Za vrijeme čitave plovidbe oko svijeta Darwin je stalno kući slao sanduke s biljkama i životinjama, pa kada se 1836. vratio u domovinu, već su ga priznali kao nadarenog istraživača. Knjiga, što ju je napisao o svom putovanju, također je učinila njegovo ime poznatim u cijelom svijetu.
Kako je Darwin bio imućan, mogao je do mile volje eksperimentirati. To mu je donijelo prednost, jer nije morao odstupiti od svoje neobične ideje da se vrste mogu mijenjati. A što se više bavio biljkama i životinjama, postajao je sve uvjereniji da vrste među kojima postoji sličnost vuku podrijetlo iz neke ranije, izumrle vrste. Nakon povratka s putovanja Beaglom ne nastavlja razmišljati samo o promjenjivosti vrsta nego i o tome kako u prirodi nastaju nove vrste, odnosno koji je prirodni mehanizam za to odgovoran.
Ne imajući teoriju unaprijed, općenito je prikupljao činjenice, osobito one koje se odnose na domaće vrste. Ubrzo je shvatio da je odabir onaj ključ na koji je naišao čovjek želeći stvoriti korisne rase životinja i bilja. Ali kako se odabir primjenjuje na životinje koje žive u prirodnom stanju?
Čitajući djelo „O napučenosti“ koje je napisao Malthus, engleski demograf i politički ekonomist uvidio je važnost borbe za opstanak u životinjskom i biljnom svijetu. Darwin je već i prije bio dobro upoznat sa sličnim činjenicama u načinu života biljaka i životinja te je odmah mogao ocijeniti važnost borbe za opstanak, koja se odvija posvuda, no u isti mah bio je zatečen mišlju da se uz takve uvjete korisne promjene moraju sačuvati, a šetne uništiti. Tako je konačno imao teoriju na kojoj se moglo raditi.
Darwin je dakle spoznao da je odabir koji se u prirodi provodi automatski među varijantama ono temeljno počelo ili uzrok postanka novih vrsta. Tako 1842. Darwin piše skicu članka o problemu vrste, zapravo nacrt budućeg djela Postanka vrsta
Darwin je mnogo toga zapisao i u svojim bilježnicama već prije kraja 1830-tih, no cijelo je vrijeme oklijevao kod iznošenja rezultata u javnost.
Međutim jedno pismo potaklo je Darwina da objavi vrlo značajnu knjigu…
Poštanska isporuka 17. lipnja 1858. godine na adresu Down House, Kenet, Engleska, jedan je od datuma koje bismo mogli opravdano proglasiti početkom teorije evolucije. Charles Darwin tada je dobio pismo i rukopis mladog istraživača Alfreda Wallacea, britanskog prirodoslovca koji se bavio se proučavanjem životinja u indonezijskoj džungli. Wallace je vjerovao da je veliko obilje vrsta, što ga je našao u džungli, nastalo razvojem biljaka i životinja iz ranijih vrsta. Bile su to gotovo Darwinove ideje, a Wallace je pismom zatražio baš njegovo mišljenje.
Zanimljivo je da je Wallace razradio teoriju prirodne selekcije služeći se gotovo jednakim pojmovima kao i Darwin. Zapravo je došao do istih zaključaka do kojih je došao i Darwin dvadeset godina ranije.
U pismu je Wallace poslao nacrt svoje teorije Darwinu, a upravo je to pismo mladog prirodoslovca nagnalo Darwina da izađe iz svoja četiri zida te napiše svoj epski opsežnu knjigu „Porijeklo vrsta“. Prvi put je objavljena 24. studenog 1859. i od tada se nije prestala objavljivati.
Knjiga je izazvala golemu senzaciju i potakla dva oprečna mišljenja. Neki su je smatrali genijalnom dok su neki smatrali da bi je trebalo zabraniti. Već je i sam naslov govorio čime se knjiga bavi. Objašnjavala je kako su tijekom vremena nastale nove biljke i životinje te tvrdila da taj proces još nije završen. Glavno su učenje u toj knjizi prozvali evolucionizmom, odnosno darvinizmom i teorijom evolucije. To je učenje tvrdilo da su vrste nastale postupnim razvojem (evolucijom) kroz golemo vremensko razdoblje.
Knjiga je iznijela i mnoge primjere promjene različitih vrsta. Darwin je osim toga objasnio kako do tih promjena dolazi u prirodi. To objašnjenje često zovemo i teorijom prirodnog odabira ili selekcije.
Ta teorija glasi ovako: Biljke i životinje razmnožavanjem stvaraju potomke, pripadnike iste vrste. Tako lavovi na svijet uvijek donose laviće, a sve antilope lanad. Svi potomci ne preživljavaju, jer bi inače životinje preplavile svijet i nužno izginule od gladi. Većina lanadi pogiba prije nego što dosegne zrelost, između ostalog i zato što ih pojedu lavovi. Iako sva lanad antilope pripada istoj vrsti, ipak među njima postoje i sitne razlike. Neka lanad trči brže od druge. Ta razlika ne mora biti velika, ali je itekako važna. Upravo zbog te sitne razlike ne odlučuje samo slučaj koje će lane izrasti u odraslu antilopu. Bolji su izgledi na strani one lanadi koja brže trči. Svojstva zbog kojih neke mlade antilope prođu bolje od drugih zovemo korisnim osobinama.
