Jane Elliott podijelila je 28 učenika jednog trećeg razreda u dvije skupine, ovisno o boji njihovih očiju. Iznijela im je izmišljeni „znanstveni“ dokaz o tome zašto su ljudi plave boje očiju superiorniji u odnosu na ljude smeđe boje očiju, te u skladu s time donijela pravila koja će se od tog trena provoditi u razredu. Plavookim učenicima, primjerice, nije dozvoljeno tražiti drugu porciju tijekom užine. Plavookim učenicima nije dozvoljeno piti vodu u razredu izravno iz slavine; morali su koristiti plastične čaše. Smeđookim učenicima dozvoljeno je dodatnih 5 minuta odmora, tijekom kojih su plavooki učenici morali biti u razredu. Smeđooki učenici hvaljeni su kao marljivi, pažljivi, pouzdani i iskreni, dok su plavooki učenici okarakterizirani kao nedovoljno inteligentni, nesposobni, lijeni i nepošteni. Smeđooki učenici su ohrabrivani u radu. Smeđookim učenicima sugerirano je da se ne druže s plavookim učenicima, čak i ako su prethodno bili prijatelji. Plavookim učenicima dodijeljene su trake koje su morali nositi oko ruke, kako bi ih se na prvi pogled moglo razlikovati od smeđookih.
Ukratko, pravila su jasno diskriminirala plavooke učenike, a favorizirala smeđooke. Učenici su prihvatili pravila i uskoro su smeđooki učenici omalovažavali plavooke. Razred je bio podijeljen. Inače uspješni plavooki učenici sada su nailazili na probleme s čitanjem i matematičkim zadacima, a suprotan trend uočen je kod smeđookih učenika – njihova se izvedba poboljšala (prisjetite se Pigmalionovog efekta opisanog u članku „Uspjeh u školi“).
Počele su se javljati intenzivne emocionalne reakcije od strane diskriminiranih učenika – plač, agresija, povučenost. Toga petka, plave su oči bile zadnje što su učenici željeli imati.
Prvog dana idućeg tjedna, Jane Elliott zamijenila je uloge dviju skupina učenika. Rekavši da je prilikom zadnjeg susreta pogriješila, uvela je pravila koja su diskriminirala smeđooke, a favorizirala plavooke učenike. Ista su se ponašanja javila kao u petak.
Međutim, ono što je Jane zamijetila bilo je sljedeće – plavooka su djeca pokazivala značajno manje zlobna ponašanja u usporedbi s ponašanjem smeđooke djece u situaciji kada su oni bili favorizirani. Zaključila je da su plavooki učenici uvidjeli kakve rezultate je ponašanje smeđookih prouzročilo, zbog čega nisu bili spremni ponoviti takvo ponašanje.
Na kraju dana, Jane je rekla učenicima da mogu skinuti poveze koje su imali oko ruke. Ono čemu je tada svjedočila, posebno ju je dirnulo – učenici su se međusobno grlili, neki smiješeći se, drugi plačući. Tada je objasnila učenicima svrhu vježbe koju su prošli.
Unatoč etičkim dilemama i kritikama potaknutim eksperimentom, te nekonzistentnosti rezultata istraživanja koja su pokušala utvrditi može li takva vježba doista dugoročno smanjiti predrasude, inačice ove vježbe postoje i danas, čak i za provođenje s odraslim osobama. Također, postoje i druge simulacije za provođenje u razredima, poput Gestapo Holokaust simulacije, s različitim svrhama.
Pouka koju je Jane izvukla iz svog eksperimenta bila je ta da je diskriminaciju moguće smanjiti ako osobe shvate kakav je osjećaj biti diskriminiranim. U ovom eksperimentu treba, između ostalog, uočiti i to da bilo što može biti osnova za diskriminaciju, pa i boja očiju. Pri tome je bitno da neki autoritet prida veću važnost ili pozitivnije vrednuje jednu skupinu u odnosu na drugu.
Tko su danas žrtve diskriminacije?
Ono što su u vrijeme Jane Elliott predstavljali Afroamerikanci, danas predstavljaju još neke manjinske grupe. Dok se velik broj recentnih znanstvenih članaka stranog porijekla bavi diskriminacijom LGBT osoba (akronim koji se odnosi na kolektivnost lezbijki, gay, biseksualnih i transrodnih/transseksualnih osoba), hrvatski mediji veću pozornost pridaju diskriminaciji Roma. Tako se mogu vidjeti naslovi internetskih članaka poput „Otac male Romkinje: ‘Govorili su joj da smrdi i da je glupa, završila je na psihijatriji’“ ili „Djevojke odbila primiti na praksu ‘jer su Ciganke’“.
