Iako se o točnom izgledu čovjekova rodovskog stabla još raspravlja, o nečemu se ipak sve manje dvoji: o tome da su se najstariji preci današnjeg čovjeka razvili davno na afričkom kontinentu.
Pustinjska prepreka
U mnogo skorijoj prošlosti, prije otprilike 10 tisuća godina – po čitavoj su golemoj, zelenoj i plodnoj sjevernoj Africi živjeli ljudi iz kamenog doba, što danas znamo po crtežima koje su ostavili po zidovima špilja i kamenih skloništa. A onda, negdje između 4000. i 2000. pr. Kr., klima se promijenila, tlo se osušilo i nastala je golema pustinja Sahara. Od toga trenutka nadalje, novim idejama i tehnikama u pravilu su trebala stoljeća da prijeđu tu pustinjsku barijeru, što je jako usporilo razvoj Afrike južno od Sahare, ili takozvane podsaharske Afrike. U međuvremenu se sjeverna Afrika uklopila u odvojenu sredozemnu kulturu, pa je najprije stvorila civilizaciju starog Egipta, a potom postala dijelom klasičnog (grčkog i rimskog) i na kraju islamskog svijeta.
Život je u ostalom dijelu Afrike uglavnom bio određen reljefom i podnebljem, okolnostima koje su u velikoj mjeri otežavale promet a bolesti činile iznimno opasnima. 
Zemljopisne su činjenice bile goleme pustinjske ili šumske površine, kao i visoke zaravni s kojih su se rijeke rušile u snažnim slapovima, što je ograničavalo njihovu funkciju prirodnih putova za seobe i trgovinu. Unatoč svemu tome, poljodjelstvo se u podsaharsku Afriku proširilo mnogo prije početka kršćanske ere, a od otprilike 2000. pr. Kr. sa sjeveroistoka se proširila i vještina dobivanja i obrade željeza. Njezino napredovanje put juga bilo je izrazito sporo, ali oko 1200. godine u uvjetima kamenog doba živjeli su još samo pigmeji i bušmani. Poljodjelske su metode, međutim, ostale primitivne, a autohtone afričke kulture praktički ne poznaju kotač i plug.
Komunikacijski put
Dolina Nila bila je glavni komunikacijski put u smjeru sjever-jug, tako da nimalo ne iznenađuje da je prva iole značajnija nemediteranska afrička kultura iznikla upravo u zemlji Kuš (staroegipatski naziv za Nubiju), južno od Egipta u današnjem Sudanu. Oko 1000. godine pr. Kr. Kuš je izrastao u nezavisno kraljevstvo s Napatom kao prijestolnicom (zbog toga Kušite ponekad nazivaju i Napatancima). Koncem 8. stoljeća pr. Kr. to je kraljevstvo dovoljno ojačalo da osvoji Egipat i ustoliči vlastitu faraonsku dinastiju, no nju će već oko 680. pr. Kr. istjerati Asirci.
Taj je sukob imao i svojih dobrih strana, jer su Kušiti vjerojatno baš od Asiraca doznali tajnu taljenja željeza. To je postao neobično važno u sljedećem stoljeću kad se kušitska prijestolnica preselila 750 kilometara na jug, u rudom bogati Meroe. Željezo i zlato obogatili su Kušite; razvila se kultura, sasvim izvjesno pod jakim utjecajem Egipta, pa danas nalazimo neodgonetnute kušitske hijeroglife, pa čak i piramide.
Kuš je živio dugo, ali ga je oko 300 godine ipak uništila nova sila iznikla u sjeveroistočnoj Africi – Askum, ili Etiopija. To je kraljevstvo čekala zaista neobična sudbina. U četvrtom se stoljeću preobratilo na kršćanstvo, ali ga je tri stotine godina kasnije od ostatka kršćanskoga svijeta odsjekla islamska arapska najezda koja se prelila čitavom sjevernom Afrikom.
Tako je Etiopija stoljećima bila jedina kršćanska država u Africi, što je Europljanima bilo nepoznato, osim kroz legende kakva je primjerice bila ona o kršćanskom redovniku Ivanu Svećeniku, za koga se pričalo da negdje u unutrašnjosti Afrike vlada moćnim kraljevstvom. Za razliku od drugih neislamskih afričkih kultura, Etiopija je poznavala pismo. Ona je u svojoj izolaciji razvila bogatu i specifičnu kršćansku kulturu, nad kojom su sve do 1974. godine predsjedali monarsi koji su za sebe tvrdili da kao „judejski lavovi“ vuku porijeklo od hebrejskog kralja Salamuna i kraljice od Sabe.
Trgovački putovi
Od prvog stoljeća kršćanske ere, kad se u sjevernoj Africi pojavila deva, pustinja Sahara, makar i dalje golema i strašna, ipak je prestala biti sasvim neprobojnom preprekom. Karavanskim su putovima preko pustinje stizali zlato, bjelokost i „marokanska“ koža, najprije do Sredozemnog mora a potom i do Europe, iz koje su dolazili tekstil i luksuzna roba.
