Kako se približavaju tinejdžerskim (adolescentnim) godinama, uobičajeno je i normalno da djeca (neovisno o svom spolu) postaju sve više zainteresirana za vlastiti fizički izgled, kao i za izgled drugih ljudi. Kroz proces rasta i puberteta, njihova tijela doživljavaju ogromne promjene, a te promjene dovode do toga da dijete postaje sve više svjesno toga kako ono (i drugi) izgledaju. Osim vanjskog, fizičkog izgleda, rast i razvoj tijekom puberteta utječe i na unutarnju, mentalnu sliku djeteta o samome sebi. Imati zdravu sliku o sebi znači biti pozitivan u većini osjećaja, misli i stavova o vlastitom tijelu i izgledu. To također podrazumijeva prihvaćanje svog tijela, kao i zadovoljstvo svojim izgledom.
Većini roditelja adolescenata, takva promjena može se učiniti iznenadnom i intenzivnom (pogotovo ako se radi o djetetu koje, kad je bilo mlađe, nikako nije voljelo npr. prati kosu ili lice). Ta promjena na roditelje može djelovati vrlo frustrirajuće, jer počinju biti zabrinuti zbog toga što se njihovo dijete u tolikoj mjeri bavi nečim što se čini površnim i dugoročno gledano poprilično nevažnim. U mnogim roditeljima se, kao posljedica te frustracije, razvija osjećaj ljutnje prema svom djetetu, počinju ga kritizirati, opominjati, pa čak i kažnjavati zbog te novoprobuđene brige za vlastito tijelo i izgled, jer „treba učiti i brinuti se za budućnost, a ne za to kako izgleda“. Ipak, u takvim situacijama nužno je zapamtiti da se ispod takve (naoko površne) brige za vlastiti izgled događa puno dublji proces fizičkog, mentalnog, emocionalnog i socijalnog sazrijevanja mlade osobe. Kroz prihvaćanje promjena na svojem tijelu i izgledu, dijete u ranoj adolescenciji razvija nužan stupanj samosvijesti i individualnosti (odnosno osnova zdrave tranzicije u odraslu dob), te pokušava pronaći zadovoljavajuće mjesto među svojim vršnjacima. Može se, kako bi bilo prihvaćeno ili kako bi odrazilo razvoj svog osobnog identiteta, željeti drugačije oblačiti, šminkati i raditi drugačije frizure, odnosno drugačije se „nositi“. Kako postaje svjesno svojih unutarnjih kvaliteta, interesa i sposobnosti, te se s njima počinje identificirati, dijete (odnosno mlada osoba) može početi eksperimentirati s različitim izgledima koji će odgovarati tom razvoju osobnog identiteta. Procesom mentalnog i emocionalnog sazrijevanja, mlada osoba razvit će mnogo složeniju sliku o samome sebi, koja će uključivati njene interese, sposobnosti, talente, jedinstvene kvalitete, vrijednosti, težnje i odnose. Ali, tijekom ranijih adolescentnih godina, slika koju mlada osoba vidi u ogledalu čini veliki dio njene slike o samome sebi.
Nažalost, uobičajeno je da adolescenti stvore negativnu sliku o vlastitom tijelu te nezadovoljstvo nekim aspektima svog izgleda, što ih onda posljedično dovodi do stanja velike nesigurnosti u kontaktima s drugim ljudima. Dodatan pritisak u toj fazi svakako predstavlja utjecaj medija i vršnjačkih skupina, kao i kulturnog okruženja kojem mlada osoba pripada, koji svi odašilju snažne poruke o važnosti izgleda te o tome što je u tom izgledu prihvatljivo ili idealno, a s kojima se mlada osoba tada uspoređuje ili identificira. Taj period razvoja je za mladu osobu iznimno osjetljiv, jer prekritični osjećaji i stavovi spram vlastitog izgleda mogu značajno utjecati na razvoj negativne slike o svom tijelu, što pak može dovesti do razvoja sveukupne negativne slike o sebi (ne samo one fizičke).
