U najstarijoj od njih, sumerskoj, gradovi su vjerojatno nastali oko 5000 godine pr. Kr. kao obredna mjesta, a tek su se kasnije razvili u bogate ljudske zajednice. Prvi veliki vjerski spjev, Gilgameš, zapisan je oko 2000. pr. Kr., ali je zacijelo mnogo stariji..
Taj ep, koji je u biti priča o traganju, postavlja nas pred jedno od središnjih vjerskih pitanja, jer govori o jalovim pokušajima glavnoga junaka da nadvlada smrt. Jedna od uklopljenih priča govori nam o velikom potopu koji je pomorio sve živo osim putnika arke. Ta zapanjujuća sličnost s biblijskom pričom o Noi upućuje nas na zaključak da su sumerske ideje vjerojatno snažno utjecale na hebrejske i druge religijske sheme.
Moć bogova
Sumerska se religija, čini se, temeljila uglavnom na potrebi da se obilnim žrtvama umilostive silna elementarna božanstva. Strahom prožet odnos vjernika možda se može povezati s nizinskim karakterom i otvorenošću njihove zemlje, zbog čega je ona bila vrlo izložena katastrofama, od poplava do stranih najezdi. Svećenička kasta, koja je dugo imala monopol na intelektualni život, gotovo je sigurno poticala na krotko pokoravanje božanstvima u čije je ime ona obavljala svoju službu.
Spočetka je svaki grad imao svoje božanstvo; poslije su, međutim – što je tipično za mnoge kulture – neka božanstva postala popularnija, pa su ih počeli udruživati u panteone (obitelji ili hijerarhije bogova) i tražiti od čitave zemlje da ih štuje.
Tipično je bilo i širenje tog panteona kako bi se napravilo mjesta za nove kultove, pa čak i nove političke odnose. Dobro je poznat primjer promaknuća Marduka, boga grada Babilona, u vođu panteona u trenutku kad je Babilon postao dominantna sila u Mezopotamiji.
Slične su se promjene događale i u starom Egiptu, čija je religija postojala preko 3000 godina i postala nevjerojatno komplicirana. Njegovih 2000 bogova poprimilo je oblik svih mogućih i nemogućih stvorova – ljudi, životinja i bića sa životinjskom glavom na ljudskom tijelu. Tako među njima nalazimo Anubisa s glavom šakala, mačku Bastet, Tota s glavom ibisa, kao i mnoge druge koje su, između ostalog prikazivali kao krave, pa čak i vodenkonje.
Baš kao i u Sumeru, i ovdje je svećenička kasta bila jaka, ali je vrhovna moć kralja ili faraona bila izražena mnogo jasnije, zato što je on sam bio bog, zemaljsko utjelovljenje Horusa s glavom sokola. Bog Amon, zajedno sa svojim gradom Tebom, postao je vremenom sve važniji, da bi se na kraju stopio sa sunčanim božanstvom Raom u vrhovno božanstvo, Amon-Ra.
Drugi se ciklus priča bavio bogom Ozirisom, kojeg su najprije umorili da bi potom uskrsnuo zahvaljujući trudu svoje žene Izide i sina Horusa. Oziris je u egipatskoj religiji postao silno važan, jer je bio sudac koji je odlučivao o tome kome će se dati život vječni, a kome će se uskratiti.
Zagrobni život
Za Sumerane je zagrobni život bio sumoran, ali je on za Egipćane bio «odlazak u blaženstvo». Posljedica je toga bila da je dobar dio života Egipćana bio ispunjen pripremama za smrt. Osim što su nastojali živjeti kreposno, za života bi se pobrinuli da ih poslije smrti mumificiraju, a grobove bi opremali potrebnim živežom i predmetima koji će im uljepšavati život u vječnosti. Izvodili su i komplicirane rituale, izložene u Knjizi mrtvih, kako bi preživjeli pogibelji putovanja kroz podzemni svijet. Najveličanstvenije od svih grobnica bile su piramide koje su izgradili kraljevi Četvrte dinastije (2613-2494. pr. Kr.).
Druge su vladare položili na vječni počinak u grobove uklesane u litice Doline kraljeva. U samo su jednom od njih – grobu mladog Tutankhamona – stvari izbjegle oku pljačkaša. Blaga koja su u njemu nađena 1922. godine predstavljaju najsenzacionalniji arheološki nalaz našeg stoljeća.
