Stoga donosimo priču o njegovom životu i predstavljamo nekoliko njegovih najzanimljivijih razmišljanja.
Albert Einstein rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu, u Njemačkoj. Otac mu je bio trgovac elektrotehničkim materijalom i kemikalijama, te je poticao mladog Einsteina da postane inženjer, dok je majka Pauline naklonjena glazbi inzistirala da uči svirati violinu.
Sve do svoje treće godine Albert nije progovorio, ali je pokazivao nevjerojatnu radoznalost i briljantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata.
Imao je pet godina kad je dobio prvi kompas, i to je događaj kojeg se i sam kasnije rado sjećao. Snažno ga je impresionirala magnetska igla kojom je upravljala neka nevidljiva sila. Svoj prvi susret s Kompasom Einstein je vrlo slikovito opisao:
„To što se igla ponaša na tako određen način, nije se uopće uklapalo u proces koji bi našao mjesto u svijetu nesvjesnih pojmova. Još se sjećam da je ovaj doživljaj ostavio na mene dubok utisak.Tu mora da je bilo nešto iza same stvari, a što je bilo duboko skriveno. Na ono što čovjek od malena gleda pred sobom ne doživljava na takav način, ne reagira na takav način; on se ne čudi padanju tijela, vjetru i kiši. Najljepši osjećaj je tajanstvenost.To je pravi osjećaj koji stoji u temelju svake umjetnosti i znanosti.“ Ovo iskustvo u njemu je probudilo čuđenje koje se nije gasilo do kraja života.
U dobi od 12 godina sam je sebe naučio geometriju, a školovanje je započeo u Münchenu, prvo u Katoličkoj školi, a zatim u Luitpold gimnaziji. Srednju školu je završio u Švicarskoj, a u Zürichu se upisuje na Tehnološki institut. Tijekom studiranja najviše je vremena posvećivao učenju fizike na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Einstein je bio dobar violinist, a njegov instrument ga je pratio na svim životnim postajama. Zanimljivo je da je čak i na sjednicama Akademije znanosti pod rukom nosio violinu.
Godine 1900. diplomirao je i tako postao profesor matematike i fizike. Nakon što je diplomirao radi u zvjezdarnicu u Zurichu. Od 1902. do 1909. godine radi u Bernu u Patentnom zavodu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Godine 1903. u Zürichu se oženio matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom braku koji se završio razvodom rođeno je troje djece.
Godine 1905. primio je doktorat ciriškog sveučilišta za teoretsku disertaciju o dimenziji molekula, a u lipnju iste godine Einstein objavljuje članak kojim udara temelje onome što je danas poznato kao specijalna teorija relativnosti.
1909. postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti. 1916. zaključuje da ispravna interpretacija teorije relativnosti uključuje teoriju gravitacije te iste godine objavljuje svoj rad o teoriji relativnosti.
Kako to da je baš Einstein otkrio teoriju relativnosti? Na to pitanje odgovor je dao sam Einstein:
„Kad se upitam odakle sam baš ja otkrio teoriju relativnosti, onda mi se čini da je riječ o slijedećem: Normalna odrasla osoba ne razmišlja o problemima prostora i vremena. Sve o čemu se treba razmišljati, on je, po njegovom mišljenju spoznao još u djetinjstvu. Ja sam se ,nasuprot, polako razvijao u tom smislu pa sam se prostoru i vremenu počeo čuditi tek kad sam narastao . Prirodno, ja sam tada dublje zašao u problematiku nego što bi učinilo jedno prosječno dijete.“
1921. godine dodijeljene mu je Nobelova nagrada za doprinos teoretskoj fizici, a osobito za otkriće zakon fotoelektričnog efekta (Ekin = h * f – W).
Po dolasku Hitlera na vlast 1933. godine Einsteinu su oduzete sve funkcije i imetak. U znak protesta Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja u Princetonu.
