Kurikulum nastavnih predmeta Likovna kultura i Likovna umjetnost koji je stupio na snagu 2019. godine znatno se razlikuje od nastavnog plana i programa te je vrlo hrabro interpretirao kurikulumski pristup planiranju. Umjesto organizacije unutar nastavnih jedinica i cjelina, kurikulum nudi učiteljima da nastavu organiziraju unutar široko postavljenih tema a s ciljem da se umjetnost istražuje cjelovito i povezano s različitim kontekstima. Promjene koje je donio predmetni kurikulum vidljive su i u pristupu sadržajima arhitekture i urbanizma kojima se pristupa problemski i povezano s različitim kontekstima. Suvremena i stambena arhitektura dobile su više prostora nego u prijašnjim nastavnim planovima, neposredno i svakodnevno iskustvo učenika postalo je važan dio nastavnog procesa. Promjene su vidljive u osnovnoj, no možda još više u srednjoj školi u kojoj je odbačen isključivo dijakronijski pristup sadržajima. Novost je i da su kurikulumi Likovne kulture i Likovne umjetnosti puno jasnije povezani u vertikali pa se poticanje stvaralačkih kompetencija proteže i u srednju školu. Iako se najčešće izražavanje učenika svodi na izradu prezentacija i plakata, kurikulum Likovne umjetnosti otvara prostor i za druge oblike stvaranja u likovnim ili vizualnim medijima.
Kako bi dobili jasniju sliku o nastavnoj praksi koju provode učitelji i nastavnici te o njihovim stavovima vezano uz određene nastavne sadržaje, u travnju 2024. smo proveli smo dvije ankete u kojima je ukupno sudjelovao 71 učitelj likovne kulture te 25 nastavnika likovne umjetnosti. Iako broj sudionika nije bio velik, reprezentativan je u smislu sudjelovanja učitelja i nastavnika iz različitih sredina. Istraživanje koje je provedeno usmjereno je prvenstveno na sadržaje arhitekture i urbanizma u predmetnom kurikulumu a potaknuto interesom i upitima od strane arhitektonske struke. Djelomično je potaknuto i interesom samih autorica ovog teksta koje često surađuju sa strukovnim udruženjima u provođenju obrazovnih programa i inicijativa.
Grafička analiza rezultata ankete za učitelje likovne kulture dostupna je na ovoj poveznici. Grafička analiza rezultata ankete za nastavnike likovne umjetnosti dostupna je na ovoj poveznici. U drugom dijelu teksta pokušali su dati pregled različitih inicijativa i programa pokrenutih od strukovnih udruženja ili institucija te prijedloge mogućih oblika djelovanja u cilju obogaćivanja nastave na ovom području.
Nastavna praksa i stavovi učitelja
U prvom dijelu upitnika za učitelje likovne kulture ispitivali su se stavovi učitelja o važnosti usvajanja određenih kompetencija s područja arhitekture i urbanizma na nastavi likovne kulture u osnovnoj školi. Najveći broj učitelja najvažnijom kompetencijom smatra razumijevanje odnosa materijala, oblika i funkcije u oblikovanju prostora (njih 68 % ocjenjuje kao „izuzetno važno“ a 28 % kao „vrlo važno“). Ovaj rezultat jasno odražava pristup sadržajima koji je bio definiran NPIP a u kojem je dominiralo istraživanje forme. Kao druge po važnosti učitelji ocjenjuju kompetencije razumijevanja utjecaja oblikovanja prostora na svakodnevni život pojedinca i utjecaja oblikovanja javnog prostora na život zajednice. Ovo su kompetencije čiju važnost naglašava kurikulum kroz svoj tematski i cjeloviti pristup sadržajima. Visokim ocjenama učitelji također procjenjuju i važnost prepoznavanja ključnih djela lokalne i svjetske arhitekture i shvaćanje njihove vrijednosti u kontekstu kulturne baštine. Najviše iznenađuje što učitelji, u nešto manjem postotku ali ipak značajnom, ocjenjuju važnim (njih čak 46 % ocjenjuje kao „izuzetno važno“ a 26 % kao „vrlo važno“) da učenici posjeduju kompetenciju prepoznavanja stilskih karakteristike arhitektonskih djela. Ovaj rezultat iznenađuje jer se ni u NPIP kao ni u trenutno važećem kurikulumu ne navodi da učenici u osnovnoj školi trebaju biti upoznati sa stilskim odrednicama umjetničkih djela.
Oko 60 % učitelja obrađuje sadržaje arhitekture i urbanizma kao zasebne nastavne jedinice a rjeđe kao dio većih projektnih cjelina što ukazuje na to da tematsko povezivanje još nije u potpunosti zaživjelo u školama.
