Čini se da nekim ljudima uloga roditelja s lakoćom dolazi sama od sebe. Oni se igraju, odgovaraju na potrebe djece, razumiju dječje osjećaje i imaju povjerenja u sebe. Mi ostali trebamo na tome malo više poraditi. Ali to je u redu, ne moramo svi biti rođeni s tim talentom. Svatko od nas može razviti osobine koje će nas učiniti roditeljima kakvi želimo biti.
Razigranost je prilično jednostavna kada stvari teku glatko, kada su svi odmorni, opušteni, zdravi, kada surađuju i kada nisu u žurbi. Razigranost je mnogo teže postići kada žurite van, a vaše dijete dangubi s vezivanjem cipela, kada pokušate svu djecu staviti na spavanje, kada su svi mrzovoljni ili kada djeca vrište jedni na druge, a i na vas. Drugim riječima, razigranost je najteže postići upravo onda kad nam je najpotrebnija. Nasreću, svi roditelji mogu naučiti kako biti razigraniji, čak i u ovim teškim vremenima. To je osobina koju možemo njegovati, naročito ako ste spremni odreći se djelića svojeg dostojanstva.
Pokušajte praviti luckaste grimase pred prvom bebom koju vidite. S tek prohodalom djecom puno padajte i stvarajte mnogo buke dok se valjate po podu. Predškolska djeca vole kada stavite smiješan šešir i kada se s njima igrate presvlačenja u smiješnu odjeću. Čak i ako vam se čini kao da ne znate kako se “pretvarati”, svejedno to učinite (možete vježbati s plišanim igračkama dok su klinci u školi!). Naravno, vjerojatno ćete se osjećati strahovito bedasto. Ne dajte da vas to zaustavi. Razigranost stvara bliskost s našom djecom, a za to vrijedi pretrpjeti malo poniženja, zar ne? Na kraju krajeva, isto je tako ponižavajuće vidjeti vas kako vičete, kričite, prijetite ili preklinjete svoje klince, pa bismo mogli učiniti nešto korisno i zabavno.ž
Bezbrižnost znači da ni sukobi ne moraju biti smrtno ozbiljni. Pokušajte uzeti dvije plišane igračke ili 
dvije akcijske figurice i igrajte se tako da se između njih vodi borba za moć koju ste imali sa svojim djetetom. Netko bi mogao reći, “Ona se ne može sama odjenuti, tek joj je 6 godina!”, a drugi bi rekao, “Ma naravno da može, ona može učiniti što god poželi!” Hihotat će dok se sama bude odijevala.
Razigranost ne znači prisiljavati djecu da se razvesele u suprotnosti sa svojim osjećajima. To znači transformirati situaciju laganim dodirom.
Evo kako je jedna mama to riješila tijekom dnevne šetnje sa svojim tek prohodalim djetetom: Danas smo na našoj šetnji sreli dvoje djece. Petogodišnji dječak je imao kutiju s keksima. Četverogodišnja je djevojčica upitala može li dobiti jedan. Odgovorio joj je, “Svi su moji” i maknuo kutiju s keksima dalje od nje. Odlučila sam primijeniti “razigrani” pristup. Stavila sam ruke na bokove, i rekla “Hej, u čemu je stvar? Hoću keks, molim te.” Zatim sam rekla, s namrgođenim licem, ” Ne, svi su moji!” Oboje su se počeli hihotati, a zatim je dječačić rekao, “Napravi to ponovo!” I ja sam to napravila ponovo … i ponovo. Dječak je dao djevojčici kutiju s keksima i rekao, “Evo, izvoli keksić”. Pomislila sam, “Ovo je sjajno!” Sljedeće što su učinili bilo je da su obrnuli uloge: On je rekao veselim glasom, “Hej, u čemu je stvar! Hoću keks.” A zatim je djevojčica rekla namrgođeno, sa smiješnim glasom, “Ne, svi su moji!” Bili su neodoljivi.
Napisao Lawrence J. Cohen
Laurence J. Cohen je doktor psihologije koji se specijalizirao za dječje igre i terapiju igrom, te je autor nekolicine knjiga, uključujući nagrađivanu knjigu Razigrano roditeljstvo (Playful Parenting , Ballantine Books, 2001).