Istraživanja pokazuju da su Romi marginalna skupina u hrvatskom društvu općenito, pa tako i u školi. Iako su učenici Romi formalno integrirani u škole, socijalna interakcija i komunikacija između njih i ne-romskih učenika nije potpuna i zadovoljavajuća. Osim tradicionalnih predrasuda, razlog tome je i starija životna dob učenika Roma, te njihovo drugačije životno iskustvo i egzistencijalni ciljevi. Neovisno o tome koja je skupina u pitanju, ono na što mediji i istraživanja pokušavaju skrenuti pažnju uglavnom su predrasude i diskriminacija.
Predrasude su unaprijed, a ne na temelju osobnog iskustva, stvoreni sudovi o nekome ili nečemu. Obično se termin „predrasuda“ koristi za negativan stav prema svim pripadnicima neke socijalne skupine (npr. religijske ili etničke skupine, različitim kategorijama osoba – invalidima, ženama, ovisnicima). Djelovanje pod utjecajem predrasuda, prema Allportu, vidljivo je u nekoliko stupnjeva – od najblažeg (ocrnjivanje, izbjegavanje, diskriminacija) do najtežeg (fizički napad, genocid).
Diskriminacija je, dakle, ponašanje usmjereno protiv pripadnika neke skupine, osporavanje njihove ravnopravnosti u svim oblicima socijalnog života. Osim diskriminacije na etničkoj osnovi ili na osnovi seksualne orijentacije, među učenicima je nerijetko prisutna i diskriminacija djece s posebnim potrebama, djece koja dolaze iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa i slično. Gotovo u svakom razredu moguće je naći djevojčicu ili dječaka koji su iz nekog razloga odbačeni, isključeni iz grupe. Pri tome zadirkivanje, izolacija i odbačenost nisu rezervirani samo za „etiketirane“ učenike. Većina je učenika isključena u nekom trenu svog školovanja.
Na postojanje diskriminacije unutar škole mogao bi upućivati i potez osječke osnovne škole Antuna Mihanovića, koja je odnedavna uvela obveznu „školsku odjeću“ za učenike prvog razreda, ne bi li time potaknula osjećaj pripadnosti školi, ali i smanjila socijalne razlike među učenicima.
Kako se diskriminacija manifestira u školi?
O prisutnosti predrasuda i diskriminacije u školi može se zaključiti na temelju prisutnosti govora mržnje. On se u školskom okruženju javlja u obliku pogrdnog nazivanja imenima, podsmjehivanja, ruganja, klevete ili prijetnji. Često verbalno uznemiravanje prethodi fizičkoj agresiji. Nažalost, nije rijetkost da učitelji i školsko osoblje olako prelaze preko toga. Kada škola ne reagira na takav tip nasilja, to može rezultirati razvojem neprijateljske, hostilne klime unutar koje je malo vjerojatno da će učenici koji su žrtve diskriminacije tražiti pomoć.
U školama je također prisutno dobacivanje seksualnih primjedbi i komentara, seksualnog zadirkivanja ili fizičkog dodirivanja i „hvatanja“. Ignoriranje ili minimaliziranje važnosti takvih oblika ponašanja prenosi poruku odobravanja i stvara neprijateljsku okolinu za učenice. Osim toga, ukoliko škola ne reagira, ona pomaže uspostaviti obrazac nasilja u interpersonalnim odnosima s kojim učenici mogu nastaviti i u odrasloj dobi.
Predrasude na etničkoj osnovi također se izražavaju kroz verbalna uznemiravanja (klevete, izrugivanje, grafiti) ili fizičke napade.
Učitelji i nastavnici su oni koji moraju širom otvoriti oči u potrazi za takvim ponašanjima. Najvjerojatnije je da će upravo oni uočiti zadirkivanja, podsmjehivanja, zlostavljanje, izostajanje sudjelovanja u socijalnim aktivnostima na igralištu ili tijekom odmora, znakove predrasuda ili viktimizacije u pisanim radovima i slično.
Kako spriječiti diskriminaciju?
Generalni zaključak brojnih istraživanja jest da su intervencije kojima bi se spriječila diskriminacija i stvorila kultura tolerancije potrebne na svim razinama škole. Osim učitelja i nastavnika, ravnatelj i cjelokupno društvo unutar države imaju svoju ulogu. Također, važno je djelovati na prevenciji, intervenciji i tretmanu.
Na školskoj se razini preporučuje uvođenje školske politike koja promovira toleranciju. Potrebno je jasno definirati politiku škole pružanjem preciznih smjernica o tome što je prihvatljivo ponašanje i definiranjem posljedica za neprihvatljivo ponašanje. Kazne za diskriminaciju dobro je raspraviti s učenicima, istaknuti na web stranicama škole, na hodnicima, pa i u udžbenicima, ne bi li se time osiguralo da svi učenici i njihovi roditelji znaju koja je politika škole i ne bi li vrednovali iste vrijednosti koje njeguje škola. Preporučuje se uputiti i nastavnike u jasne definicije o tome što je govor mržnje u školi, te organizirati za njih programe i treninge koji promiču razumijevanje drugih i učinkovito rješavanje sukoba.
