Naziv cerebralna paraliza dolazi od latinske riječi cerebrum, što znači mozak. a paraliza ukazuje na nemogućnost obavljanja normalnih kretnji.
Cerebralna paraliza karakterizirana je grupom poremećaja, budući da zahvaća centre u mozgu koji su odgovorni za nekoliko pokreta ili složenih radnji. Osobama s cerebralnom paralizom edukacija, terapija ili primjena tehnologije mogu pomoći da vode produktivan život, ali nažalost ne postoji mogućnost trajnog izlječenja. To ja stanje, a ne bolest, i nikada se ne može označiti kao takva.
Najsuvremeniju definiciju cerebralne paralize dali su Mutch i suradnici (1992). Prema njihovoj definiciji cerebralna paraliza pokriva grupu bolesti koje polagano napreduju, a pretežno zahvaćaju motoričke centre u mozgu, koji su preko svojih živčanih završetaka odgovorni za mišićnu funkciju. Pojavnost (prevalencija) cerebralne paralize, prema raznim izvorima, iznosi dvoje do petoro djece na tisuću novorođenčadi.
Uzroci
Većina roditelja upoznata je s činjenicom da je oštećenje mozga uzrok cerebralne paralize kod djece, ali zašto dijete ima oštećenje mozga je nešto na što mnogi roditelji ne znaju odgovor.
Odgovori na to pitanje mogu biti višestruki. Koncept cerebralne paralize poznat je više od jednog stoljeća, ali u mnogim je slučajevima još uvijek nemoguće odrediti uzrok.
Mogući uzročni čimbenici grupiraju se na:
- prije rođenja (prenatalne),
- tijekom rođenja (perinatalne),
- nakon rođenja (postnatalne) i
- nepoznate.
Tijekom fetalnog života moždane strukture fetusa reagiraju na oštećenja, ovisno o dobu trudnoće u kojem je oštećenje nastalo. Radi toga djecu koja su prerano rođena (prematurusi) i djecu rođenu na termin možemo gledati kao dvije različite populacije, pa čak i kao dvije odvojene biološke vrste (Krageloh, 1995).
U samo manjem broju slučajeva uzrok oštećenja mozga može biti procijenjen pouzdano na temelju anamneze i kliničkog nalaza, zbog toga se u utvrđivanju uzroka cerebralne paralize moramo osloniti na pomoćne medicinske znanosti (neuroradiologiju, ultrasonografiju, i neurofiziologiju).
Klinička slika
Cerebralnu paralizu laički vrlo lagano možemo, skoro svakodnevno primijetiti, kod osoba u invalidskim kolicima. Takve osobe imaju ruke, noge, vrat ili čak cijelu kralježnicu u neprirodnom prisilnom položaju. Osobe s cerebralnom paralizom ne moraju nužno biti ovisni o drugim osobama, i kao takvi mogu doživjeti duboku starost. Prema jednostavnoj podjeli cerebralna paraliza razlikuje tri osnovna oblika:
- spastična (najčešći oblik, vidljiva je napetost mišića i prisilan položaj ekstremiteta i trupa, tzv piramidni sindrom)
- ekstrapiramidna (oštećen je dio mozga koji prenosi tzv. ekstrapiramidne signale, tj. tijelo nije toliko promijenjeno izgledom, neki pokreti su onemogućeni, a vidljive su mnoge nesvjesne kretnje)
- miješana.
Spastična cerebralna paraliza
Više od 2/3 oboljele djece ima spastične oblike cerebralne paralize (67-70%), a otprilike četvrtina djece pokazuje miješanu simptomatologiju. Najrjeđi oblike je ekstrapiramidni s oko 10% zahvaćenih.
Među spastičnim oblicima cerebralne paralize razlikujemo:
- spastičnost sva četiri ekstremiteta (kvadriplegija),
- samo dva ekstremiteta (spastična diplegija),
- spastičnu hemiplegiju kada je zahvaćena lijeva ili desna strana tijela.
Spastična kvadriplegija je oblik cerebralne paralize koji obično prate smanjene proporcije mozga (mikrocefalija), mentalna retardacija i epilepsija. Javlja se u slučajevima prirođenih malformacija mozga i uzrokuje jak spasticitet – grčenje mišića, česte poremećaje pokreta očiju te smetnje gutanja i povećano slinjenje (hipersalivacija).
Spastična diplegija je oblik cerebralne paralize s jače izraženim spasticitetom na donjim udovima, dok spasticitet na gornjim udovima može biti diskretan. Među uzrocima ovoga oblika cerebralne paralize često se pojavljuje niska porodna težina. Mentalni deficit i poremećaji svijesti nisu rijetki, ali su manje česti nego u spastične kvadriplegije.
Spastična hemiplegija je najčešći oblik cerebralne paralize kod kojeg je prisutna nemogućnost korištenja ekstremiteta (jednostrana spastična klijenut), a ruka je u pravilu jače zahvaćena od noge. Gotovo polovica ove djece ima epileptičke krize.
