Na početku radionice učenici su odigrali jednu igru. Igra se zove “Kako si?”. Učenici su pogledali kartice koje se nalaze na stolu i odabrali jednu karticu koja ih iz nekog razloga „privlači“ i govori nešto o tome kako se osjećaju danas. Kad svaki učenik odabere svoju kartu, pokažu kartu i kažu nekoliko riječi o tome što karta koju su odabrali za njih znači (svi ili oni koji žele). Saslušam svakoga bez puno komentiranja, ali s puno hrabrenja i pažnje. Na kraju sam zahvalila i rekla svoj dojam svega što sam čula.
Pitam ih kako im se sviđa ova aktivnost. Dodala sam kako je ponekad veća „fora“ govoriti o sebi kroz sliku ili nešto drugo što nisu riječi. Recimo kad vas netko iskreno pita “Kako si?” i ne znaš što bi rekao, je li vam se to kad dogodilo? Što kažete kad vas netko pita “Kako si?”. njihove odgovore zapisujem na ploču. Možete ih potaknuti grupiranjem odgovora na pitanje „Kako si?“ u dva stupca pa naprave dvije liste: „Što kažemo na pitanje Kako si kad mi je dobar dan“ i „Što kažem na pitanje Kako si kad mi nije tako dobar dan?“. Potičem ih na ideje i kreativnost. Dodajemo nove pojmove i ideje dok nam se ne učini da smo obuhvatili veći broj emocija (tugu, ljutnju, sreću, strah, tjeskobu, sram…). Ohrabrujem ih da koriste vlastite originalne riječi, a ne riječi odraslih i ne uvriježene riječi za emocije. Pitam ih postoje li neki emotikoni ili emoji koje koriste da kažu kako su, a nemaju neko posebno ime. Zamolim da mi pokažu.
Potom smo čitali knjigu „U blizini živi djevojčica“ slovenske autorice Ide Mlakar Črnić. U blizini živi djevojčica. To je priča o djevojčici bez imena, bez prijatelja i bez vlastite sobe. To je djevojčica na koju nitko ne obraća pažnju i ne poziva u društvo. Ona čezne za nježnošću i društvom baš kao i svi ostali, i u sebi skriva tužnu priču. I danas postoje djeca koja nemaju krov nad glavom, djeca koja nemaju što jesti, djeca koja nemaju što obući. I danas postoje ljudi koji će pomoći iako možda i sami oskudijevaju, a postoje i ljudi koji mogu, ali neće pomoći.
Da, nisu sve priče sa sretnim krajem i mislim da je u redu da djeca to znaju. Ne možemo im čitati samo priče sa sretnim završecima. Možemo, ali čemu. Svijet je takav kakav jest. Možemo se potruditi objasniti ga djeci, pokušati promijeniti stvari na koje možemo utjecati i pridružiti se pokretima za koje mislimo da će promijeniti svijet nabolje. Već i u razgovorima nakon čitanja shvatim koliko djeca lakše podnose takvu vrstu priča. Shvaćaju, suosjećaju, ali ih ne obuzmu toliko kao nas odrasle.
Ova slikovnica odličan je povod za razgovor o prijateljstvu, podjelama i “nevidljivoj” djeci. Onoj koja ne nose najnovije tenisice i odjeću, nemaju najnoviji model mobitela (ili mobitel uopće), nemaju svoju sobu ili ju dijele s braćom i sestrama. Davno su nas učili da odijelo ne čini čovjeka, mislim da je to danas jasnije nego ikad prije.
Na kraju radionice učenici su crtali lik s omiljenim emotikonom. Hoće li biti pospana, sretna, tužna, zamišljena ili nešto drugo. Dok smo crtali slušali smo Mozartovu Čarobnu frulu. Koristeći crteže smišljali smo razne situacije.
Nakon toga crtali su i izmišljali svoje. Sve aktivnosti možete pogledati ovdje.