1940. godine Einstein se uključuje u političku raspravu o korištenju nuklearne fuzije u svrhu stvaranja atomske bombe. Na tu je temu zajedno s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo Franklinu D. Roosveltu. U pismu je istaknuto kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu te su u Sjedinjenim Državama započeli istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju.
Preminuo je tiho u bolnici u Princetonu 18. travnja 1955. godine.
I za kraj vam donosimo nekoliko zanimljivih razmišljanja Alberta Einsteina o općeljudskim problemima koja su iznesena u knjizi Moj pogled na svijet…
Obrazovanjem do nezavisne misli
Bitno je učeniku usaditi razumijevanje za vrijednosti kojim je dostojno težiti. On mora usvojiti smisao za lijepo i moralno dobro. On mora naučiti kako da razumije motive ljudskih bića, njihove iluzije i patnje te da tako sagradi pravi odnos prema ljudima s kojima se susreće i prema ljudskoj zajednici. U okviru plodonosnog odgoja od životne je važnosti i to da u mladom ljudskom biću razvije nezavisno kritičko mišljenje. Učenje mora biti tako postavljeno da to što se učeniku nudi on prima kao vrijedan dar, a ne kao mučnu dužnost.
Pojedinac i zajednica
Ako razmišljamo o svom životu i svojim težnjama, primijetiti ćemo vrlo brzo da su gotovo sve naše želje i djelovanja u vezi s postojanjem drugih ljudi. Zamjećujemo da smo cijelim svojim bićem i ustrojem poput društvenih životinja. Jedemo jela koja su proizveli drugi ljudi, nosimo odjeću koju su napravili drugi ljudi i stanujemo u kućama koje su napravili drugi ljudi i stanujemo u kućama koje su sagradili drugi ljudi. Većinu onoga što znamo i u što vjerujemo priopćili su nam drugi ljudi i to putem jezika što su ga razvili neki drugi ljudi.
Osiguravanje budućnosti čovječanstva
Otkriće atomske lančane reakcije ne treba dovesti do uništenja ljudskog roda, jednako kao što nije ni otkriće šibica. Potrebno je samo učinit sve da spriječimo zlouporabu sredstva. Pri sadašnjem stupnju tehničkog razvoja mogu nas zaštiti samo nadnacionalne organizacije povezane sa zadovoljavajuće jakom izvršnom moći. Uvidimo li to, naći ćemo i snage za žrtve potrebne za osiguranje budućnosti čovječanstva.
Svaki će čovjek odati štovanje dostignućima znanosti našeg stoljeća, svatko tko pozna stvari, ali i površni promatrač do kojeg dopiru samo tehničke primjene znanosti. Dostignuća znanosti u posljednje vrijeme ipak nećemo precijeniti ukoliko ne izgubimo iz vida probleme znanosti u cjelini. To ja kako kod vožnje željeznicom: promatrate li najbližu okolicu čini vam se kao da letite kroz krajolik. Svratite li ipak pogled u daljinu u visoke planine, na primjer, slika se mijenja vrlo sporo. Slično je is temeljnim problemima znanosti.
Na studentskom sastanku o razoružanju
Sudbina čovječanstva danas više nego ikad ranije ovisi njegovim moralnim snagama. Put do radosnog i sretnog života posvuda vodi preko odricanja i samoograničenja.
Odakle mogu doći snage za jedan takav razvoj? Samo od onih koji su u mladim godinama imali mogućnost da učenjem jačaju svoj duh i proširuju svoje vidike. Stoga mi stariji gledamo na vas i nadamo se da svojim najboljim snagama težite i dosegnete ono što je nama bilo uskraćeno.
Literatura
Albert Einstein, Moj pogled na svijet, Izvori, Zagreb, 1999.
Johannes Wickert, Albert Einstein, Genezis 97, Makarska, 1998.
Izvori:
http://nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/1921/einstein-bio.html
http://www.westegg.com/einstein/
Ilustracija:
Lovre Čulina