Stabilnost egipatske religije ostavljala je jak dojam na ljude koji su s njom dolazili u doticaj. Ako se ona kroz tisućljeća i mijenjala, mijenjala se samo utoliko što je prihvaćala nove kultove, ali bez bitnog sukobljavanja sa starim. Jedina se iznimka dogodila za vladavine faraona Ehnatona (oko 1369-1352. pr. Kr.), koji je uveo kult jedinog sunčanog boga Atona, i utemeljio novi ceremonijalni grad Akhetaton (danas lokalitet Tel-el-Amarna). Čak je i danas moguće na Ehnatona gledati na dva različita načina: kao na naprednog monoteista (čovjeka koji vjeruje u jedinoga boga), odnosno kao na nesnošljivog fanatika. Ehnatonova vjerska reforma nije ga praktički ni nadživjela, a sile koje su mu se protivile učinile su sve što su mogle izbrisati čak i sjećanje da je on ikad postojao.
Olimpski bogovi i mitovi
Grčki bogovi i mitovi duguju mnogo egipatskim i azijskim utjecajima, ali su se razvili u sasvim drugom smjeru. To je jako važno zato što su se sve do 4. stoljeća pr. Kr. grčke ideje – usporedo s njihovim jezikom i kulturom – širile diljem Bliskog istoka koračajući za pobjedničkom vojskom Aleksandra Velikog. Kasnije su Rimljani porazili Grke, no sami su bili poraženi grčkom kulturom. Oni su je dalje proširili po čitavom Mediteranu, i sve do Galije i Britanije, gdje su rimski vojnici službujući na Hadrijanovu zidu dizali svetišta Jupiteru i Fortuni.
Grčke bogove često zovemo Olimpljanima, zato što se za njih pričalo da žive na brdu Olimpu u Grčkoj. Među najpoznatije ubrajamo Zeusa, kralja bogova; Atenu, božicu mudrosti; Artemidu, božicu Mjeseca i lova; Aresa, boga rata i Afroditu, božicu ljubavi. Rimljani su njihovim analozima nadjenuli imena Jupiter, Minerva, Dijana, Mars i Venera.
Za grčke je bogove svojstveno da su u svemu bili ljudi, samo što su bili obdareni posebnim moćima i besmrtnošću. Već ih najraniji pisani dokumenti o njima (Homerski epski spjevovi Ilijada i Odiseja, vjerojatno zapisani u 7. stoljeću pr. Kr.) opisuju kao bića s ljudskim manama, kivna jedna na druga, a koja se rado upliću u ljudske ratove i spletke. Takvo je humanizianje (počovječenje) bilo svojstveno grčkoj kulturi u njezinoj zreloj fazi, jer je za nju čovjek bio mjerilo svega. U grčkom kiparstvu čovjek je bogolik, a u grčkim se mitovima ljudska bića – Heraklo, Kastor i Poluks – počesto pridružuju besmrtnicima.
Pa ipak, unatoč svemu, mi danas teško možemo razumjeti grčku religiju, s njezinim grješnim, često nedostojnim božanstvima i «biblijom» koju tvore dvije epske poeme pripisane jedincatom bardu za koga se vjeruje da je doista živio. Čitava, međutim, riznica žrtvenih darova, iskopanih u svetištima od Britanije do Irana, jasno dokazuje da su ljudi te bogove i božice shvaćali vrlo ozbiljno kao personifikacije sila koje pokreću svijet. I grčki su mitovi bili iznimno brojni i bogati: sezali su od priča o 
stvaranju svijeta pa sve do povijesti dinastija, ratova i pustolovina. Njihova je snaga tako silna da se oni prepričavaju, slikaju i prerađuju sve od vremena velikih grčkih dramatičara, te su tako proželi čitavu zapadnu kulturu.
Glad za vjerom
Čini se da je vjera u Olimpljane počela sahnuti u zadnjim stoljećima pr. Kr. iako su Rimljani održavali kult Jupitera i ostalog panteona kao jedan oblik građanske dužnosti. Uzrok je tome možda to što je pojedinac na svoju sudbinu u super-državama helenističke (postaleksandrovske) i rimske ere gledao sa sve manje nade.
Posljedica toga nije bio skepticizam, nego glad za vjerom. Svijet kasne antike bio je krcat lokalnim kultovima, mističnim vjerama koje su svojim posvećenicima obećavale spas i besmrtnost, kao i bogovima iz Egipta i s Istoka, čije se štovanje proširilo i do samog Rima. Rimljani su se često žalili zbog tog potpadanja pod istočnjački utjecaj, ali je taj proces zapravo potpomagala njihova snošljiva politika.
Kako im je više bilo do toga da podanike svog širokog carstva pomire nego da ih obrate. Rimljani su spremno u svoj panteon prihvaćali najraznovrsnija strana božanstva i iskazivali im dužno štovanje.
