Razlozi zbog kojih je boravak u bolnici opterećenje za djecu je: odvajanje od roditelja, strah od boli i ozljede tijela, izloženost nepoznatoj okolini i događajima, nesigurnost ishoda liječenja te gubitak kontrole i kompetencija i nemogućnost odlučivanja.
Reakcije i ponašanje djeteta u bolnici prvenstveno ovise o njegovoj dobi.
Manja djeca doživljavaju hospitalizaciju kao promjenu dnevnog rasporeda, te se ne osjećaju ugroženima ako su zbrinute njihove temeljne potrebe. Dob kada dijete najviše doživljava odvojenost od roditelja jest predškolska djeca. Do tada djeca ne razumiju točno zašto se moraju odvojiti od roditelja, niti im njihov stupanj razvoja omogućuje da podnesu separaciju uz pomoć adekvatnih mehanizama prilagodbe.
Većina djece odvojene od roditelja prolazi kroz tri faze prilagodbe na bolničku okolinu:
- fazu protesta,
- očajanja,
- prividne prilagodbe.
Tijekom prve faze protesta koja obično traje nekoliko dana nakon dolaska u bolnicu, dijete plače, vrišti, hiperaktivno je, promatra sve oko sebe ne bi li ugledalo roditelje, te čini sve da izazove uobičajene reakcije roditelja. U fazi očajanja dijete još doživljava stalnu svjesnu potrebnu za roditeljima. Ova se faza javlja kada reakcija protesta nije dovela roditelje. Dijete se motorički smiruje, povlači se i rijetko pruža otpor bilo čemu što se događa. Često je apatično, ali i poslušno, što se može pogrešno tumačiti kao znak dobre prilagodbe. Treća faza nastaje kada dijete ostaje duže u bolnici. Počinje se zanimati za okolinu, ne doima se uznemirenim kada ga roditelj napušta i uspostavlja površne odnose sa osobljem. Po vanjskom ponašanju djeteta u ovoj fazi mogli bismo zaključiti da se dobro osjeća, ali se tek nakon povratka kući očituju negativne posljedice privremenog odvajanja zbog hospitalizacije.
Postoji više načina kojima se mogu ublažiti ili izbjeći neugodni osjećaji zbog separacije.
Suvremen razvoj medicinske skrbi za bolesnu djecu usmjeren je na ograničavanje hospitalizacija na najmanju moguću mjeru. To se postiže poboljšanjem ambulantnog liječenja u specijalističkim ordinacijama pri klinikama, organiziranjem tzv. dnevnih bolnica u kojima dijete boravi uz roditelje samo nekoliko sati tijekom dana. Daljnja je mogućnost organiziranje kućnog liječenja kronično bolesne djece uz pomoć odgovarajuće izvanbolničke službe. Konačno, uz neizbježnu hospitalizaciju u nekim su bolnicama na dječjim odjelima stvoreni uvjeti za više-manje trajan boravak roditelja u bolnici. Dobra organizacija rada u bolnici (planiranje pretraga i liječenje) može drastično smanjiti trajanje hospitalizacije i time umanjiti nepoželjne emotivne (ali i druge) posljedice hospitalizacije.
Starija školska djeca se lakše prilagođavaju na odvojenost od roditelja, njihovo glavno opterećenje je strah od boli i ozljede tijela. Takvi osjećaji zastrašuju i izazivaju tjeskobu jer djeca obično imaju malo iskustva s boli i ne razumiju kako netko postaje bolestan ili kako ozdravi. Manja djeca imaju jako razvijenu posebnu osjetljivost za vlastito tijelo, pa čak i injekciju doživljavaju kao ozbiljnu prijetnju. Strah od bolnih postupaka smanjit će se ako mu se detaljno objasni svrha postupka i način na koji će biti provedeni.