Kao moguće ograničenje u upoznavanju učenika sa sadržajima arhitekture i urbanizma na nastavi Likovne kulture, učitelji prije svega vide malu satnicu ovog nastavnog predmeta (njih 83 %). Također kao ograničenje vide nedostupnost kvalitetnih metodičkih materijala (21 %) i nedostatnost materijalnih i tehničkih uvjeta za rad (41 %). Manje od 10 % učitelja smatra da su im sadržaji arhitekture i urbanizma manje bliski od onih koji se odnose na slikarstvo, crtež i skulpturu ili da su učenici manje zainteresirani za njih.
U prvom dijelu upitnika za nastavnike likovne umjetnosti, željeli su ispitati na koji način nastavnici vide promjene koje je donio kurikularni pristup sadržajima arhitekture i urbanizma u odnosu na nastavni plan i program tj., kako je utjecao na uspješnost učenika u ovladavanju određenim znanjima i vještinama. Nastavnici u većoj mjeri smatraju da kurikularni pristup nije utjecao (oko 43 %) ili je pozitivno utjecao (oko 40 %) na razumijevanje utjecaja oblikovanja prostora na svakodnevni život pojedinca, razumijevanje utjecaja oblikovanja javnog prostora na život zajednice, poznavanje ključnih djela nacionalne i svjetske arhitekture te prepoznavanje njihove vrijednosti u kontekstu kulturne baštine, sposobnost analize odnosa materijala, oblika i funkcije u oblikovanju prostora te na razumijevanje utjecaja društvenog, ekonomskog, duhovnog, ideološkog i znanstvenog konteksta na razvoj arhitekture i urbanizma. Ovi rezultati govore u prilog tome da je predmetni kurikulum stvorio preduvjete za razvoj šireg spektra kompetencija nego što je to bilo s prijašnjim NPIP. Negativan učinak kurikularnog pristupa na znanja i vještine učenika nastavnici vide u poznavanju stilskih karakteristika arhitektonskih djela; njih 52 % smatra da su rezultati u tom području lošiji od kada je u primjeni predmetni kurikulum no 20 % ipak smatra da su promjene pozitivne i u ovom području.
Pri obradi nastavnih sadržaja s područja arhitekture i urbanizma nastavnici najčešće koriste fotografije i videozapise građevina i prostora te, nešto manje, virtualne šetnje. Kao zadatak praktičnog rada učenici najčešće izrađuju prezentacije i plakate, nakon toga slijede eseji i osvrti.
Sadržaje arhitekture i urbanizma i u osnovnoj i srednjoj školi učitelji najčešće povezuju s međupredmetnom temom održivog razvoja, osobnog i socijalnog razvoja te građanskog odgoja. I jedni i drugi iskazuju malu do umjerenu potrebu za dodatnom edukacijom na ovom području (na skali od 1 do 5 većina učitelja odabire ocjenu 3), izjašnjavaju se da s lakoćom pronalaze kvalitetne materijale na temu arhitekture i urbanizma koje mogu koristiti u nastavi iako ih tek manji broj, oko 15 %, posjećuje ili prati strukovne i tematske stranice vezano uz suvremenu arhitekturu.
Anketama su željeli ispitati i postoji li interes učitelja za suradnju sa strukovnim udrugama arhitekata i inicijativama u cilju obogaćivanja nastave. 80 % nastavnika u srednjoj školi i njih 64 % u osnovnoj izjašnjava se da bi prihvatili suradnju jer bi to omogućilo kvalitetniju nastavu i bogatije iskustvo za učenike. Dio njih bi prihvatio suradnju ukoliko bi je bilo moguće uklopiti u redovnu nastavu. Za učitelje u osnovnoj školi najveće ograničenje za ovakvu suradnju predstavlja nedostatna satnica a nastavnici u srednjim školama prepoznaju i problem u osiguravanju materijalnih sredstava za rad.
Učitelji i nastavnici se slažu da bi učenicima bio zanimljiv direktni kontakt i radionice s arhitektima, da neposredan kontakt pospješuje/olakšava razumijevanje gradiva vezanog uz arhitekturu i urbanizam te da bi o sadržajima arhitekture i urbanizma trebalo učiti kroz projektnu i vanučioničku nastavu. Ipak, U provedenoj anketi samo je 8% učitelja potvrdilo sudjelovanje u najmanje jednoj radionici / projektu sa strukovnom udrugom ili pojedincima na temu arhitekture i urbanizma u posljednje 4 godine.
Programi i inicijative suradnje škola i arhitektonske struke
Na razumijevanje naručioca (i korisnika) utjecaja oblikovanja na svakodnevni život u prostoru te koji sve niz faktora čine cjelinu tog oblikovanja problem je sa koji se svaki arhitekt susreće u svom radu. Svijest da obrazovanje korisnika počinje u osnovnoj školi te da je to jedini dio obrazovanja koji je obavezan za cijelu populaciju različita je kod arhitektonske struke.
Strukovne udruge arhitekata prepoznaju važnost obrazovanja djece te postoji niz inicijativa za provođenje radionica. Iako nisu usustavljene mogu predstavljati okvir k razvoju cjelovitijeg sustava, a svakako se iz njihovog pregleda može iščitati gdje je interes izražen te može predstavljati početnu točku.
