prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Brodovi i pomorstvo Jadrana (prvi dio)

Od najstarijih vremena more privlači pažnju ljudi. Za njih je ono izvor hrane, omogućuje im trgovinu i povezuje ih sa susjedima. O značaju mora i pomorstva najviše govore riječi “Navigare necesse, vivere non necess” ili u prijevodu Ploviti se mora, živjeti ne.


Kao preduvjet bilo kakvom istraživanju mora, razni su narodi na obalama Sredozemlja od davne povijesti razvijali brodogradnju. Pvi tragovi brodogradnje na Sredozemlju sreću se još u neolitiku (mlađem kamenom dobu). Dobri i poznati brodograditelji Starog svijeta bili su Feničani, Rimljani i Grci, a tradicija brodogradnje nastavila se i u Bizantskom Carstvu i Veneciji. I na istočnoj obali Jadrana ova je djelatnost imala značajnu ulogu u životu obalnog i otočnog stanovništva. Na ovim prostorima brodogradnja se počela intenzivnije razvijati dolaskom indoeuropskog stanovništva (oko 2. tisućljeća prije Krista), a zamah je dobila u vrijeme grčkih i potom rimskih kolonija.

Od Grka do srednjeg vijeka

Prvi brodovi služili su samo u trgovačke svrhe, da bi se kasnije mornarica podijelila na trgovačku i ratnu. Ratni su brodovi u starom i srednjem vijeku bili pokretani na vesla, radi bolje pokretljivosti, a imali su i jarbole s jedrima kao pomoćnim pogonom. Ovi su brodovi bili dugački i vitki, omjera dužine i širine čak 1:7. Na pramcu im se nalazio kljun, čija je svrha bila probijanje neprijateljskih brodova. Trgovački su brodovi tog razdoblja bili okruglasti, kratki i zdepasti, omjera dužine i širine 1:3, i bili su mahom pokretani na jedra. Ponekad su imali i veslačku posadu, no velika im pokretljivost nije bila od presudnog značaja.

Grčka su se naselja na našoj obali pojavila u 4. stoljeću pr. Kr., a najpoznatija od njih bila su Issa (današnji Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru) i Tragurion (Trogir). Grci su često dolazili u sukobes ilirskim plemenima (Liburnima, Histrima, Daorsima) koji su naseljavala obalni prostor.

Komunikacija među kolonijama odvijala se morskim putem, a trgovačke su brodove često pratili i ratni brodovi. Najpoznatiji grčki ratni brodovi bili su trijere. Njih su pokretala tri reda vesala, kako bi se postigla što veća brzina. Ovi su brodovi bili dugački gotovo 40 metara i na pramcu su imali zašiljeni kljun koji je služio za probijanje neprijateljskog broda. I ilirska su plemena u to vrijeme gradila brodove, no njihove su dimenzije bile znatno manje.

Najstariji slikovni prikaz broda na istočnoj obali Jadrana pronađen je u Grapčevoj spilji na otoku Hvaru, a datira oko 2500. g. pr. Kr. Ta slika prikazuje trgovački brod koji nije sagrađen na Jadranu već u nekom drugom području Sredozemlja. U to je vrijeme, naime, duž naše obale prolazio tzv. jantarski put jer je plovidba istočnom obalom Jadrana zbog brojnih otoka i uvala koje su pružale zaklon od nevremena bila sigurnija od plovidbe zapadnom obalom. Trgovci su sa sjevera dopremali jantar koji je služio za izradu nakita i talismana, a ukrcajna je luka bila Aquileja na sjevernom dijelu Jadranskog mora. Odatle se brodovima jantar prevozio prema grčkim gradovima.

