Iako darovita djeca svojim sposobnostima mogu djelomično nadoknaditi većinu nedostataka u svom odgoju i obrazovanju, o uvažavanju njihovih specifičnih potreba rjeđe se govori. Stoga je važno napomenuti da neuvažavanje specifičnih potreba darovite djece može dovesti do ozbiljnih teškoća u njihovom razvoju.
Neprilike mogu početi već s upisom u prvi razred i to u slučaju kad se od darovitog djeteta očekuje da uči o stvarima koje ono već dobro poznaje. Dio djece će se prilagoditi, no nekima će postati dosadno, frustrirat će se, povući u sebe te se ponekad i sukobiti s nastavnicima. S obzirom da nisu svi nastavnici posebno obučeni za prepoznavanje znakova darovitosti, dio njih će takvu djecu smatrati problematičnom. Dodatni problem je i to što okolina vrlo često ima velika očekivanja od darovite djece.
Nastavni je program prilagođen prosječnoj djeci pa često dolazi do nesklada između potreba darovitog djeteta i samog programa. Takvoj djeci to predstavlja dodatan teret i povećava mogućnost postizanja slabijih rezultata. Naime, s obzirom da nadarena djeca s lakoćom svladavaju nastavni program, može im se činiti da za uspjeh nije potreban trud te da ne moraju ulagati napore u školski rad. Kada u kasnijim razredima nastavni plan postane zahtjevniji, postoji mogućnost da darovita djeca nastave s opuštanjem što neminovno dovodi do daljnjeg neuspjeha. U tom slučaju ona više nisu prepoznata kao daroviti učenici već kao učenici s lošijim uspjehom što može rezultirati smanjenim samopoštovanjem.
Kako prepoznati darovito dijete?
Postoje dvije skupine metoda prepoznavanja darovitog djeteta: procjenjivanje i testiranje. Prva metoda se odnosi na procjenjivanje razvijenosti djetetovih osobina (sposobnosti, crte ličnosti, interesi, motivacija i sl.) i procjenjivanje vrijednosti djetetovih duhovnih i materijalnih radova (znanstveni rad, tehnički patent, slika, pjesma i sl.). U procjenjivanju djetetovih osobina mogu sudjelovati svi oni koji mogu opažati njegovo ponašanje. Stoga se u procjeni koriste zapažanja roditelja, izvješća nastavnika, voditelja sekcija, klubova, društava i sl.
Mjerenje osobina darovitih pretpostavlja primjenu standardiziranih testova. Najstariji i najučestaliji su testovi inteligencije, od kojih se u svrhu ispitivanja darovitosti koristi Wechsler Intelligence Scale for Children (WISC), primijenjen za djecu od 6 do 16 godina. Također, koriste se i testovi posebnih sposobnosti iz područja u kojem je dijete iskazalo talent. Takvim se testovima ispituje znanje iz dotičnog predmeta, kao npr. matematike, likovnog i dr.
Uloga nastavnika u prepoznavanju darovite djece
U postupku identificiranja darovite djece veliku ulogu imaju nastavnici. Upravo su oni u prigodi dugotrajnog kontinuiranog opažanja ponašanja učenika te mogu uspoređivati djecu približne kronološke dobi. Nastavnici se također mogu i međusobno konzultirati, no unatoč navedenim mogućnostima oni ne donose uvijek relevantne zaključke. Zašto je to tako? Evo nekih od odgovora.
Nastavnici mogu pogriješiti jer:
- često poistovjećuju visoku školsku uspješnost s visokim intelektualnim sposobnostima
- teško prepoznaju darovite učenike s emocionalnim smetnjama
- nerado prihvaćaju činjenicu da mogu postojati daroviti učenici koji nisu motivirani za školski rad ili nemaju razvijene radne navike
- mogu imati predrasude o darovitim učenicima, primjerice razlike po spolu, podrijetlu i sl.
- rijetko daju prednost učenicima koji im ''ometaju nastavu'' dodatnim pitanjima
- nemaju dovoljno metodičkih znanja o postupcima otkrivanja i identifikacije darovitih učenika.
S obzirom da su obrazovni programi u Republici Hrvatskoj prilagođeni prosječnoj djeci, događa se da nastavnici koji odstupaju od tih programa ponekad imaju velikih problema. S obzirom da je identifikacija darovitih zahtjevan proces, nastavnike je potrebno dobro dodatno educirati i uputiti u rad s darovitim učenicima.
Uloga nastavnika u radu sa darovitom djecom
Nastavnicima koji nemaju puno iskustva u radu s darovitom djecom, takva djeca mogu predstavljati poseban problem. Naime, darovita djeca često ne prihvaćaju autoritet što dovodi do sukoba s okolinom čijim se pravilima ne žele prilagoditi. Za vrijeme nastave takva djeca često na pitanjem odgovaraju pitanjem, nemirna su i nerijetko glasna, a ponekad i ignoriraju zadatke koje moraju riješiti jednostavno stoga što su im ili dosadni ili u tom trenutku »imaju pametnijeg posla«.
