Život Siddharthe Gautame kojeg diljem svijeta štuju kao Buddhu (Probuđenog ili Prosvijetljenog), poslužio je kao uzor koji njegovi poklonici nastoje slijediti nadajući se spasenju.
Gautamin otac Suddhodana, vladar klana Sakya u dolini Gangesa, pobrinuo se da mu sin dobije sjajan odgoj u raskošnom okruženju dvorca.
Kad mu je bilo 16 godina Gautama se oženio lijepom princezom Yasodharom, koja je rodila sina Rahulu. Gautama je imao sve što poželi, no iako zadovoljan životom nije se osjećao i ispunjenim. Kad mu je bilo 29 godina nagovorio je svog vozača bojnih dvokolica Channu da ga izveze izvan dvorskog zemljišta, i to protiv očeve izriče zapovijedi. Tako se Gautama prvi put u životu susreo s ljudskom patnjom; ugledao je starca i shvatio neizbježnost starosti; gledajući ljude slaba zdravlja spoznao je snagu bolesti; shvatio je i smisao smrti kad je ugledao truplo. Napokon, kad je ugledao isposnika, shvatio je i smirenost duše.
U traganju za smislom
Kad je počeo razmišljati o tome što je vidio u ta četiri slučaja, Gautama se uvjerio u neizbježnost patnje u ljudskom životu, a patnja koju je vidio toliko ga je potresla da je pokušao naći izlaz. Stoga je odlučio krenuti u potragu za smislom, koja će kasnije postati poznata kao “Veliko odricanje”, te napustiti ženu, dom i obitelj, kao i svaku težnju za zemaljskom slavom. Nakanio je postati asketom – čovjekom koji živi bez materijalnih udobnosti i u strogoj samodisciplini.
Gautama je obukao žutu asketsku odoru, mačem odsjekao kosu pa se zaputio na jug prema kraljevstvu Magadha. Tamo je susreo dva mudraca koji će ga naučiti meditirati, no kako je brzo dostigao njihov stupanj zadubljenosti nije bio sasvim zadovoljan pa je, želeći više, nastavio putovanje sve dok se nije nastanio u šumi kraj Uruvele. 
Tu je s petoricom asketa živio u krajnjem samoprijegoru i disciplini. Prema jednoj legendi, Gautama se bio zarekao da će postiti sve dok “kroz trbuh na napipa kičmu”.
Kušnje
Daljnja legenda kazuje kako je šest godina kasnije Gautama zastao kraj drveta Bo u mjestu koje je kasnije postalo poznato kao Bodh Gaya. Tu je sjeo u lotos pozu i meditirao 45 dana u pokušaju da razriješi zagonetku patnje. Dok je tako tražio odgovor, Mara, personifikacija svega zla, napao ga je i podvrgao teškim kušnjama. A kad je dostigao probuđenje, uspješno nadišavši sve zamke iluzije, zemlja se zatresla u znak njegove pobjede.
Poraženi Mara je pobjegao, a Gautama je postigavši nirvanu (potpuni uvid u prirodu stvarnosti, stanje mudrosti, mira, oslobođenosti od mržnje, pohlepe, neznanja, vezanosti za materijalni svijet) odlučio propovijedati srednji put koji izbjegava krajnosti kakva je asketizam ili, s druge strane, prepuštanje svakom nagonu.
Otišao je u Sarnath, gdje je u sve što je shvatio o naravi stvarnosti i sredstvima za transcendiranje ljudske sudbine uputio petoricu asketa. Njih i ostale učenike naučio je da žive u skladu s Četiri plemenite istine: život je prožet patnjom; uzrok te patnje je želja ukorijenjena u neznanju; patnju je moguće dokinuti; put koji vodi dokinuću patnje je Osmerostruki put.
Put k prosvjetljenju
Gautama je svoje učenike savjetovao da, žele li postići nirvanu, pođu Osmerostrukim putem. To znači da trebaju imati ispravno razumijevanje, razmišljanje i djelovanje, ispravan govor, način života i napor, i težnju prema najvišem stupnju pomnosti i koncentracije. Pođu li tim putem, sve će se želje i žudnje ugasiti, pa će uslijediti oslobođenje od patnje.
Kasniji život
Buddha je najveći dio svog kasnijeg života proveo kao propovjednik, lutajući Indijom. Tako je privukao mnoštvo sljedbenika i stvorio prvu budističku zajednicu, ili Sanghu. Umro je oko 483. pr. Kr., u dobi od oko 80 godina, u Kushinagari (današnja Kasija u Indiji). Zabilježene su riječi koje je izgovorio u svojim posljednjim zemaljskim trenucima, ležeći na desnom boku. U pojedinim spisima prisutne su određene razlike, no poruka je ista: “Marljivo radi na svome spasenju”. 
Budisti vjeruju da je svojom smrću, koju zovu paranirvanom, Buddha postigao nirvanu bez ostatka (nema više materijalnog tijela koje bi ga vezalo da se vrati prijašnjem stanju svijesti), te da je zauvijek oslobođen ciklusa patnje i ponovnog rođenja.
Nakon Buddhine smrti, njegovo se učenje nastavilo širiti indijskim potkontinentom. Tako je već u 3. stoljeću pr. Kr. postao glavnom vjerom od Himalaja do rta Comorina. Tada su počele nastajati mnoge legende o njegovim velikim djelima, nadnaravnim moćima i kraljevskim znakovima. Širile su se priče o Buddhinim ranijim životima, a među njegovim sljedbenicima ubrzo se razvilo i njegovo štovanje.
Dvije škole
Oko sto godina nakon Buddhine smrti, njegovi su se učenici podijelili u dvije škole mišljenja i prakticiranja. Pripadnici konzervativne škole Theravada doslovno shvaćaju Buddhine govore i doslovno ih se drže, smatrajući najvažnijim ispravno slijeđenje kodeksa ponašanja i dosljedno provođenje svih pravila. Također, njihova je glavna motivacija izbavljenje. Pripadnici Mahayane drže da je shvatiti duh Buddhina učenja važnije od strogog slijeđenja forme. Pritom, vlastitom izbavljenju teže samo radi dobrobiti drugih.
Budističke zemlje
U sedmom stoljeću budizam sve više propada pod pritiskom hinduističkog štovanja koje je bolje odgovaralo religijskim potrebama običnih ljudi, da bi od 11. stoljeća igrao tek malu ulogu na indijskom potkontinentu. U drugim ga je područjima, u kojima je u početku naišao na podršku, istisnuo islam. Do danas se budizam u svom najstarijem obliku (Theravada) održao na Šri Lanki, Tajlandu, u Burmi, Kambodži i Laosu. U Kini, Tibetu, Koreji, Japanu, Vijetnamu, Mongoliji i Nepalu pojavljuje se u obliku raširenije i manje stroge Mahayana škole.
Tekst je izvorno objavljen u 41. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
