S napretkom tehnologije, slijepim i slabovidnim osobama je omogućeno bolji pristup informacijama, a s time i knjigama.
Čitanje predstavlja tjelesno i duhovno zadovoljstvo, a čitanje od najranije dobi razvija osobnost djeteta, kognitivne i emocionalne spoznaje, potiče razvoj jezika te oblikuje društvene i kulturne stavove. Čitanjem se zadovoljavaju intelektualne potrebe, obogaćuje rječnik, razvija kritičko razmišljanje, proširuju vidici i utvrđuju etičke vrijednosti. Čitanjem se otvara posve novi svijet mašte koji opušta i obogaćuje emocionalnu svijest. Aktivno uključivanje pojedinaca u društveni život nije moguće bez sposobnosti čitanja i pisanja. Brojna istraživanja su dokazala da, iako mladi i dalje čitaju, digitalizacija ih sve više udaljava od dugih tekstova i romana koji zahtijevaju promišljanje. Generalno mišljenje javnosti je da mladi danas ne vole čitati, i da to rijetko čine te da često ne razumiju pročitano, a najveći krivac za to su elektronički uređaji.
Djeca i mladi provode mnogo vremena listajući sadržaje na pametnim uređajima kao što su: pametni telefoni, tableti, prijenosna računala i slični uređaji što dovodi do smanjene pažnje i koncentracije za sadržaje. Djeca i mladi izloženi su društvenim mrežama na kojima im se serviraju tekstovi koji zahtjevaju kratkotrajnu pažnju i što brže procesuiranje informacija gdje mladi površno čitaju tekstove, odnosno sadržaje. Stoga je značaj čitanja u današnje digitalno doba mnogo veći nego ikada ranije. S obzirom da živimo u suvremenom svijetu u kojem se sve brzo odvija i imamo malo vremena za čitanje tiskanih knjiga, tehnologija nam pomaže na način da knjige možemo čitati na pametnim uređajima. U tom slučaju knjige se mogu slušati putem audioknjiga što pomaže slijepim i slabovidnim osobama da mogu čitati knjige.
Na koji način slijepe i slabovidne osobe čitaju knjige
Kako se tehnologija razvijala tako su knjige s kazeta i CD-a postale pristupačne u digitalnim formatima i tako postale pristupačnije čitateljima. Postoji više načina na koji slijepe i slabovidne osobe mogu čitati knjige: to su knjige na Braillovom pismu, audioknjige te digitalni formati knjiga kao što su knjige u Word, PDF ili MP3 formatu. Nekada su slijepe i slabovidne osobe posuđivale knjige u knjižnici, no razvojem tehnologije omogućio im se lakši i jednostavniji pristup knjigama u digitalnim formatima, što je svakako jednostavnije i brže.
Treba imati na umu da osobe oštećena vida imaju sužen izbor knjiga koje mogu čitati jer je prije veći naglasak bio na čitanju knjiga na Braillevom pismu, a njihova izrada bila je skupa i dugotrajna i nisu se mogle brzo umnažati. S obzirom da je audioknjige producirala samo Hrvatska knjižnica za slijepe koja je imala nekoliko stručnjaka koji su u početku radili na produciranju audio knjiga gdje su se snimale knjige koje su bile važne za obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba. Kako bi osobe došle do bećeg broja knjiga pojavili su se programi koji pretvaraju tekst u govor koji su slijepima i slabovidnim osobama omogućili da mogu čitati knjige u različitim uvjetima i situacijama.
Takvi programi omogućuju uređivanje teksta, tako da osoba može iz Word dokumenta unositi bilo koji tekst i uređivati ga, te pretvoriti u zvučnu datoteku, a zatim osobe oštećena vida mogu staviti svoje audio knjige na posebne džepne uređaje gdje mogu slušati knjige dok se voze u gradskom prijevozu, na putovanju ili kad u slobodno vrijeme žele uživati u dobrom štivu koje će obogatiti njihov rječnik. Knjige i tekstovi koji se uređuju za osobe oštećena vida ne sadrže slike i tablice, one se izostavljaju i ne opisuju kada je riječ o audioknjigama. U knjigama na Braillevom pismu slike i tablice se sažeto opisuju kako bi osoba dobila dojam o kakvoj slici ili tablici ili grafikonu je riječ, to jest informacije koje urednik knjige smatra bitnima za slijepu osobu. Osobe s oštećenjem vida mogu čitati različite vrste knjiga kao i njihovi vršnjaci.