Politiku škole nije toliko teško osmisliti, koliko ju je teško „živjeti“. Važno je da cjelokupno osoblje bude primjer učenicima kako se voditi vrijednostima tolerancije. Uvjerenja koja škola promiče treba jasno i glasno ponavljati, koliko god često je to moguće. Još je važnije stajati iza njih i ponašati se u skladu s njima.
Propisane disciplinske mjere treba provoditi redovito i pravedno. Način na koji škola reagira na diskriminaciju šalje poruku učenicima hoće li ili neće takvo ponašanje biti tolerirano. Rasprava s učenicima o disciplinskim mjerama može dati ideje o tome koje posljedice propisati, a istovremeno potaknuti raspravu s njima o suptilnim oblicima diskriminacije.
Poseban izazov u slučajevima diskriminacije među učenicima je reagirati na način koji će spriječiti ponavljanje takvog ponašanja, ali će istovremeno promijeniti stav prijestupnika o žrtvi diskriminacije. Neki od prijedloga za uspješno rješavanje tog izazova su uključivanje nastavnika (ili neke druge odrasle osobe), kojeg učenik prijestupnik osobito cijeni, u disciplinsku komisiju. On bi mogao imati veći utjecaj od ostatka školskog osoblja na promjenu stava i ponašanja učenika. Ostale strategije usmjerene na promjenu stava učenika prijestupnika su, primjerice, učenje o grupi koja je diskriminirana (npr. izrada seminarskog rada na temu određene grupe).
Bilo bi dobro integrirati različitost na svakodnevnoj razini škole – istraživanjem pregovora o miru među državama u sklopu predmeta povijesti, održavanjem „sajma karijera“ gdje će doći osobe koje mogu raspravljati o različitostima unutar svoje struke, itd. Također je dobro skrenuti učenicima pažnju na negativne posljedice koje imaju predrasude i diskriminacija – mogu se pozvati zagovarači ljudskih prava da održe predavanje u školi, može se organizirati natjecanje u esejima na temu iskustva s predrasudama ili borbe protiv njih i slično.
U svakodnevnom radu, učitelji i nastavnici potiču se na korištenje suradničkog učenja i poticanje razvoja socijalnih vještina, te stvaranje ozračja u kojem učenici zajedničkim snagama rješavaju probleme, slušaju i uče jedni od drugih. Na taj se način želi postići humanizacija odnosa između učenika koji su različiti i povećati njihova spremnost za prihvaćanje različitosti. Izuzev toga, svi učenici moraju naučiti rješavati konflikte mirnim, nenasilnim putem.
Nastavnike se također upućuje na to da prije svega preispitaju vlastite predrasude i diskriminacijska ponašanja. Budući da su oni ti koje učenici gotovo svakodnevno susreću, njihovi stavovi i ponašanja imaju više utjecaja na učenike od same politike škole.
U slučaju etničke diskriminacije, jedna tehnika smanjivanja predrasuda, koja je privukla pažnju posljednjih godina, je osvještavanje većinske skupine po pitanju neopravdane privilegiranosti koju imaju u društvu. To ukratko znači suočavanje sa svim suptilnim oblicima favoriziranja većinske grupe koji su prisutni u društvu, u određenoj školi i slično. Kod takvih tehnika važno je, osim osvještavanja privilegiranosti, dati informacije o tome da se diskriminacija druge grupe može, i na koji se način može, spriječiti. Ukoliko se to ne učini, većinska grupa ostavljena je s osjećajem ljutnje i frustracije zbog spoznaje o vlastitoj sklonosti diskriminaciji.
Čak i ravnatelji imaju svoju ulogu u prevenciji. Oni su ti koji svojim odlukama stvaraju školsko ozračje u kojemu se raspravlja (ili ne raspravlja) o različitostima, u kojemu se vodi (ili ne vodi) borba protiv predrasuda i stereotipa, u kojemu se promiče (ili ne promiče) tolerancija i uključivanje. Norme i ponašanja koja ravnatelji zagovaraju imaju utjecaj na živote učenika.
Jesu li školske uniforme pravo rješenje za suzbijanje diskriminacije?
