Filip je stvorio sjajnu vojsku teških konjanika i kopljanika zahvaljujući kojoj je Makedonija postala najvećom silom u Grčkoj. Nakon što je 338. pr. Kr. kod Heroneje potukao Atenu i Tebu, većina grčkih gradova-državica pretvorena je u makedonske satelite koje je Filip obuhvatio svojim planovima osvajanja Perzije. 
Neke su postrojbe već bile i krenule prema Perziji, kad je 336. pr. Kr. iznenada Filip II. ubijen.
U nadi da je kraljeva smrt oslabila Makedoniju, grčki su se gradovi-države smjesta pobunili. Međutim, Filipov nasljednik, dvadesetogodišnji Aleksandar, te je pobune slomio začuđujuće brzo i bez milosti. Teba, koja se uporno odupirala, sravnjena je sa zemljom a njezini građani postali robovi. Ne časeći ni časa, Aleksandar je 334. pr. Kr. prešao u Malu Aziju (današnju Tursku) predvodeći 35 000 vojnika.
Visoki ulozi
Taj je napad bio pravi hazard, jer je Perzijsko carstvo bilo golemo, s vojskom nekoliko puta većom od Aleksandrove. Međutim, to je carstvo bilo slabije no što bi se reklo po njegovoj veličini, a usto se sve teže držalo na okupu. Nadmoć Grka kao boraca Perzijancima je bila itekako dobro poznata, jer su ih i sami uvijek spremno uzimali za plaćenike.
Svojom provalom u Perziju Aleksandar je zapravo izvršio nešto o čemu su Grci pričali već godinama. Ipak je u svemu ključna bila brzina, da mu troškovi uzdržavanja čitave makedonske vojske ne budu prevelik teret. Filip je umro u dugovima, a Aleksandar ni unatoč novim zajmovima nije imao sredstava ni za održavanje grčke ratne mornarice u plovnom stanju. Zbog toga je očajnički žudio za pobjedom – i ratnim plijenom.
Prvu pobjedu izvojevao je nad na brzinu skupljenim perzijskim snagama kod rijeke Granik. Izuzev Mileta, svi grčki gradovi u Maloj Aziji do tada podložni Perziji dočekali su ga dobrodošlicom. Nastavljajući pohod, stigao je do Gordija, gdje su mu pokazali silno zapetljan čvor. Tu su i rekoše da će, kako veli proroštvo, čovjek koji raspetlja „gordijski čvor“ postati gospodarom Azije. Postoji nekoliko verzija o tome što je tada Aleksandar učinio, ali je najraširenija ona po kojoj je jednostavno isukao mač i presjekao čvor.
Aleksandrova je početna strateška namjera bila nastaviti pohod na jug, te zaposjednuti bogate feničke trgovačke gradove i time neprijateljskoj ratnoj mornarici oduzeti baze. Njegovu je vojsku, međutim, kod Isa presrela mnogo veća perzijska vojska na čelu s carem Darijem III. Kodomanom, ali je onako glomazna i nepokretna bila poražena vještim manevrom, te napokon razbijena konjaničkim jurišom. Sam je Darije pobjegao, prepustivši pobjedniku čitavu svoju obitelj. Kao i uvijek, Aleksandar je i ovaj juriš proveo osobno, na čelu svojih konjanika.
Probijajući se iz borbe u borbu dalje na jug, Aleksandar je bio prisiljen punih sedam mjeseci opsjedati poznati otočni, priobalni grad Tir, sve dok se nije predao. Time mu je napredovanje bilo olakšano pa je 332. pr. Kr. zaposjeo i Egipat, u to doba perzijsku provinciju. tu ga okruniše za faraona, i u oazi Siwa pozdraviše kao sina boga Amona.
Opsesija
Aleksandrova upravo opsesivna glad za osvajanjem očitovala se i u njegovu odbijanju Darijeve pomirbene ponude – golemih područja u zamjenu za mir. Umjesto da je prihvati, Aleksandar je nastavio nadirati. Krenuo je na sjever i sjeveroistok, u samo središte carstva. Do odlučujućeg susreta je došlo kod Gaugamele (Arbele), kod koje su Perzijanci još jednom bili potučeni do nogu. Aleksandar je zauzeo silni grad Babilon, a perzijsku je prijestolnicu Perzepolis opljačkao i spalio. 
Uz to se domogao i prebogate perzijske carske riznice u Suzi, što ga je zauvijek oslobodilo novčanih nevolja, naslijeđenih još od oca.
Usprkos svim tim pobjedama, rat još nije bio gotov. Aleksandar se dao u potjeru za Darijem, a kad je cara zarobio baktrijski satrap Bes i uzurpirao prijestolje, nastavio je potjeru za uzurpatorom. golemi su se istočni krajevi perzijskoga carstva mogli osvojiti tek kroz duge i ljute borbe.
Aleksandru, međutim, Perzija nije bila dovoljna, pa je svoje ljude potjerao dalje, preko gorja Hindukuš, sve do doline Inda. Makedonci su 326. pr. Kr. potukli tamošnjeg kralja Pora, i tek tada shvatili da je Aleksandar odlučio nastaviti do „ekumene“, tj. do granice naseljenog svijeta. Potpuno iscrpljeni ratovanjem, vojnici su se pobunili pa je Aleksandar teška srca pristao na povratak.
Kao Kralj Kraljeva i Gospodar Azije, kojom je vladao iz Babilona, prihvatio je perzijsko ruho i počeo za sebe tražiti božanske počasti. Možda je to činio iz megalomanije, no možda je iza toga stajala i čista politika, jer je tako mogao najbolje vladati golemim mnogonacionalnim carstvom. Njegovi vojnici Makedonci s negodovanjem su dočeli njegov novi stil vladanja, baš kao i njegovo primanje mnogih Perzijanaca u državnu službu i u vojsku.
Kad su mu, međutim, zaprijetili da će otići kući, Aleksandar je to prozreo kao praznu prijetnju pa im je priredio slavnu ceremoniju, takozvanu „svadbu Istoka i Zapada“, na kojoj se, stoji zapisano, 10.000 Makedonaca oženilo Perzijankama, a i sam se oženio sogdijanskom princezom Roksanom i Darijevom kćeri Statirom. Aleksandrov pokušaj stapanja Grčke i Perzije neki smatraju činom vizionarskog idealizma, no možda je riječ bila o pukom realizmu, jer je carstvo mogao održati samo uz pomoć obaju naroda.
U lipnju 323. pr. Kr. Aleksandar je iznenada umro ne navršivši ni 33. godinu života. Njegovo su carstvo među sobom razdijelili njegovi vojskovođe, ali su se u gradovima bivšega carstva održali i grčki jezik i grčka kultura. Tako će kroz čitavo rimsko doba, pa i dugo poslije njega, Istok ostati označen grčkim utjecajem. A sam je Aleksandar nastavio živjeti, što u povijesti što u folkloru, kao najveći među mladim osvajačima.
Tekst je izvorno objavljen u 34. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