S obzirom na brz razvoj tehnologije danas je moguće koristiti se brajičnim displejima ili brajičnim tipkovnicama. To su uglavnom prenosivi uređaji koji se priključuju na računalo, a uvelike poboljšavaju pristup informacijama računalnim korisnicima koji ne mogu čitati crni tisak. Slijepe osobe na taj način mogu dodirom čitati knjige u digitalnim formatima što im omogućuje da pročitaju veći broj knjiga.
Povijest knjižnica za slijepe
S razvojem javne knjižnične službe u protekla dva stoljeća nastajale su knjižnice za slijepe kako bi ispunile svoju ulogu u učenju, poučavanju i cjeloživotnom obrazovanju osoba koje ne mogu čitati standardni crni tisak. U Sjedinjenim Američkim Državama početkom 19. stoljeća osnovan je Dom za slijepe u New Englandu koji je kasnije postao Perkinssova škola za slijepe koja i danas ima velik utjecaj u obrazovanju slijepih i slabovidnih osoba., U ostalim državama situacija je bila nešto drugačija. Najčešće su se knjižnice za slijepe razvijale izvan općeg knjižničnog sustava kao dopuna humanitarnim udruženjima čija je briga oko rehabilitacije slijepih uključivala i nabavu knjiga koje oni mogu čitati.
U poslijeratnom periodu, od 1949. godine u Udruženju slijepih Zagreb intenzivno se počinju ručno prepisivati knjige na brajici. Na taj je način stvorena veća zbirka knjiga namijenjenih slijepim osobama koja je poslužila kao temelj za osnivanje Republičke knjižnice u sklopu Saveza slijepih Hrvatske. Osim knjiga nastalih na taj način, veći dio fonda nabavljen je iz tiskare “Filip Višnjić” iz Beograda, tada jedine tiskare za slijepe na ovim prostorima. Nakon prestanka djelovanja Savezne biblioteke za slijepe, knjižnica Saveza slijepih dobila je dio knjiga za svoj fond. Nakon osnivanja vlastite tiskare 1969. godine i studija za snimanje zvučnih knjiga 1970. godine fond se konstantno popunjava.
U studijima za snimanje zvučnih izdanja od osnutka rade slijepi i slabovidni snimatelji/operateri. Na početku su se knjige snimale pomoću magnetofona, a arhiva se spremala na magnetofonske vrpce. Zahvaljujući napretku tehnologije i prateći rad knjižnicaza slijepe u svijetu, 1998, godine započelo se s projektom „Digitalno snimanje knjiga i časopisa za slijepe“ (studijsko snimanje glasa čitača u digitalnom obliku uz pomoć računala). Posebna prednost tog sustava koji je rijedak u svijetu je to što omogućava slijepom snimatelju samostalno upravljanje računalom i brzu intervenciju u tekstu kod eventualnih pogrešaka u čitanju. Zbog toga nije potrebna naknadna obrada i montaža tonskog zapisa, a sve je to rezultiralo stvaranjem arhive na novom mediju – digitalnom nosaču zvuka.
Prva knjiga tiskana u tiskari Saveza slijepih bila je Bonton Vladimira Ivkovića. Prva snimljena zvučna knjiga 1971. godine bila je“ Tajni putnik“ Georgesa Simenona, a 1982. snimljena je prva knjiga u četverokanalnoj tehnici „Ulica mračnih dućana“ Patricka Modiana. Od 2000. godine snimaju se knjige u digitalnom formatu, a prva od njih je „Jučerašnji svijet“ Stephana Zweiga.
Krajem 20. i početkom 21. stoljeća, digitalna revolucija transformirala je pristup informacijama za slijepe i slabovidne osobe. Programi za čitanje ekrana, digitalni asistenti i prilagođene mrežne stranice omogućili su korisnicima lakši pristup digitalnom sadržaju. Knjižnice su počele nuditi elektroničke knjige i pristup online bazama podataka, čime je značajno proširena ponuda materijala dostupnih slijepim i slabovidnim osobama. U današnje vrijeme djeca i mladi su u velikoj mjeri sposobni koristiti elektroničke medije što knjižnicama omogućava izradu digitalnih materijala i digitalnu pristupačnost knjiga, a školama preuzimanje knjiga s interneta te njihovo prilagođavanje u željeni format, ovisno o potrebama slijepih i slabovidnih učenika i mladih osoba s drugim teškoćama u razvoju.