Gradovi poput Timbuktua, na južnom rubu Sahare, tom su se trgovinom obogatili, a područjem oko rijeke Niger (u zapadnom Sudanu) i jezera Čad dominirao je čitav niz carstava. Gana, Mali, Senegal i Kanem-Bornu koegzistirali su ili se smjenjivali sve do konca 16. stoljeća, kad je katastrofalni rat s Marokom razbio čitavo to područje u niz zaraćenih državica. 
(Ne smijemo zaboraviti da su mnoge suvremene afričke države, koje su nezavisnost stekle tek 1960-ih godina ili još kasnije, svoja imena preuzela iz starije afričke povijesti – Gana, Mali, Zimbabve, Lesoto. Važno je, međutim, ne miješati te stare države s modernima, koje vrlo često na karti zauzimaju sasvim različito mjesto).
Oko 1000. godine karavanskim je tragom pustinju prešla i poruka islama. Na tu su novu vjeru bili obraćeni vladari velikih afričkih carstava u zapadnom Sudanu, iako se čini da su mnogi njihovi podanici zadržali svoje stare kultove i bogove. Tako se razvila bujna islamska kultura, a Timbuktu – grad čije je ime u Europi dugo značilo isto što i krajnja točka svijeta – udomio je sveučilište poznato diljem islamskog svijeta. Većina onoga što danas znamo o svakodnevnom životu u tom području potječe iz zapisa koje su ostavili afrički putnici, od kojih spomenimo povjesničara Ibn Battutu iz 14. stoljeća.
Arapi su islam donijeli i u istočnu Afriku, gdje su narodi govornog područja jezika bantu na obali već bili preuzeli ulogu posrednika na trgovačkim putovima koji su se protezali od afričkog zaleđa do Azije. Arapi su se na toj obali naselili oko 800. godine, pa se izmiješali s narodima koji su govorili bantu. Iz tog se miješanja razvio i miješani svahili jezik.
Gradovi na istočnoj obali
Kada se širila trgovina Indijskim oceanom, istočna se obala sve više bogatila izvozom zlata, što je dovelo do izgradnje i procvata lijepih gradova, primjerice Zanzibara, Mombase i Kilwe. Vrijedno je spomenuti da su arapski brodovi (dove) svladavali prekooceanske rute do Indije i natrag stotinama godina prije dolaska portugalskog istraživača Vasca da Game, koji možda nikad ne bi ni stigao do Calcutte (1498.) da ga nisu vodili iskusni poznavatelji istočne obale. Dobri su odnosi, međutim, bili kratkoga vijeka, jer su Portugalci već nakon nekoliko godina poharali i opljačkali Mombasu i druge arapske gradove, koji su postali rana predstraža portugalske kolonizacije u zemlji koja je postala kao Mozambik.
Većina zlata što je stizala na istočnu obalu potjecala je iz kontinentalnog kraljevstva kojemu je središte po svemu sudeći bila granitna palača i ostale kamene građevine u Velikom Zimbabveu. Većina afričkih zgrada prije modernog doba – to vrijedi čak i za dvorce – bila je izgrađena od raspadljiva materijala, primjerice od trave, blata, opeke i trske, pa su stoga masivne ruševine u Zimbabveu praktički jedinstvene u južnoj Africi. Njihovi su zidovi i kule izvedeni u suhozidu, ali neobično vješto, jer su blokovi bili spojeni vrlo precizno, kako bi se dobila čvrstoća i bez primjene veziva.
Tko je sagradio Veliki Zimbabve
Kako ne postoji nikakav zapis o njegovoj povijesti, Zimbabve je oduvijek smatran zagonetnim. Uvjereni u svoju nadmoć nad Afrikancima, prvi europski doseljenici nisu željeli povjerovati da su crnački narodi mogli graditi u tako monumentalnim razmjerima, pa su – poneseni fantazijom – njihova djela pripisivali Feničanima ili kraljici od Sabe. Pa ipak, unatoč nedostatnom znanju, danas se nimalo ne sumnja da je zimbabveansku državu utemeljio narod Shona, možda već u 7. stoljeću, te da se ona održala sve do u 19. stoljeće. Izgradnja njezine prijestolnice, Velikog Zimbabvea, počela je oko 1200. godine i nastavila sve do 16. stoljeća, kad je grad iz nepoznatih razloga napušten.
