Za početak, možete li nam reći što je to cyberbulling?
Cyberbullying je opći pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona.
Što obuhvaća takav oblik nasilja i kako prepoznati znakove cyberbullyinga?
Međuvršnjačko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka. Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima.
U čemu je razlika između međuvršnjačkog nasilja u stvarnim situacijama i nasilju preko Interneta?
Posljedice nasilja preko interneta katkad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Uz to, kod nasilja na internetu postoji snaga pisane riječi, jer žrtva može svaki put ponovno pročitati što je nasilnik o njoj napisao, a u verbalnom obliku uvrede se lako mogu zaboraviti. Pisana riječ djeluje konkretnije i realnije od izgovorene. Nadalje, vrlo je mala mogućnost za izbjegavanje nasilna ponašanja, s obzirom na to da se na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno ne bi bila nasilna.
Kako se okrutnost preko interneta može intenzivirati udaljenošću između počinitelja i žrtve, tako se mijenja koncept zlostavljanja. Djeca više nemaju tu sigurnost da mogu otići kući i izbjeći zlostavljanje. Prije deset godina, ako bi dijete bilo zlostavljano, moglo je otići doma i sjediti ispred televizora. Danas kad djeca provode toliko vremena ispred računala, bilo da kupuju, istražuju nešto za školu, igraju igrice ili se samo druže s prijateljima, lakše postaju metom zlostavljanja. Djeca imaju pristup jedno drugome dvadeset i četiri sata dnevno. Mogu se, primjerice, međusobno zlostavljati čak i u ponoć.
Postoje dvije vrste nasilja putem interneta: izravan napad i napad preko posrednika. Što nam možete reći o pojedinoj vrsti nasilja?
Izravan napad događa se kad maloljetnik:
- šalje uznemirujuće poruke mobitelom, e-mailom ili na chatu
- ukrade ili promijeni lozinku za e-mail ili nadimak na chatu
- objavljuje privatne podatke ili neistine na chatu, blogu ili internetskoj stranici
- šalje uznemirujuće slike putem e-maila ili MMS poruka na mobitelu
- postavlja internetske ankete o žrtvi
- šalje viruse na e-mail ili mobitel
- šalje pornografiju i neželjenu poštu na e-mail ili mobitel
- lažno se predstavlja kao drugo dijete.
Nasilje preko posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće osobe, koja toga najčešće nije svjesna.
Što mogu učiniti nastavnici ili uprava škole kako bi pripremili djecu i mlade da budu sigurni u virtualnom okruženju? Na koji način nastavnici mogu smanjiti rizike s kojima se učenici mogu suočiti na Internetu?
Kao i općenito kod nasilja, tako i u slučajevima nasilja putem interneta, važno je da u školi postoje jasna pravila koja ne dopuštaju nasilje te da se znaju posljedice ako se pojavi takvo ponašanje. Nužno je da se ta pravila primjenjuju svakodnevno, jer jedino će na taj način nasilje prestati. Uz to, istraživanja su pokazala kako prisutnost odraslih koji nadgledaju situaciju na igralištima, hodnicima umanjuje broj sukoba među vršnjacima – u školama koje povećaju broj dežurnih nastavnika na hodnicima, igralištima, u dvorištu, smanjen je broj nasilnih incidenata. Isto se može primijeniti na nasilje koje se događa korištenjem moderne tehnologije, odnosno treba nadgledati i učeničko korištenje računala.
Također znamo kako mali broj djece su počinitelji nasilja ili su žrtve, a puno više je promatrača, koji ne sudjeluju izravno u nasilnim događajima, nego „stoje sa strane“ i „gledaju“. Oni igraju važnu ulogu u stalnom ponavljanju vršnjačkog nasilja jer zapravo njihova šutnja znači odobravanje. Bilo bi važno kod njih probuditi suosjećanje tako da promatrači obavijeste odraslu osobu o nasilnu ponašanju, a ne da šutnjom odobravaju ono što se zbiva. Programi za pomoć vršnjacima podržavaju uzajamno pomaganje u školi. Nastavni bi programi koji se sastoje od direktnog poučavanja vrijednosti, vježbanja empatije i upotrebe priča i drama, te od izravnog učenja o neprikladnom ponašanju, mogli pridonijeti smanjivanju broja slučajeva nasilja preko interneta.
Postoji li organizirani oblik edukacije za nastavnike na temu cyberbullinga i ima li zahtjeva od strane nastavnika za takvim obrazovanjem?