Preživjele se antilope pare i donose na svijet novu lanad, koja nasljeđuje te korisne osobine. Znamo da mladunčad nasljeđuje svojstva roditelja. Zbog toga će nova generacija antilopa imati još bolje izglede da pobjegne lavovima, a to vrijedi i za njihovo potomstvo. No, to nije sve… Da bi živjeli, lavovi moraju jesti antilopino meso. Sporiji lav prije će podleći gladi nego njegova brža i spretnija braća. Kako antilope sve brže trče, preživjet će samo oni lavovi koji uspiju održati korak s antilopama. Iz toga slijedi da antilope stalno gube prijašnju prednost. Pred novim lavovima mogu pobjeći i razmnožiti se samo još brže antilope. Tako se antilope promjene još malo. I to se tako može ponavljati tisućljećima. Antilope se mijenjaju sve više i više. Na kraju ukupnost tih promjena bude tolika da se može smatrati da je zapravo nastala nova vrsta antilopa. U toj gruboj borbi za opstanak sposobnost sve bržeg trčanje samo je jedno od mogućih rješenja. Tako boja krzna može dobro poslužiti u skrivanju, a dugi oštri rogovi služe za samoobranu. Na taj način iz jedne vrste može nastati više novih.
Ako se primjerice promijeni klima, vjerojatno će nestati biljke kojima se antilope hrane. Tada o drugim svojstvima ovisi koja će se antilopa u novim okolnostima snaći bolje od drugih. Priroda se stalno mijenja, pa se tako, ako žele opstati, moraju mijenjati i vrste. Darwin je vjerovao da to vrijedi za sve biljke i životinje u prirodi. Svuda se odvija konkurentska borba između različitih vrsta i pripadnika iste vrste. Ta je konkurencija nemilosrdna: pobjednik preživljava i može se razmnožiti, dok gubitnik gine. Sama priroda izabire, tko će opstati pa je Darwin taj proces nazvao prirodnim odabirom/selekcijom.
Prirodni odabir se brine da stalno niču nove vrste, dok stare izumiru. To što su lav, tigar i kućna mačka međusobno slični, nije nipošto slučajno. Svi oni vuku podrijetlo od jedne davno izumrle pramačke. A to vrijedi i za druge međusobno slične životinje i biljke., smatrao je Darwin.
To je ujedno i njegovo najveće otkriće, dosljedna teorija koja objašnjava mehanizam djelovanja evolucije, prirodni odabir.
Darwin se tek1871. odvažio objaviti knjigu Postanak čovjeka. Darwin je smatrao da je prije mnogo milijuna godina postojala vrsta, ni majmunska ni ljudska. Baš kao i slučaju galapagoskih zeba, potomci su se te vrste razvili u dva smjera – u smjeru ljudi i majmuna. Kod majmuna je taj razvoj doveo do gorila i čimpanza, a kod ljudi se završio postankom današnjeg čovjeka, Homo Sapiensa.
Ukratko o razvoju teorije evolucije…
Darwin je svojom knjigom Postanak vrsta predočio javnosti teoriju o nastanku i promjeni vrsta, objavivši tezu da sva živa bića na Zemlji potječu od istog izvora, da organizmi unutar jedne vrste ipak nisu međusobno isti te da najbolje prilagođene jedinke, ovisno o uvjetima okoliša, uspijevaju u borbi za opstanak.
Kao i sama evolucija, znanost koja je opisuje nikad ne stoji na mjestu. Tako su Darwinovi nasljednici nastavili neprestano razvijati njegove ideje i prilagođavati ih novim spoznajama.
Tako se već nekoliko godina nakon smrti idejnog začetnika jedna se od njegovih pretpostavki pokazala pogrešnom: ona o nasljednosti stečenih osobina.
Dokaz je pokusom pružio njemački zoolog August Weismann. Miševima je odsijecao repove te ih potom pario. Uvijek su na svijet dolazili glodavci s repom. Na osnovi tog nalaza i novih spoznaja o građi spolnih stanica Weismann je utemeljio neodarwinizam. Pretpostavljalo se da je uzrok varijacijama jedne vrste krije u miješanju majčinskih i očinski nasljednih svojstava. Točne mehanizme odvijanja tog procesa tada još nije bilo moguće odgonetnuti.
To se promijenilo ponovnim otkrićem pokusa koji su nakon 1865. pali u zaborav, a koje je redovnik Gregor Mendel izvodio s nasljeđivanjem boje cvjetova graška. Znanstvenici su počeli korak po korak otkrivati molekularne osnove genetike. To su znanje, uz otkrića s područja stanične biologije, paleontologije i biogeografije, znanstvenici između 1930. i 1950. godine ujedinili u sintetičku teoriju. Sintetičkoj teoriji evolucije tako uključuje spoznaje o genetici i populacijskoj biologiji.
Danas se evolucijski mehanizmi istražuju i koriste u različitim područjima, među ostalim u prognozi razvoja bolesti poput raka, u promatranju kooperacijskog ponašanja ljudi, u kemiji ili pak u simulaciji računalnih procesa.
Literatura
Charles Darwin, Postanak vrsta – Prirodnim odabirom ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život, Školska knjiga, Zagreb, 2008.
Geo, Upoznati i razumjeti svijet, Darwin 3. dio, svibanj, 2009.
John Gribbin, Vodič kroz znanost, Izvori, Zagreb, 2001.
Erik Newth, Lov na istinu, „SysPrint“ d.o.o., Zagreb, 2001.
Marcel Prenant, Darwin – Njegov život i djelo, Matica Hrvatska, Zagreb 1946.
