Ilustracije
Crteži E. H. Sheparda sasvim jasno pokazuju da su medvjedić Pooh, Praščić, magarac Eeyore i drugi prijatelji dječaka Christophera Robina ustvari njegove oživjele plišane igračke. Na vrlo sličnoj ideji temeljile su se Pripovijesti iz grada igračaka (1928.) S. G. Hulm Beamana, koje su postale popularne 1930-tih godina kada su emitirane na radiju u emisiji Dječji sat.
Djela Beatrix Potter također se pamte po prekrasnim ilustracijama, posebice po 20 knjižica, od kojih je prva bila Priča o zečiću Peri (1900.); originalni akvareli s fantastičnim pojedinostima također su djelo same autorice. Životinje Beatrix Potter imaju vrlo ljudske osobine, tako da je, kao i mnogi najbolji dječji pisci, spajala udoban ugođaj domaćeg ognjišta s nagovještajima strašnih opasnosti koje vrebaju izvan kuće.
Školski dani
Tradicionalna školska priča preživjela je sve do sredine 20. stoljeća, bez obzira na to što je mali broj čitatelja zapravo poznavao život u internatima i privatnim školama. Priče o djevojčicama, poput Philippine sudbine (1906.) spisateljice Angele Brazil bile su popularne, no jedini uistinu nezaboravan lik kreirao je Frank Richards. To je jedan od mnogih književnih pseudonima Charlesa Hamiltona, koji je stvorio na desetke izmišljenih privatnih škola, uključujući i čuveni Greyfriars. Aristokratski i sportski junaci Greyfrairsa, zaboravljeni su, ali debeli, prosti, budalasti, kukavički Billy Bunter živi i dalje.
Pustolovne priče
Poput Richardsa, i Enid Blyton bila je zadivljujuće plodna autorica – objavila je preko 600 naslova – premda nije imala velikih književnih pretenzija. Zbog njezina ograničenog vokabulara i svjetonazora obrazovne vlasti znale su je kritizirati, no djeca su nedvojbeno uživala u nizu romana o petorici prijatelja (The famous five): Mali detektivi, 5 prijatelja u novoj pustolovini, 5 prijatelja na tragu zločina, 5 prijatelja protiv otmičara itd.).
Među čisto pustolovnim pričama vjerojatno su najtrajniju popularnost uživale knjige o letaču Bigglesu autora W. E. Johnsa. Relativno realistični opisi života djece mogu se naći u knjizi Noela Streatfieldsa Baletne cipelice (1936.) o životnom putu jedne balerine, te u knjizi Lastavice i amazonke (1930.) i drugim pričama o životu u prirodi Arthura Ransoma.
Poslijeratne priče
Sve bogatija poslijeratna društva omogućila su objavljivanje prekrasno uređenih enciklopedijskih knjiga i slikovnica čiji si autori ujedinjavali u sebi nekoliko talenata. Vodeći autor-ilustrator vjerojatno je bio Amerikanac Maurice Sendak, čiji su često groteskni likovi znali uznemiriti roditelje, ali ne i djecu. Isto se može reći za pisca Roalda Dahla (Charlie i tvornica čokolade), koji je pripovijedao s dječjom pobunom prema roditeljima, uživanjem u proždrljivosti i maštanjem o moći i osveti.
Priče o životinjama zadržale su privlačnost tijekom cijelog 20. stoljeća, no po završetku Drugog svjetskog rata one najambicioznije više nisu isključivale tamnije strane života. Izraziti primjeri su knjige Charlottina mreža američkog pisca E. B. Whitea (1952.) i Brežuljak Voteršip (Watership Down) Richarda Adamsa,
Rosemary Sutcliff i drugi autori pisali su izvrsne povijesne romane, no iznenađuje činjenica da je znanstvena fantastika koja se bavila budućnošću bila manje zastupljena od bajkovitih priča utemeljenih na mitskoj prošlosti. Knjige Hobbit (1937.) i Gospodar prstenova (1945./55.) J. R. R. Tolkiena izvršile su veliki utjecaj u tome pravcu.
Naša djeca
Hrvatska književnost za djecu može se pohvaliti bogatim izborom priča, romana i pjesama. Od svima poznatih Priča iz davnina i Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, preko Vlaka u snijegu Mate Lovraka, Pirga Anđelke Martić, Straha u ulici Lipa Milivoja Matošeca, Uzbune na Zelenom vrhu Ivana Kušana do niza prekrasnih djela Grigora Viteza, Višnje Stahuljak, Sunčane Škrinjarić, Vjekoslava Majera, Zvonimira Baloga i mnogih drugih.
Od stranih su se autora u nas, osim najvećeg dijela spomenutih, djeci posebno svidjeli Carlo Collodi (Pinokio), Mark Twain (Doživljaji Haklberi Fina, Kraljević i prosjak), Antoine de Saint-Exupéry (Mali princ), Erich Kästner (Emil i detektivi, Tonček i Točkica), Ferenc Molnár (Junaci Pavlove ulice), Astrid Lindgren (Pipi Duga Čarapa), a u najnovije vrijeme Thomas Brezina (99 vrućih tragova, Fantom u školi) i J. K. Rowling (Harry Potter i kamen mudraca, Harry Potter i odaja tajni).
PASJI ŽIVOT
Američki pisac Jack London (1876.-1916.) vodio je pustolovan život. Rođen u siromaštvu, bio je mornar i beskućnik koji je kao slijepi putnik vlakovima proputovao cijelu zemlju. Nakon toga ga je „zlatna groznica“ odvela u Klondyk, gdje su se mnogi kopači zlata obogatili. London nije našao puno zlata, no romani i priče koje je napisao u svojim iskustvima u Klondyku učinili su ga bogatim i slavnim.
Glavna tema koja je zaokupljala Jacka Londona bila je surova borba za opstanak i nadmoć. U pričama o psima, Zov divljine (1903.) i Bijeli očnjak (1905.), autor sve događaje opisuje iz kuta psećih junaka, koji naravno ne misle kao ljudi. Ove se dvije priče nadopunjuju: prva je o domaćem psu koji se prepušta „zovu divljine“, dok je Bijeli očnjak divlji pas koji se uči odanosti svom gospodaru.
Članak je izvorno objavljen u 40. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