Iako to u prvi mah nije bilo jasno, dolazak portugalskih pomoraca u zapadnu Afriku označio je početak ere za čitav kontinent. Bliže obali, u današnjoj Nigeriji, došljaci su naišli na kraljevstvo Benin, koje se održalo sve dok ga 1897. nisu ukinuli Britanci. Benin i njemu susjedna država Ife stvorili su mnoga kiparska remek-djela, koja su kasnije postala svjetski poznata. Od sve je afričke umjetnosti najfascinantnije kiparstvo, koje se očituje poglavito u vidu kipića i drvenih rezbarenih maski izrađenih za vjerske i kultne potrebe, i to u čitavom nizu ekspresivnih, nerealističnih stilova. Nasuprot tome, beninska je skulptura bliža živom uzoru, a mnoga su djela izlivena za dvor u bronci. Te su bronce nakon pada Benina oduzete kao dio plijena i danas se kao najpoznatiji dio umjetničkog blaga iznesenog iz Afrike čuvaju u muzejima na Zapadu.
Većina stanovnika Afrike ne samo što je bila prikraćena u tehnološkim znanjima, nego je i lišena zaštite koju pruža pripadnost velikoj političkoj zajednici. 
Udruženi samo u obitelji i klanove, ti su ljudi bili lak plijen lovaca na robove. Arapi su stoljećima odlazili u unutrašnjost, u pljačkaške pohode u potrazi za robljem, ali su se Europljani tim poslom bavili u mnogo većim razmjerima, pa su od 17. stoljeća nadalje počeli iz Afrike u obje Amerike prevoziti brojne Afrikance, čim su, povrh svega, nanijeli i neizrecivu štetu afričkim kulturama.
Takve opake trgovine nisu se libile ni jače afričke države. Lov na robove i trgovina zlatom učinili su kraljevstvo Ashanti početkom 18. stoljeća bogatim i moćnim, a njegovi su ratnici imali toliko uspjeha da su svake godine o posvećeni zlatni stolac vješali zlatne posmrtne maske pobijenih neprijatelja. To je kraljevstvo u svojoj prijestolnici Kumasi uspjelo organizirati djelotvorne javne službe, uspostavivši i teklićku službu pomoću koje je s čitavim područjem održavalo dobre veze, pa se tako uspjelo nametnuti susjednim narodima. Ostalo je dovoljno snažno da sve do 1890-ih odbija nasrtaje čak i dobro opremljenih europskih uljeza.
Po dolasku Europljana, afrički su ratovi postali još krvaviji, jer su se trgovci iz različitih zemalja međusobno borili za premoć prodavajući oružje slavohlepnim domorodačkim kraljevstvima. Prema jednoj procjeni samo je Birmingham sredinom 18. stoljeća u Afriku izvezao 100.000 mušketa. U međuvremenu su se u tom zadnjem stoljeću kakve-takve neovisnosti afričke države nastavile dizati i padati, no onda je europska intervencija postala izravna i odlučujuća.
Početkom 18. stoljeća narod Fulani uspostavio je vlastitu državu Futa Jallon daleko na zapadu, te se proglasio „rijekama islama“ i pokušao obratiti druge. Zbog toga su u tom dijelu Afrike stotinu i više godina razne muslimanske sekte vodile žestoke ratove.
Zulu
Posljednji veliki afrički osvajači bili su pripadnici naroda Zulu s juga kontinenta. Plemena Zulua ujedinio je početkom 19. stoljeća Dingiswayo, uz pomoć slavnoga Shake, vojnoga genija koji je izmislio novu taktiku zbog koje je njegova vojska postala strah i trepet čitavog područja. Nakon Dingiswayove smrti, Shaka je postao kraljem Zulua, pa se zaratio s ostalim plemenima.
Do godine 1820. Shaka je zavladao carstvom što se prostiralo preko 25.000 četvornih kilometara. No njega su mrzili koliko su ga se i bojali, jer je bio okrutan tiranin i, kako se čini, bolesno opijen apsolutnom vlašću. Iz hira je davao ubijati ne samo svoje neprijatelje nego i vlastite vojskovođe, pa su mnogi pobjegli u daleke zemlje u koje ne seže njegova vlast. napokon je 1828. Shakina krvava karijera privedena kraju kad ga je ubio polubrat Dingane. Zului su ostali na glasu kao neusrašivi ratnici, što su Britanci 1879. godine iskusili na vlastitoj koži, iako su zahvaljujući nadmoći u materijalu i vatrenoj moći na kraju ipak uspjeli uništiti vojsku Zulua.
Jagma za Afriku
Europljani su 1800. godine vladali tek manjim dijelom Afrike, ograničenim uglavnom na obalu. Međutim, devetnaesto je stoljeće bilo razdoblje neustrašivih istraživanja i kršćanskog misionarstva, a nakon otprilike 1809. uslijedila je prava jagma za Afriku, u kojoj su europske sile čitav kontinent ili izravno zauzele ili stavile pod jaku „zaštitu“. Uslijedila je kolonijalna era – nova stranica afričke povijesti.
Članak je izvorno objavljen u 35. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