Zvučne knjige ili audioknjige
Digitalne audioknjige posljednjih su godina najbrže rastući segment u izdavaštvu. Ovo su neke od izdavačkih kuća u svijetu: Audible, Hachettt Audio, Harpercollins, MACMILLAN, Penguin, Random House i drugi. U 2019. godini. prodaja audioknjiga u Sjedinjenim Američkim Državama porasla je za čak 16 posto. Zbog pandemije rast ovog sektora još intenzivniji gdje je velik broj ljudi prešao na audioknjige koje su bile ljudima utjeha i radost za vrijeme izolacije. Godinama su zvučne knjige za mnoge slijepe osobe, koje nisu bile u mogućnosti naučiti brajicu, je bio jedini način pristupa informacijama. One su i dalje najomiljeniji medij koji koristi većina slijepih i slabovidnih osoba.
Da su audio knjige sve popularnije, svjedoči i potražnja u knjižnicama. Iz Knjižnica Grada Zagreba (KGZ) navode podatak iz 2021. godine kako audio knjiga čini 3,5 posto od ukupnog udjela audio- vizualne građe KGZ-a, a sve više raste potražnja za audioknjigama. Zastupljenost audio knjige velikim dijelom ovisi o izdavačkoj produkciji u Hrvatskoj koja za sada nije toliko razvijena. Manji broj izdavača bavi se proizvodnjom audio knjiga, ponajviše specijalizirani izdavači poput Hrvatske knjižnice za slijepe i Zaklade ‘Čujem, vjerujem, vidim’”.
Vrijedi istaknuti i da su na CARNET-ovom portalu e-Lektire do sada objavljena brojna lektirna djela prilagođena čitanju na Brailleovim digitalnim uređajima. Osim toga, putem besplatne aplikacije Omoguru učenici s disleksijom i drugim teškoćama čitanja lektirne naslove mogu u potpunosti prilagoditi svojim potrebama i željama.
Još uvijek postoje predrasude da se audio knjige koriste isključivo kao pomagalo za slijepe, ali se njezin značaj sve više prepoznaje u društvu. Važno je naglasiti da se audioknjige koje se snimaju za slijepe osobe razlikuju u procesima od snimanja audio knjiga za osobe koje nemaju teškoća s čitanjem knjiga. Audio knjiga za slijepe trebala bi imati što manje interpretacije jer joj je svrha da osobi koja ne može sama pročitati pisani znak na papiru prenese čitani tekst knjige sa što manje novih informacija. Audio knjige za komercijalnu upotrebu rade se na drugačiji način jer one traže pravi doživljaj interpretacije kako bi privukle slušatelja na čitanje audioknjiga. Osim toga, knjige za slijepe osobe izrađene su u okviru globalnih protokola koji omogućavaju snimanje audio knjiga kao pomagalo za slijepe i slabovidne osobe, pa su oslobođene plaćanja autorskih prava i zbog toga su zatvorene za javnost.
Za razliku od procesa pisanja knjige, koji je ljudima uglavnom lako predočiti, kroz književna djela i javne nastupe autora proces stvaranja audio knjige mnogima je još uvijek nepoznanica. Nakon odabira teksta potrebno ga je prilagoditi govornom mediju, a to znači glasom dati važnost interpunkciji, naglascima, izgovoru pojedinih riječi te se odmaknuti od uobičajenih fraza tiskanog teksta koje u govoru postaju suvišne. U suradnji s glumcima pronalazi se glas pripovjedača, a zatim snima tekst, za što je potrebno otprilike jedno i pol trajanje knjige. Nakon snimljenog materijala, snimka se čisti od grešaka koje su posljedica govora čitača koji snima knjigu. Na kraju se radi priprema snimke za medij pogodan za slušanje, kao što je mp3 format.
Audio knjige imaju brojne prednosti: lakše putuju u mjesta u kojima je knjiga teže dostupna, stanu u svaki džep, omogućavaju djeci ili odraslima koji uče jezik da se s jezikom zabavljaju, slušaju različite dijalekte, da se druže s raznolikim glasovima koji im donose priče. Učenicima i učenicama koji teško procesuiraju informacije koje pročitaju u knjigama, slušanje audio knjiga im može pomoći da lakše razumiju pročitani tekst, a da pritom ne osjećaju sram ili nelagodu.
