Sagena je bila veći tip ratnog broda, a kondura manji. Ti su se brodovi u doba mira koristili za trgovinu, a u ratno vrijeme dodatno opremali i naoružavali. Oba su tipa imala pomalo zdepast trup, s oblim pramcem i širokom i uzdignutom krmom.
Sagena je imala posadu od 40 ljudi. Duljina ovog broda bila je oko 20 metara, a širina oko četiri metra. Kao glavni pogon imala je 15 vesala na svakom boku, te dva do tri jarbola s četvrtastim i latinskim jedrima. U ratu se na pramcu i krmi podizao toranj za vojnike.
Postoje zapisi o većim i manjim kondurama. Veće su imale oko 20 članova posade, a na svakom boku sedam ili osam vesala. Duljina im je bila od 12 do 15 metara, a širina oko 5 metara. Imale su i jedan jarbol s križnim, a kasnije i latinskim jedrom. Manje su kondure imale 10 mornara i nisu bile duže od 8 do 9 metara. Arheološkim nalazima utvrđeno je da su postojale i kondure srednjeg tipa, dugačke između 10 i 12 metara.
Krajem X. stoljeća hrvatsko kraljestvo slabi. Tek u vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Hrvati ponovno raspolažu jakom mornaricom koja za vrijeme kralja Zvonimira (vladao od 1074. do 1089. godine) vodi i žestoke pomorske bitke. 
U složenim političkim okolnostima Hrvatska je postala saveznica pape Grgura VII. i Normana koji su prodrli u Sredozemlje i na Jadran. Najljući protivnici u to vrijeme postali su Venecija i Bizant, tada najjače države na Sredozemlju. Od 1082. do 1085. godine hrvatska je mornarica sudjelovala u nekoliko velikih pomorskih bitaka. Najpoznatije su one kod Drača i otoka Krfa, koje su sve rezultirale pobjedama normansko-hrvatskog savezništva. Smrću kralja Zvonimira dolazi do slabljenja hrvatske države, koja ulazi u uniju s Mađarima 1102. godine. Vladarska kuća Arpadovića ne posvećuje pažnju pomorstvu pa dolazi do polaganog propadanja moćne pomorske sile.
Neretljanski brodovi
Neretljanski Hrvati bavili su se gusarstvom kao načinom nadzora svog mora i time prisiljavali trgovačke brodove na plaćanje danka za slobodnu plovidbu. Za svoje gusarske akcije razvili su poseban tip broda – gusarsku strijelu koja je bila dugačka oko 20 metara, a po njenom izgledu (svinuta krma, zašiljeni pramac, vitak trup) vidljivo je da je nastala na antičkim tradicijama. Imala je 15 vesala na svakom boku i dva jarbola s latinskim jedrima.
Gusarske su strijele bili brzi brodovi, odlične pokretljivosti, a Neretljani su neprijatelje napadali brzim nasrtajem pramcem i jurišom na njihov brod. Neretljani u XI. stoljeću ulaze u sustav hrvatskog kraljevstva. Gusarsku aktivnost pokreću ponovo u XII. stoljeću pod imenom omiških gusara i vodstvom plemena Kačića. U to se vrijeme razvija novi tip broda – omiška strijela, koja je zapravo bila usavršena neretljanska gusarska strijela.
Brodovi Dubrovačke Republike
Nakon propasti hrvatskog kraljevstva nije više bilo državno organiziranog razvoja brodarstva. Pojedini gradovi izgrađuju svoje uglavnom trgovačke brodove. Najznačajnije brodarstvo razvilo se u sklopu Dubrovačke Republike.
Dubrovačko brodovlje spominje se još u vrijeme opsade Barija. Sam Dubrovnik se u sljedećim stoljećima razvijao kao trgovački grad, a u skladu s tim i njegova trgovačka mornarica postaje sve veća i značajnija, i to u svjetskim razmjerima. Na vrhuncu razvoja, oko 1570. godine, dubrovačka mornarica broji oko 180 brodova različitih tipova, ukupne nosivosti preko 57.000 tona.