Stoga se nameće zaključak da zbog neprilagođenosti nastavnog programa, darovita djeca često dolaze u fazu u kojima su njihovi rezultati bitno lošiji od očekivanih.
U takvim se slučajevima nastavnicima predlaže osmišljavanje dodatnih aktivnosti koje su prilagođene upravo tim učenicima. Ukoliko je učenik uslijed dosađivanja postao hiperaktivan, dobro ga je postaviti za pomoćnika tijekom predavanja ili vježbi te mu dati ulogu koordinatora manje grupe učenika. Na taj će ga se način potaknuti da pomaže drugim učenicima u razredu.
Daroviti učenici često postavljaju visoke kriterije što nastavnicima itekako može otežati rad. U tom slučaju može pomoći dodatna priprema, ali i zadavanje primjerenih zadataka koji su malo iznad predviđenih mogućnosti učenika. Također pomaže i kontrolirano prepuštanje vodstva učeniku u pojedinim segmentima rada. U radu s darovitim učenicima nastavnici mogu smanjiti autoritativnu poziciju te učenicima dopustiti više slobode, jer oni ponekad svojim poznavanjem problematike mogu preći granice znanja svojih nastavnika. U takvim je slučajevima dobro od učenika tražiti više samoaktivnosti te ih upućivati na samostalno traženje novih informacija. Kako se ne bi zakočio njihov kreativni sklop, potrebno je osigurati slobodni razvoj djeteta, omogućiti mu slobodu i razvoj samostalnog mišljenja te pohvaliti njegovu radoznalost, divergentno mišljenje i maštu.
Obrazovanje darovite djece
Obrazovne programe namijenjene darovitoj djeci moguće je provoditi metodama obogaćivanja nastave, metodom akceleracije (raniji polazak u školu i/ili preskakanje razreda) te grupiranjem učenika prema sposobnostima. Niti jedan navedeni program nije u potpunosti adekvatan svim darovitim učenicima, stoga škole najčešće upotrebljavaju sve tri navedene metode.
Programi obogaćivanja nastave
Programi obogaćivanja nastave su među najčešćim programima namijenjenih darovitoj djeci. Oni su osmišljeni kao zamjena ili proširivanje redovnog školskog programa s ciljem pomaganja učenicima u rješavanju problema i savladavanju vještina razmišljanja višeg stupnja, kao što su analiziranje, stvaranje i procjenjivanje.
Neki od oblika obogaćivanja programa su tečajevi na višim razinama školovanja, ljetni programi, razni dodatni tečajevi izvan škole, mentorski programi te grupiranje učenika.
Akceleracija – raniji polazak u školu i/ili preskakanje razreda
Raniji polazak u školu i preskakanje razreda darovitoj djeci omogućuje prelaženje na viši stupanj obrazovanja od onog koji je određen njihovom kronološkom dobi. Međutim, ovakav tip obrazovanja rijetko se primjenjuje jer ga mnogi ne odobravaju zbog zabrinutosti da će darovita djeca koja se druže sa starijom djecom emocionalno patiti.
Unatoč tim nedostacima, brojna istraživanja pokazuju da djeca kojoj se dopustilo učenje u vlastitom ritmu imaju bolje mišljenje o sebi, da su motiviraniji i kreativniji, da imaju više ciljeve i da ih lakše ostvaruju u socijalnom okruženju. Smještanje djeteta u sredinu s intelektualnim vršnjacima važnije je od smještanja djeteta u sredinu s vršnjacima po kronološkoj dobi (Kitano i Kirby, 1986).
Istraživanja su pokazala da su djeca koja su ranije krenula u školu, kao i ona koja su tijekom školovanja preskočila jedan razred – zadržala odličan uspjeh. Iz toga proizlazi da je akceleracija dobra mjera u slučaju intelektualno napredne djece, a najveću potporu akceleraciji pružaju istraživanja u području. Istraživanja su također dokazala jednako ili bolje postignuće i socijalnu prilagođenost akceleriranih učenika u usporedbi s učenicima istih sposobnosti čije školovanje nije ubrzavano (Cvetković-Lay, 2002).
U kojim se slučajevima preporučuje preskakanje razreda?
Istraživači zaključuju da se akceleracija tj. preskakanje razreda može smatrati prikladnom obrazovnom intervencijom za potporu darovitim učenicima u slučajevima kad:
- učenik ima dosljedno visoko školsko postignuće
- uči brže od ostalih učenika i ima visoku motivaciju za učenje
- iskazuje neki izraziti talent
- pokazuje socijalnu i emocionalnu zrelost
- osjeća izoliranost od strane vršnjaka u razredu
- sam učenik želi preskočiti razred i promijeniti sredinu (Kitano i Kirby, 1986).