Teško je procijeniti koliko se sustavno i organizirano provode programi prevencije i edukacije u školama, no kroz različite letke, priručnike, predavanja i radionice i nastavnici i učenici se u našim školama informiraju o opasnostima vezanim uz Internet odnosno o sigurnom korištenju interneta. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabri telefon proveli su seminare za stručne suradnike osnovnih i srednjih škola iz cijele Hrvatske o nasilju prema djeci i među djecom, koji su uključivali i prenošenje znanja o sigurnom korištenju interneta s idejom da oni dobivene informacije prenesu nastavnicima i učiteljima kojima bi to potom pomoglo u svakodnevnom radu s djecom te bi na temelju toga mogli djecu učiti sigurnom korištenju interneta. Poliklinika je u suradnji s Gradom Zagrebom i PP Zagrebačkom izdala priručnik Nasilje preko interneta (cyberbullying). Također Hrabri telefon je proveo niz radionica s učenicima iz različitih škola na istu temu.
Možete li nam reći nekoliko riječi o istraživanju Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koje je provedeno 2005. godine s ciljem utvrđivanja incidencije izloženosti djece nepoželjnom materijalu na Internetu i emocionalnih reakcija djece nakon takve vrste izloženosti?
Rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabrog telefona (2005.) pokazali su da je 27 posto djece bilo izloženo porukama sa seksualnim sadržajima. Primljene poruke su u 59 posto slučajeva sadržavale fotografije golih osoba, 46 posto poruka bilo je s fotografijama seksualnih radnji, 12 posto slika sadržavalo je nasilje i seks, a četiri posto poruka sadržavalo je fotografije djece. Najveći broj tih izlaganja dogodio se dok su djeca pretraživala internet (67 posto), sedam posto djece dobilo je poruku s adresom na koju da se jave, 25 posto poruka pristiglo je na osobni e-mail s nepoznate adrese, a 8 posto poruka stiglo je na osobni e-mail s poznate adrese, najčešće od prijatelja. Čini se da, što je dječja aktivnost na internetu više istraživačka, veća je vjerojatnost izlaganja nepoželjnom seksualnom sadržaju. Većina nepoželjnih izlaganja dogodila se dok su se djeca koristila računalom kod kuće, a 7 posto djece susrelo se s porukama koristeći se računalom u školi.
Djeca čiji roditelji nemaju pristup njihovim e-mailovima češće su primila poruke sa seksualnim sadržajima (32 posto prema 20 posto djece koji se koriste adresom roditelja za dopisivanje). Naime, pokazalo se da 49 posto djece izjavljuje da roditelji nemaju pristup njihovoj pošti, a kod 16 posto njih da «možda imaju», što upućuje na smanjenu mogućnost nadzora sadržaja koji dijete prima putem e-mailova. Roditelji imaju pristup e-mailovima kod 22 posto djece.
Trećina ove djece (33 posto) nije nikome povjerila svoje iskustvo dobivanja poruka sa seksualnim sadržajima. A oni koji su se povjerili, najčešće su to učinili: prijateljima (52 posto), roditeljima (17 posto), a četiri posto djece reklo je nekoj drugoj odrasloj osobi, najčešće profesoru u školi. Djevojčice češće odmah obrišu ili zatvore pristigle poruke od dječaka (53 posto prema 24 posto). Dječaci češće odu na ponuđene internetske stranice (20 posto prema pet posto).
Četvrtina djece koja su bila izložena porukama sa seksualnim sadržajima izjavljuje da su imala uznemirujuću emocionalnu reakciju, češće djevojčice (47 posto, dječaci – 19 posto) i mlađa djeca.
Ukoliko učenik postane žrtva cyberbullinga gdje može potražiti pomoć sam učenik, njegov nastavnik(ci) ili roditelji?
Uvijek mogu nazvati besplatnu sos-liniju Hrabrog telefona na 0800 0800, obratiti se bilo kojem stručnjaku mentalnog zdravlja na području stanovanja ili pomoć potražiti od policije, ovisno o iskustvu i posljedicama koje postoje.
Važno je napomenuti kako je Internet sam po sebi iznimno koristan alat te da ga se zbog zloupotrebe ne smije proglašavati općenito lošim ili beskorisnim. Jer, ako netko zloupotrebljava Internet, za to nije kriv i odgovoran Internet, nego osoba koja ga na takav način iskorištava. Isto kao s bilo kojim drugim alatom – nož nam je iznimno koristan pri rezanju hrane, ali s njime se može i ubiti osoba – za takvo ponašanje nije kriv nož nego osoba koja ga je držala u ruci. Jednako vrijedi i za Internet: Internet je fenomenalan i jako koristan alat, no potrebno je znati ga odgovorno i sigurno koristiti te se zaštiti od onih koji ga zloupotrebljavaju.