Od sredine XIV. stoljeća Dubrovčani grade brodove tipa koka, čiji su izvorni oblici nastali na sjevernim morima u XI. stoljeću. Ovi su se brodovi na Sredozemlju pojavili u XIII. stoljeću, i vrlo brzo pronašli svoje mjesto u brodogradnjama diljem bazena. Istodobno s Dubrovčanima, koke počinju graditi i drugi hrvatski primorski gradovi. 
Koka izgrađena u Dubrovniku 1382. godine imala je 23,5 metara dužine i gotovo 6 metara širine. Imala je tri jarbola i križna jedra, a na stražnjem je jarbolu bilo latinsko jedro. Mogla je prevoziti oko 200 tona tereta i imala je posadu od tridesetak mornara. Dubrovačka koka razlikovala se od ostalih europskih sličnih brodova: bila je manja i imala je bolja pomorska svojstva.
Karaka je bila najveći dubrovački jedrenjak, a gradila se u XV. i XVI. stoljeću, kada su Dubrovčanima trebali veliki brodovi. Dubrovačka je Republika u XVI. stoljeću gradila karake zvane karakuni, koje su bile najveći brodovi svijeta u to vrijeme. Karakuni su služili za plovidbu do zapadne Europe i Engleske.
Karaka izgrađena u Dubrovačkoj Republici od ostalih se razlikovala po veličini i obliku. Nije imala trbušasta, već srcolika rebra – gotovo stoljeće prije no što će ostale zemlje tako početi graditi svoje brodove! Najveće karake bile su dugačke i do 40 metara, a široke 15 metara i imale su nosivost 2000 tona. Bile su zdepaste i imale su tri jarbola. Karaka je bila opremljena i za samoobranu u slučaju napada te je nosila i 40 topova.
Osim koke i karake, Dubrovčani su gradili i galijun. Galijun je nešto manji od karake, s nosivošću do 1000 tona, dužine 30-ak metara i s tri jarbola. U XVI. stoljeću nastao je novi tip broda – dubrovačka nava – koji je dva stoljeća kasnije postao najveći trgovački jedrenjak na Sredozemlju. Nave su se u Dubrovniku gradile kroz čitava tri stoljeća, a na njima su postignuti najbolji odnosi nosivosti tereta i brzine broda.
Bokeljski brodovi
Boka kotorska je prostor na kojem se od XV. do XVIII. stoljeća razvilo snažno hrvatsko brodarstvo. Najpoznatiji tip broda je bokeljski šambek, koji se razvio od alžirskih gusarskih brodova iz XV. stoljeća. Šambek je bio izrazito brz, a Bokelji su ga pretvorili u trgovački brod s mogućnošću ratne primjene. Imao je tri jarbola s latinskim jedrima, bio je dug oko 40 metara i nosivosti oko 300 tona. Za pogon je u slučaju potrebe mogao koristiti i jedra, a Bokelji su se njima služili sve do XIX. stoljeća.
Senjski uskoci
Posebno mjesto u povijesti hrvatskog pomorstva imaju uskoci. Nakon pada Klisa pod Turke 1527. godine, preživjeli su se uskoci naselili u Senju. Borili su se protiv snažnih vojski Turaka i Mlečana s vrlo malim snagama. Pritom su koristili vrlo male i lake brodice. Bile su pogonjene sa šest do osam vesala, a imale su oko deset metara dužine i oko 15 članova posade. Uskoci su imali i nešto veće veslarke , duge oko 14 metara, s posadom od 25 ljudi.
Poznate su brojne njihove akcije , a jedna od najpoznatijih je ona iz 1604. godine kada su uskoke na povratku s jednog pothvata presreli Mlečani. Uskoci su se preko noći sakrili u uvali otoka Iža, a Mlečani su ih ujutro namjeravali napasti. Tijekom noći dio uskoka zavarao je Mlečane pjesmom i glazbom, a ostatak je prenio brodice preko kopna na drugu stranu otoka. Mirom između Venecije i Austrije iz 1617. godine uskoci su raseljeni iz Senja.
Pojavom parnog stroja brodogradnja se izmijenila , a izmijenile su se i karakteristike brodova, kako trgovačkih tako i ratnih. Tek skraćivanjem duge plovidbe na jedra, mornarica je dobila i novu namjenu broda – turistički brod.
Članak je izvorno objavljen u 62. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