Grupiranje učenika po sposobnostima
Prepoznavanje darovitosti trebalo bi biti vezano uz specifično područje, pa bi tako izrazito darovitoj djeci od posebne koristi bilo grupiranje po sposobnostima. Predmet u kojem učenik ima prosječno znanje poučavao bi se u redovnom razredu, dok bi se npr. posebna nastava iz matematike mogla namijeniti onim učenicima koji su za nju talentirani.
Međutim, neki autori vjeruju (Winner, 2005) kako zajedničko grupiranje darovitih učenika šteti ne samo onima koji ostaju izvan te grupe, nego i darovitima koji su za tu grupu odabrani. Prema tom mišljenju, odvajanje najboljih učenika i njihovo smještanje u vlastiti razred može voditi jedino k bahatosti i elitizmu. U tom bi se slučaju ostala djeca u razredu mogla osjećati manje vrijednima jer se njima dodjeljuju neiskusni nastavnici. Niska očekivanja koja nastavnici imaju prema prosječnim učenicima itekako bi mogla utjecati na njihovu motivaciju u učenju te na konačan uspjeh.
Iako grupiranje po sposobnostima ima dosta nedostataka, njegovo ukidanje vodilo bi prilagodbi standarda najnižim stupnjevima pa obrazovanje koje bi iz toga proizlazilo nikako ne bi uspjelo zadovoljiti potrebe natprosječnih učenika. Stoga se školama predlaže, da ako već ne mogu osigurati napredne satove za darovitu djecu, da barem organiziraju izvannastavne aktivnosti u matematici, prirodnim znanostima, glazbi i likovnoj umjetnosti i dr. Također, nadarenoj djeci bi se svakako moralo pristupati individualno te im davati teže i zahtjevnije zadatke s više materije.
Koje su posljedice upotrebe obrazovnih programa za darovite?
Kada se ''ubrzavani'' daroviti učenici usporede sa svojim vršnjacima koji nisu ubrzavani, oni pokazuju značajno veće postignuće. Međutim, kada se usporede sa starijima, njihovo ubrzavanje pokazuje i pozitivne i negativne učinke. Često se osjećaju inferiorno u odnosu prema starijima i to od tjelesnog izgleda pa do socijalne kompetentnosti (Cvetković-Lay, 2002).
Uz svaku opciju školovanja darovite djece dolazi i kompromis. Radikalno ubrzanje znači da se dijete ne druži s vršnjacima, a to donosi probleme socijalizacije. Grupiranje po sposobnostima znači da se djeca ne druže u heterogenim grupama, što nikako nije dobro. Međutim, ako se ekstremno darovitoj djeci uskrati napredno poučavanje, neminovno se rasipa njihov potencijal. Stoga se nameće zaključak da je djeci koja imaju izrazite akademske talente potrebno ponuditi poduku na visokom stupnju, dovoljno zahtjevnu i izazovnu.
Neki autori (Kitano i Kirby, 1986) smatraju da za izrazito darovitu djecu može biti korisno ako ih se grupira zajedno po sposobnostima u njihovom području darovitosti. Napredni satovi koji se održavaju djeci slične dobi, smatra se boljim rješenjem od radikalnih preskakanja razreda, jer s takvim ubrzanjem može doći do socijalnih problema, pogotovo u slučajevima kada mnogo mlađe dijete pokušava biti prihvaćeno među starijom djecom iz razreda.
Obrazovanje darovitih u Hrvatskoj
Za darovitu djecu u našoj zemlji postoje različite mogućnosti, no većina programa je usmjerena prema umjereno darovitima te nisu dostupni većini djece koja bi se kvalificirala, a trenutno im prijeti i ukidanje . Ne postoji državni sporazum o tome kakvu bi vrstu obrazovanja trebala imati darovita djeca pa prema tome puno toga ovisi o djetetovoj školi i odlukama njegovih roditelja. Postoje specijalizirane škole za darovitu djecu i na osnovnom i na srednjem stupnju, škole za određene vrste darovitosti (umjetnost, znanost), razredi za darovite unutar redovnih škola te izvannastavni programi u kojima se darovita djeca okupljaju na dva ili tri sata tjedno.
Na kraju valja zaključiti kako sustavnu skrb društva za darovite čine tri međusobno neraskidive karike: njihovo rano prepoznavanje, odgovarajuća potpora njihovom razvoju te njihovo odgovarajuće profesionalno angažiranje. Samo će u tom slijedu darovita djeca moći iskoristiti svoje sposobnosti za dobrobit društva u cjelini, što se od njih vrlo često i očekuje.
Literatura
- Cvetković Lay, V. i Sekulić Majurec, A. (1998). Darovito je, što ću s njim? Zagreb: Alinea.
- Cvetković Lay, J. (2002). Darovito je, što ću sa sobom? Zagreb: Alinea.
- Vrgoč, H. (2002). Poticanje darovite djece i učenika. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor.
- Yahnke Walker, S. (2007). Darovita djeca. Zagreb: Veble commerce.