S vremenom su Iliri, posebice Liburni, postali sve vještiji brodograditelji. Za razliku od Rimljana koji su poboljšavali grčke tipove brodova, Liburni su stvorili nove tipove koji su bili toliko dobri da su ih, nakon što su pokorili Ilire u 2. i 1. st. Pr. Kr., počeli graditi i sami Rimljani. Najpoznatiji tip ovakvog broda Rimljani su nazvali liburnama. Prednost liburne u odnosu na trijeru (koju su Rimljani nazvali trirema) bila je veća brzina i bolja pokretljivost.

Liburnu su također pokretala vesla, koja su ovisno o veličini broda mogla biti poredana u jedan, dva ili tri reda. Liburna je također imala kljun kao trijera i posebnu gredu zvanu ovan, koja je bila obješena na jarbol i služila je istoj svrsi kao i kljun.

Liburna je postala najvažniji brod rimske mornarice u vrijeme bitke kod Akcija 31. godine pr. Kr. u kojoj je Oktavijan pobijedio flotu Marka Antonija i Kleopatre, osigurao svoju vlast u Rimu i pretvorio ga u carstvo. Nekoliko stoljeća nakon toga na Sredozemlju nije bilo velikih pomorskih bitaka.

Starohrvatsko brodarstvo

Od početka VII. stoljeća na istočnoj obali Jadrana, opustošenoj u prijašnjim pohodima barbarskih plemena, naseljavaju se Hrvati koji su vrlo brzo od starosjedilaca preuzeli znanje moreplovstva, brodogradnje i pomorskog ratovanja. Prva zabilježena bitka hrvatske mornarice zbila se 642. godine kada su Hrvati s jakom vojskom prepolovili Jadran i napali Sipont (današnja Manfredonia). Ne zna se kakve su brodove koristili u tom pothvatu, ali povjesničari pretpostavljaju da su bili manji i lakši. Bitka nije urodila pobjedom i mornarica se nakon početnih uspjeha ipak morala povući. Otad se Hrvati usredotočuju na obranu vlastite obale.

Tijekom VIII. i IX. stoljeća formiraju se dvije hrvatske kneževine: Panonska u unutrašnjosti i Primorska (Dalmatinska) u priobalju, od Istre do Cetine. Primorska Hrvatska tijekom IX. stoljeća postaje sve značajnija država, sa sve jačim vojnim i pomorskim snagama. Osim toga, ističe se pomorska snaga neretljanskih Hrvata koji su nastanjivali prostor od Cetine do Neretve i bili poznati po gusarenju.

Hrvati su često tijekom IX. stoljeća ratovali s Venecijom koja je u tim sukobima trpila znatne štete. U istom stoljeću zabilježene su i provale arapskih brodova u Jadran, kojima kao baza služi osvojeni grad Bari. Da bi uklonili opasnost od arapskih pljački i osvajanja, Bizant, Franačka, Venecija i Hrvati sklopili su savez te su 869. godine opsjeli Bari. Prema dogovoru, svoju vojsku i mornaricu doveo je i tadašnji hrvatski knez Domagoj. Grad je osvojen 871. godine, nakon čega se hrvatska mornarica vratila kući. No povratak je bio sve samo ne sretan. Dok je trajala opsada Barija, hrvatsku su obalu napali i opustošili “saveznici” – Bizant i Venecija.

Nakon izdaje, Hrvati su počeli sve češće napadati mletačke i bizantske brodove. Godine 872. došlo je do pomorske bitke kod Savudrije na sjeveru Istre, u kojoj je hrvatska mornarica pobijedila.

I nakon Domagojeve smrti hrvatska mornarica nastavlja jačati. Vrhunac dostiže u prvoj polovici X. stoljeća. Mlečani se u to vrijeme nisu sukobljavali s jakom mornaricom, i čak su hrvatskim vladarima plaćali danak za slobodnu plovidbu našim morem. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u svojim zapisima kaže da su u vrijeme kralja Tomislava “Hrvati imali 80 sagena i 100 kondura i da nikada nisu išli u rat protiv koga, ukoliko netko protiv njih ne zarati”.

 

Članak je izvorno objavljen u 62. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.