Dostupnost i pristupačnost knjiga za slijepe i slabovidne osobe
Najveći dio knjižnične građe pokriva tiskani oblik, a njoj se pridružuju zvučne knjige i videozapisi, rukopisi, grafike, zemljopisne karte i slično. U 21. stoljeću knjižničari imaju izazov odgovoriti na različite potrebe korisnika, gdje se sve više pojavljuje potreba da se knjižnice prilagode djeci i mladima s teškoćama u razvoju kao što su gluhe osobe, slijepe i slabovidne osobe, osobe s intelektualnim teškoćama ili osobe s tjelesnim invalaiditetom. Slijepe i slabovidne osobe čine najbrojniju skupinu te su im najpotrebnije razne alternative tiskanog oblika knjižnične građe. Osobe koje danas ne mogu koristiti tiskanu građu danas imaju mogućnost koristiti različite elektroničke izvore ili alternativne materijale koji su sada puno dostupniji. Kod nas se takve knjige mogu posuditi u Knjižnicama grada Zagreba. Veliki dio dostupnih zvučnih knjiga u fondu KGZ-a namijenjen je upravo slijepim i slabovidnim osobama, te osobama s ostalim teškoćama u čitanju. Riječ je o zvučnim knjigama u izdanju Zaklade ‘Čujem, vjerujem, vidim’ koje su dostupne u više knjižnica u mreži Knjižnica grada Zagreba.
Knjižnice za slijepe su same najveći proizvođači knjiga, dokumenata i drugih sadržaja u formatima koje mogu koristiti osobe koje ne mogu čitati crni tisak. Zvučne knjige i knjige na Braillevom pismu predstavljaju najvažnije formate za knjige i časopise. U današnje vrijeme digitalne tehnologije i softveri za prevođenje omogućuju da se višestruki pristupačni formati (kao što su brajica, zvučna građa, elektronički i uvećani tekst) proizvedu na temelju jedne izvorne datoteke uz korištenje jezika za organizaciju dokumenata kao što je recimo XML.
Kada govorimo o dostupnosti knjiga za osobe koje ne mogu čitati standardni tisak treba napomenuti kako je Hrvatska knjižnica za slijepe jedna od najvažnijih institucija za proizvodnju i posudbu knjiga. Jako je bitno dotaknuti se i pitanja pristupačnosti knjiga i knjižničnih usluga u Hrvatskoj. Postoje specijalne knjižnice koje pokrivaju određeno znanstveno područje kao što je knjižnica udruge „Čujem, vjerujem, vidim“ ili knjižnica Tiflološkog muzeja. Jedna od knjižnica koja se danas prepoznaje kao najinkluzivnija knjižnica na nacionalnoj razini je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Karlovcu gdje su sve usluge namjenjene svim dobnim skupinama, te od 2012. godine na odjelu audio-vizualne građe ima kutak za slijepe i slabovidne osobe koji im nudi mogućnost posudbe zvučnih knjiga.
Kroz nacionalnu kampanju „I ja želim čitati“ kao najveća prepreka izdvaja se nabava zvučnih knjiga jer u Hrvatskoj postoji jako mali broj zvučnih knjiga za osobe s teškoćama koje žele čitati u odnosu na veliki broj knjiga i časopisa na crnom tisku. Također, u karlovačkoj knjižnici otvoren je prvi čitateljski klub pod nazivom „Bijela sova“ što je potaknulo i knjižnice u Bjelovaru i Sisku da otvore čitateljske klubove kako bi potaknule slijepe i slabovidne osobe na druženje i raspravu čime se smanjuje izoliranost u zajednici uz tehničku i stručnu pomoć koju nude educirani knjižničari.
Uz Hrvatsku knjižnicu za slijepe koja ima studio za snimanje zvučnih knjiga, takav studio postoji u Znanstvenoj knjižnici Zadar. Važan primjer koji je popularizirao čitanje slijepih i slabovidnih osoba u Zadarskoj županiji je i projekt talking-books. Projekt je poboljšao fond knjižnične građe slijepim i slabovidnim osobama tako što se tiskana građa pretvarala u zvuk. Još jedna u nizu knjižnica koja posjeduje knjige na Braillevom pismu i zvučnom formatu i taktilne slikovnice je knjižnica Juraja Šišgorića u Šibeniku. Sve navedene knjižnice pokušavaju poboljšati dostupnost i pristupačnost knjižnične građe kako bi slijepe i slabovidne osobe više čitale knjige, ali sve navode kako je mali fond građe i kako bi bilo dobro povećati broj zvučnih knjiga.
U današnje vrijeme razvija se sve veći broj aplikacija i sustava koji slijepim i slabovidnim osobama omogućava brži i lakši pristup knjigama te se svakodnevno fond proširuje i nadopunjava. To slijepim i slabovidnim osobama omogućuje veću socijalizaciju i aktivno sudjelovanje u društvu.
Literatura:
- Mateja Keča, Knjižnične usluge za slijepe i slabovidne u Hrvatskoj, 2014
- Ivana Perić A (udio) di si ti tekst koji je nastao u sklopu projekta „I to je pitanje kulture
- Ivana Perić, Audio knjige su dostupne, ali ih treba poboljšati
- https://booksa.hr/kritike/audio-knjige-su-dostupne-ali-ponudu-treba-poboljsati