Oni koji zagovaraju školske uniforme smatraju da one vode boljoj disciplini i ponašanju unutar razreda, smanjuju broj izostanaka iz škole, povećavaju poštovanje učitelja, samopoštovanje i samopouzdanje učenika, smanjuju troškove odijevanja obitelji učenika, društvenu stratifikaciju, potiču razvoj osjećaja pripadnosti razredu i školi, te smanjuju učestalost nasilja i kriminalnih djela.
S druge strane, protivnici školskih uniformi vjeruju da nošenje istih krši učenička prava, da one nisu zaslužne za smanjenje nasilja niti imaju izravan utjecaj na akademsko postignuće, te da će učenici, u situaciji gdje su svi jednako obučeni, pronaći druge načine međusobnog uspoređivanja i nadmetanja (npr. frizura, boja kose, tjelesna težina, visina, modni dodaci i sl.).
Istina je vjerojatno negdje između tih dvaju ekstrema. Rezultati dosadašnjih istraživanja, nažalost, nisu konzistentni.
Rezultati nekih istraživanja podupiru tezu da školske uniforme smanjuju učestalost nasilja u školi, ali ta je istraživanja potrebno razmatrati s oprezom. Naime, uz školske uniforme, u isto se vrijeme nerijetko uvode i dodatne mjere prevencije nasilja – primjerice, veći broj učitelja patrolira hodnicima. Stoga je prilikom istraživanja potrebno odvojiti efekte pojedinih mjera i razlučiti koliko doista uniforme imaju utjecaja na smanjenje nasilja, a koliko utjecaja imaju preostale mjere.
Kako su uopće povezane školske uniforme s nasiljem? U urbanim sredinama stranih zemalja, modni su trendovi usko vezani uz pripadnost određenoj „bandi“. Sukobi koji izbijaju zbog odjeće, jer ona implicira pripadnost jednoj ili drugoj skupini, čine dio uzroka školskog nasilja. Stoga je pretpostavljeno da će školske uniforme smanjiti stopu nasilja, tako što će onemogućiti učenicima da nose boje i karakteristične znakove određene skupine. Postoje neki dokazi da je to doista točno. Primjerice, jedno je istraživanje pokazalo da su učitelji u školama u kojima se nose školske uniforme primijetili niže razine postojanja bandi u odnosu na učitelje u školama koje nemaju propisane školske uniforme. Zanimljivo je, međutim, da je isto istraživanje pokazalo da su učenici u obje vrste škola izvijestili o jednakoj prisutnosti bandi. Može se, stoga, pretpostaviti da učenici uočavaju druge znakove pripadnosti određenoj skupini od same odjeće, što bi značilo da bande i dalje postoje, samo nisu toliko vidljive učiteljima koliko učenicima.
Postoje i istraživanja koja pokazuju da školske uniforme poboljšavaju školsku klimu tako što smanjuju nadmetanje, poboljšavaju samopoštovanje učenika i akademsko postignuće. Istraživanje na 306 srednjoškolskih učenika u Charlestonu pokazalo je da učenici koji pohađaju škole u kojima su propisane školske uniforme imaju značajno bolju percepciju školske klime nego učenici koji pohađaju škole u kojima nisu propisane školske uniforme. Također, učitelji škola sa školskim uniformama izvještavali su o učestalijim pozitivnim ponašanjima učenika i većem broju vršnjačkih interakcija. Međutim, neka istraživanja nisu pronašla nikakve razlike u percepciji školske klime između škola koje su propisale školske uniforme i onih koje to nisu učinile.
Oni koji podržavaju školske uniforme kao prednost ističu i manji trošak za obitelji učenika, posebice dugoročno. No je li zaista tako trebalo bi promotriti usporedbom troškova obitelji koje su na različitim socioekonomskim razinama, a ne promatranjem troškova na uprosječenoj socioekonomskoj razini. Moguće je da se troškovi čak i povećavaju za one obitelji koje inače koriste posuđenu ili odjeću iz druge ruke. Ako se već uvodi pravilo školske uniforme, onda se mora unaprijed planirati što s obiteljima koje si ne mogu priuštiti izdatak nove uniforme, pa makar to bio i izdatak od „samo“ 200 kuna.
Zaključak
Zaključno se može reći da je na predrasude i diskriminaciju važno reagirati kako bi se spriječile negativne posljedice koje diskriminacijska ponašanja mogu imati na žrtve – anksioznost, depresivnost, upotreba alkohola i droga, samoozljeđivanje, loš akademski uspjeh, markiranje iz škole ili čak napuštanje školovanja – te kako predrasude i diskriminacija ne bi eskalirali u nasilje.
Ono što svaki učitelj ili nastavnik može i treba učiniti je prakticirati poštovanje prema vlastitim učenicima i zahtijevati isto od njih – stvaranje takvog ozračja najjednostavniji je oblik prevencije diskriminacije.
Izvor: Maja Galić / www.istrazime.com