Osim navedenih spastičnih oblika cerebralne paralize poznati su i oblici koji se razlikuju s obzirom na broj ekstremiteta koje zahvaćaju. Stoga razlikujemo:
- spastična paraplegija (zahvaćeni samo donji udovi),
- spastična monoplegija (zahvaćen samo jedan ekstremitet),
- spastična triplegija (zahvaćena tri ekstremiteta).
Ekstrapiramidna cerebralna paraliza
Ekstrapiramidni oblici cerebralne paralize karakterizirani su pojavom različitih nevoljnih kretnji, što je posljedica oštećenja ekstrapiramidnog motoričkog sustava (obuhvaća dijelove mozga bazalni gangliji i mali mozak). Ti se poremećaji mogu manifestirati na nekoliko načina:
- poremećaj ravnoteže (atetoza),
- poremećaj ravnoteže uz nekontrolirane kretnje (horeoatetoza),
- poremećaj tonusa mišića (distonički oblici cerebralne paralize),
- prirođena (kongenitalna) cerebralna ataksija.
Kao vodeći uzrok u ekstrapiramidnih oblika cerebralne paralize navodi se nedostatak kisika prilikom poroda (perinatalna asfiksija).
Miješani oblici cerebralne paralize
Miješani oblici cerebralne paralize predstavljaju kombinaciju spastične i ekstrapiramidne cerebralne paralize.
Inteligencija kod djece s cerebralnom paralizom je, gotovo uvijek smanjena. Međutim, u manjeg broja djece inteligencija je sasvim normalna, unatoč vidljivom motornom deficitu. Takve osobe mogu pohađati redovnu školu. Djeca s cerebralnom paralizom koja uz to imaju i smanjenu inteligenciju, u velikoj mjeri su gotovo cijeli život ovisni o drugima, ne pohađaju redovnu školu, ili u manjem broju slučajeva pohađaju školu uz pomoć asistenta.
Liječenje
Lijekovi za liječenje cerebralne paralize ne postoje. Postoje lijekovi koji pomažu u olakšavanju boli ili disanja kod osoba s cerebralnom paralizom, ali takva vrsta liječenja je simptomatska i ne liječi uzrok. Najvažniji oblik liječenja predstavlja svaki oblik vježbanja kojim se dijete privikava na što prirodniji položaj tijela pri svakodnevnim kretnjama. Provođenje ranog učenja normalnog funkcioniranja smanjuje invalidnost, pa je važnost ranog otkrivanja odstupanja od normalnog neurološkog razvoja nepobitna. Za rano otkrivanje neuroloških odstupanja kliničkim pregledom, potrebno je dobro poznavanje neurološkog razvoja od strane liječnika.
Liječnik tijekom ispitivanja motoričke funkcije promatra koje pokrete dijete može, koje ne može učiniti. Pri tome liječnik promatra djetetovu glavu, trup i noge u svim motornim aktivnostima za vrijeme procijene i terapije. Jackson (1958.) je napisao da mozak ne zna što rade mišići, on zna samo za pokret.
Roditelji sami mogu otkriti da nešto s djetetom nije u redu, ako primijete:
- da beba i nakon četvrtog mjeseca života ima slabu kontrolu glave,
- da nakon osmog mjeseca života ne sjedi ,
- da su mišići jako napeti ili mlohavi,
- da koristi samo jednu stranu tijela,
- da se ne smije….
U tim je slučajevima važno odmah se javiti pedijatru, koji će dijete uputiti neuropedijatru ili fizijatru. Roditelji imaju važnu ulogu u habilitaciji djeteta s cerebralnom paralizom pa je važno da nauče:
- koji položaj i pokreti uvjetuju da stupanj hendikepiranosti bude čim manji,
- koje motorno ponašanje uvjetuje poboljšanje i prevenira pojavu deformiteta,
- kako komunicirati s djetetom,
- kako utjecati na razvoj svih 5 čula,
- kakvim namještajem opremiti djetetovu sobu
- koje su igračke najprimjerenije.
Čimbenici okoline imaju veliki utjecaj na razvoj svakog djeteta. Socijalna interakcija između dojenčeta i roditelja vrlo je važna za djetetov optimalni razvoj. I jako hendikepirana djeca mogu imati napredak u svom razvoju u stimulativnoj okolini: mogu komunicirati neverbalno i na taj način izraziti svoje potrebe i želje, mogu poboljšati i proširiti svoju percepciju, mogu ovisno o oštećenju naučiti kontrolirati glavu i sjediti.
Jako je važno da dijete što prije započne s vježbanjem pod nadzorom fizioterapeuta, ali i kod kuće uz pomoć roditelja, uz povremene kontrole liječnika. Vježbati se može uz svakodnevne aktivnosti i igru, i tada se najbolje može primjetiti napredak kako u funkcionalnom, tako i u razvojnom smislu. Samo se takvim multidisciplinarnim pristupom može očekivati napredak u razvoju djeteta.
Dinko Kolarić, dr.med.
Literatura: Pospiš, M, Osposobljavanje roditelja za primjereni tretman djeteta sa cerebralnom paralizom, Varaždinske toplice, 1999.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