Glad klasičnoga svijeta za vjerom napokon će utažiti nova vjera, kršćanstvo, koja se najprije pojavila u rimskoj provinciji Judeji. Stanovnici te provincije su bili Židovi, ili Hebreji, narod koji je već razvio vlastitu monoteističku (jednobožačku) vjeru, upadljivo različitu od religija Mezopotamije, Egipta i Grčke.
Ranu povijest Hebreja znamo samo po njihovoj zbirci povijesnih, vjerskih i mitskih spisa – biblijskom Starom zavjetu – koji su svoj konačni oblik dobili mnogo stoljeća nakon događaja koje opisuju. U skladu s njima, hebrejski je patrijarh Abraham otišao iz sumerskog grada Ura i nastanio se u Kanaanu (Palestini). Njegove je potomke, Izraelićane, Mojsije izveo iz egipatskog ropstva, a pod Jošuom su provalili u Kanaan i u nj se naselili. Ta će zemlja postati poznata pod imenom Izrael. Kao i u slučaju većine takvih spisa, te se slavne epizode oslanjaju na stvarne događaje, ali je nemoguće utvrditi koliko su oni iskrivljeni.
Isto se može reći i za vladavinu prvih pravih izraelskih kraljeva – Šaula, Davida i Salomona – iako su hebrejski neprijatelji, Filistejci, sasvim izvjesno postojali jer su u Palestinu (koja je po njima dobila ime) došli još početkom 12. stoljeća pr. Kr. Nakon smrti Salomonove (oko 930. pr. Kr.) Izrael se rascijepio na dva kraljevstva, Izrael i Judeju, koja su uskoro počela osjećati posljedice svog položaja na križanju dvaju velikih carstava. Izrael su 722. pr. Kr. potpuno razorili Asirci.
Potom su godine 587. pr. Kr. Babilonci osvojili Judeju, poharali Jeruzalem i odveli Židove u sužanjstvo. Babilonsko ropstvo, međutim, nije bilo kraj njihove povijesti. Nekima su od robova dopustili da se vrate i ponovno u Jeruzalemu sagrade hram. Poslije toga su se uspijevali održati u krajnje osjetljivu položaju, uglavnom kao podložan narod, sve dok 63. pr. Kr. Palestinu nisu zaposjeli Rimljani i pretvorili je u provinciju Judeju.
Jedan svemogući bog
Do tog je trenutka židovska vjera – judaizam – razvila neke neobične značajke koje su je izdvojile od svih ostalih. Židovski bog više nije bio ograničen na jedno mjesto ili jednu sferu upravljanja, nego su ga zamišljali kao jedinoga boga, sveprisutnog i svemoćnog. Osim toga nije bio ni u vlasništvu kraljeva i svećenika. Možda baš židovskoj povijesti punoj previranja treba zahvaliti što njihova vjera nije nužno bila u rukama države, nego je postojala kao neovisan skup vjerovanja i vrijednosti, dostupan svima kroz vjerske spise, a koje su tumačili i obnavljali učeni ljudi i proroci, počesto u sukobu s vlastima, kako židovskim tako i nežidovskim.
Židovi su sebe smatrali izabranim narodom i njihova vjera u jedinoga boga branila im je mirenje s drugim vjerama ili pristajanje da se njihovom bogu dodijeli mjesto u rimskom panteonu. Zbog njihove su ih neovisnosti uskoro omrznuli, ali su strogost i žar njihovih vjerovanja privukli i mnoge obraćenike koji su povećavali njihov broj u židovskim naseljima diljem rimskog svijeta. U samoj je Judeji, međutim, pod rimskom upravom dolazilo do stalnih nemira, a onda su se koncem prvog stoljeća pr. Kr. političke, društvene i vjerske napetosti popele do vrhunca.
Osim rodoljuba koji su žudjeli za oružanim ustankom protiv Rimljana, u judaizmu se postojale i druge, konkurentske sekte, među kojima su se isticali konzervativni seduceji, koji su se kruto držali slova zakona, te radikalniji farizeji, koji su zakon tumačili na prilično slobodan način i propovijedali srazmjerno novu doktrinu o Sudnjem danu, kad će ljudi pred Bogom odgovarati za svoja djela i uskrsnuti u tijelu.
Skrovište puno spisa, Rukopisa s Mrtvoga mora, pronađeno četrdesetih godina prošlog stoljeća, otkrilo nam je koliko su ta previranja bila žestoka. U političkom i vjerskom smislu, Judeja se našla na rubu dramatične promjene.