Boravak u bolnici zastrašuje zbog nepoznate okoline i nepoznate situacije. Osjećaj sigurnosti kod djeteta ovisi o nepromjenjivosti dnevnih događaja, pa nepoznati zvukovi, okolina i mirisi izazivaju osjećaj zabrinutosti i tjeskobe. U toj situaciji djetetu pomaže nazočnost roditelja, ali i organizacija dnevnih aktivnosti na način što sličniji onomu kod kuće ili u školi. Zbog toga je važno djeci omogućiti igru, učenje i druženje s vršnjacima tijekom boravka u bolnici.
Bolest i hospitalizacija često izlažu dijete brojnim ograničenjima kretanja, izolaciji ili promjenama prehrambenih navika. Dijete je nesigurno ako su nova pravila nejasna. Brojno medicinsko osoblje koje je uključeno u zbrinjavanje djeteta može dovesti do neujednačenog stava i različitih očekivanja. Ako djetetu i roditeljima nije jasno što se od njih očekuje, osjećaju se zbunjenima i uplašenima. Ovakvu vrstu zabrinutosti može umanjiti razgovor doktora s roditeljima ili starijim djetetom uz provjeravanje razumijevanja tretmana i razjašnjavanje nejasnih područja.
Gubitak kontrole, radnje koje su prije mogli obavljati a sada ne mogu i nemogućnost odlučivanja, posebno teško doživljavaju adolescenti, jer umanjuje njihov osjećaj samopoštovanja. Važno je zbog toga utvrditi njihovu sposobnost i vještine sudjelovanja u liječenju, i ohrabrivati ih u tome, da se ne bi osjećali frustrirano i izgubljeno.
Kako će dijete reagirati na boravak u bolnici i hoće li imati psiholoških teškoća ovisi o nizu varijabli:
- dobi,
- pripremi za odlazak u bolnicu,
- prethodnim iskustvima,
- sposobnosti prilagodbe,
- količini i vrsti potpore koju dobiva od roditelja i medicinskog osoblja.
Najviše poteškoća zbog hospitalizacije imaju manja djeca koja su više puta boravila u bolnici, a posljedice su znatno teže i dugotrajnije što je dijete duže odvojeno od kuće. Jedno iskustvo hospitalizacije koje traje manje od tjedan dana može dovesti do pojave blažih prolaznih, ali i dugotrajnijih smetnji.
Iz toga se vidi kolika je korist od skraćivanja trajanja hospitalizacije djece dobrom organizacijom rada u bolnici.
Na djetetovu prilagodbu na bolnicu utječe i stupanj njegove opće društvene prilagodbe i osobine djetetove ličnosti te odnosi s roditeljima. Emocionalno stanje prije primitka u bolnicu jedan je od važnijih faktora koji određuju dugotrajnije smetnje nakon hospitalizacije. Isto tako, reakcije i ponašanje roditelja izravno utječu na reakcije djeteta. Pokazalo se da smanjivanje roditeljske tjeskobe donosi boljoj prilagodbi djeteta bolničkoj okolini.
Najčešće smetnje koje djeca imaju nakon boravka u bolnici su uznemirenost, smetnje spavanja, loše navike u prehrani, poremećaj higijenskih navika, smetnje ponašanja kao što su prkos, napadi bijesa, nedruštvenost, zatim psihosomatski poremećaji (povraćanje, bolovi u trbuhu, glavobolje, osjećaj umora i iscrpljenosti) te govorne smetnje kao što su tepanje i mucanje.
Većina nabrojenih smetnji javlja se obično nakon izlaska iz bolnice, te mnogi roditelji i zdravstveni djelatnici nisu svjesni mogućeg lošeg utjecaja hospitalizacije na psihičko zdravlje djece. Razumijevajući potrebe djeteta i adekvatne načine postupanja s djecom, medicinsko osoblje, u korelaciji s roditeljima, može umanjiti opterećenje i strah te spriječiti pojavu nekih smetnji, te omogućiti normalni razvoj djeteta.
Dinko Kolarić, dr.med.
Literatura: Mardešić, D. i sur, Pedijatrija, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