Najcjelovitiji sustav pokrenula je HKA kao krovna institucija koja okuplja arhitekte, unutar sekcije zadužene za edukaciju. HKA se 2007. pridružila europskoj inicijativi, odnosno programu Međunarodnog udruženja arhitekata (UIA) – Architecture & Children: Built Environment Education Network koji je pokrenut „s ciljem edukacije djece u temama izgrađenog okoliša, arhitekture, urbanizma i nasljeđa, kako bi kao odrasli građani, budući korisnici prostora, mogli razumjeti prostor koji ih okružuje, aktivno sudjelovati u njegovom kreiranju, uvažavajući pritom i njegovu povijest i suvremenost, da bi se u konačnici stvorili uvjeti za zdrav i harmoničan životni okvir. HKA započinje program pod nazivom Arhitektura i djeca koji osmišljavaju i provode Sanja Filep i Aneta Mudronja Pletenac, a od 2010. odbor Arhitektura i djeca činili su Mia Roth-Čerina, Sanja Filep, Luka Korlaet i Gordana Košćec Bosufield. Program se nadograđuje i razvija te se uspostavlja suradnja sa nizom udruga kroz koje djeluju arhitekti, ali i učitelji likovne kulture čime se stvara platforma za sustavno provođenje radionica u školama. Kroz projekt Prostor.i.ja koji su zajedno provodili HKA, DAZ, udruga OPA i noThing od 2010.do 2015. provedeno je preko u 100 radionica za učenike osnovnih škola. 
Društvo arhitekata Zadra se uključilo u projekt Arhitektura i djeca od 2010. godine te ga je provodilo sedam godina na području Zadra i zadarske županije. Program se provodio putem radionica u osnovnim školama koje su se održavale s učenicima od prvog do četvrtog razreda.
Društvo arhitekata Rijeka u suradnji s HKO provodi cikluse radionica posvećenih arhitekturi i urbanizmu. Radionice su namijenjene djeci osnovnoškolskog uzrasta, odvijaju se Dječjoj kući te se djeca prijavljuju na temelju javnog poziva. Radionice svojom strukturom ne slijede iskustva istražena kroz projekt Arhitektura i djeca no tematski se na njega nadovezuju. Također je važno što se radionice ostvaruju u suradnji s Gradskom knjižnicom stvarajući tako još jednu platformu za komunikaciju i poučavanje.
Društvo arhitekata Istre (DAI-SAI) u sklopu svog rada ima sekciju Djeca i arhitektura kroz koju provodi niz pojedinačnih radionica za djecu. Radionice istražuju različite mogućnosti arhitektonskog djelovanja te se u skladu s tim odvijaju u različitim prostorima i u suradnji s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula.
Interes za ovu temu vidi se i u radionicama koje ne organiziraju udruge i organizacije vezane temeljno uz arhitektonsku struku, pa tako i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebui u sklopu svog edukativnog programa također provodi radionice vezane uz teme oblikovanja prostora. Polazeći od djela arhitektonske baštine koju imaju u svom fundusu – kuće Richter – bave se temom arhitekture kroz upoznavanje značajnih hrvatskih arhitekata otvarajući na taj način još jednu varijaciju u edukaciji za ovo područje. Radionica koristi i elektroničke edukativne slikovnica iz serijala „Arhitektura za djecu“.
Navedene suradnje i inicijative ukazuju da postoji interes od strane škola kao i prepoznavanje potrebe za uključivanjem od strane arhitektonske struke. Korak dalje mogli bi biti participativni modeli rada s učenicima. Posljednjih desetak godina razvijeno je nekoliko modela koje uključuju djecu u planiranje oblikovanja urbanog okoliša (Lozanovska i Xu, 2012). Takvi modeli pružaju mogućnost djeci da postanu aktivni oblikovatelji svog prostora surađujući sa studentima arhitekture. Kroz ovakve oblike rada i učenici i studenti razvijaju niz kompetencija koje izlaze iz okvira poznavanja sadržaja arhitekture, već se prvenstveno razvijaju socijalne kompetencije kao što je sposobnost rada u timu, otvorenost prema drugačijim mišljenjima, razumijevanje potreba drugih te svijest o potrebi za stalnim učenjem i prilagođavanjem (Stott i Warren, 2016, Haupt, 2019). Takvi oblici rada doprinose razvijanju sposobnosti koje su djeci potrebne za različita područja života, a studentima arhitekture otvaraju prostor usavršavanju u svojoj struci.
Umjesto zaključka
Umjesto zaključka, ovaj tekst završavaju pozivom kolegama – učiteljima likovne kulture i nastavnicima likovne umjetnosti te široj struci da se aktivno uključe u projekte i inicijative kojima mogu obogatiti nastavu i proširiti interese učenika za ovo područje.