U opisanom procesu promjene i „isprobavanja“ različitih izgleda, roditelji svojem djetetu mogu pomoći time da budu otvoreni za prihvaćanje i podržavajući, time da djetetu omoguće pozitivne poruke, kao i time da potiču djetetove druge kvalitete koje bi dugoročno mogle (osim izgleda) igrati značajnu ulogu u djetetovom životu. Što je važno u razvoju pozitivne slike o vlastitom tijelu?
- Prihvaćanje i razumijevanje. Zainteresiranost i zabrinutost za vlastiti izgled neizostavan su dio adolescentnih godina, slično kao promjena glasa ili usvajanje vještine brijanja. Stalna zauzetost kupaonice može itekako frustrirati, međutim bitno je izbjegavati kritizirati djecu zbog njihove okupiranostu vlastitim izgledom. Kako djeca rastu i razvijaju se, ta vrsta okupiranosti pomalo će prestati dominirati njihovim životom.
- Davanje komplimenata vezanih uz fizičke kvalitete. Djetetu je važno osjetiti i čuti pozitivne stvari vezane uz njegov izgled, ali i uz ostale njegove važne fizičke kvalitete. Iako se čini da djeca te dobi to uopće ne primjećuju ili da za to ne mare, jednostavne izjave poput „imaš prekrasan osmijeh“ ili „super ti stoji ta majica“ stvarno su važne. Djeci su važni i komplimenti koji se odnose na njihove druge fizičke atribute, kao što su snaga, brzina, ravnoteža, energija … Priznavanje i pohvaljivanje fizičkih kvaliteta i sposobnosti pomaže izgradnji zdrave slike o sebi.
- Davanje komplimenata vezanih uz unutarnje kvalitete. Djeca vole čuti naglas izgovorene osobne kvalitete koje njihovi roditelji kod njih vole i cijene (kako je npr. velikodušno od sina da je nešto svoje podijelio sa svojom sestrom, ili kako je kćer npr. hrabro obranila svoju prijateljicu u neugodnoj razrednoj situaciji). Dijete je potrebno razuvjeriti kad izrazi svoju nesigurnost.
- Razgovor o tome što izgled znači. Dijete je potrebno usmjeravati da malo dublje razmišlja o tome što izgled znači i kako se različiti ljudi predstavljaju i „nose“. Različiti stilovi također odašilju različite poruke, i tome je interesantno te važno razgovarati.
- Postavljanje razumnih granica. Za roditelje je važno da budu strpljivi, ali isto tako da postave granice toga koliko vremena dijete može provesti u isprobavanju odjeće/šminke te općenito posvećivanju vlastitom izgledu. Kroz postavljene granice dijete se pokušava naučiti kako nije u redu da zbog njegovog „uljepšavanja“ pate druge životne obaveze (obiteljsko domaćinstvo, škola, obaveze, aktivnosti), kao niti drugi ljudi (ukućani koji npr. satima čekaju svoj red na ulazak u kupaonicu). Granice djeci pomažu razumjeti organizaciju vremena, obraćanje pažnje i posvećivanje potrebama drugih ljudi, u „vježbanju“ samodiscipline, i slično.
- Roditelj kao dobar model (primjer) za učenje. Nepotrebno je uopće naglašavati ogromnu važnost osobnog primjera koju roditelj pruža vlastitom djeteta u procesu rasta i razvoja. Sukladno tome, kako roditelj doživljava i govori o svom tijelu te izgledu predstavlja snažan primjer. Stalna zabrinutost te kritiziranje sebe i svog izgleda uči dijete da na sličan, kritičan način promatra i doživljava sebe. Gotovo svatko je nezadovoljan nekim elementima svog izgleda, ali umjesto toga važno je govoriti o tome što naše tijelo može učiniti, za što je sve sposobno, a ne samo kako ono izgleda. Imati zdravu i pozitivnu sliku o vlastitom tijelu znači voljeti svoje tijelo, cijeniti ga, te biti zahvalan za njegove kvalitete i mogućnosti. Kad roditelji cijene i brinu za svoja tijela, time uče svoje dijete da čini i osjeća isto to prema svom tijelu.
Ana Plazonić Fabian, prof.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
Izvor fotografije: Freedigitalphotos.net (autor: S. Miles)
