Unatoč tim djelima visoke vrijednosti, opća razina proze za djecu bila je poprilično niska sve do 20. stoljeća kada su pojačana pismenost i blagostanje na Zapadu stvorili uvjete za nastanak šireg čitateljstva.
Danas brojni profesionalni pisci temelje svoje stvaralaštvo i svoje karijere isključivo na pisanju za mlađe čitatelje. Dječje knjige visoke vrijednosti redovito se objavljuju; često to čine nakladnici koji su se specijalizirali upravo za dječju književnost. Javne knjižnice imaju posebne odjele s knjigama za djecu, organiziraju se dječji književni festivali i nagrade te aktivnosti u školama koje obuhvaćaju „tjedne knjige“ i posjete pjesnika i proznih pisaca.
Stvarnost i mašta
Britanski dječji pisci bili su nevjerojatno plodni i utirali su početkom 20. stoljeća brojne nove putove u ovom žanru. Među njima bila je i Edith Nesbit. U tipičnom romanu Nesbitove glavni likovi su simpatična i svadljiva braća i sestre koji stalno upadaju u pustolovine; radnja se kreće oko nekakve magične sile (primjerice oko moći ispunjavanja želja), no u svim drugim aspektima ozračje ostaje dobro poznata, vjerodostojna svakodnevnica. Među najpoznatijim knjigama Edith Nesbit su Petero djece i ono (1902.), Feniks i tepih (1904.), priča iz stvarnog života Djeca sa željeznice (1906.) i u nas prevedeni Začarani zamak (1907.). Ovaj posljednji opisuje pustolovine troje djece koja slučajno naiđu na ulaz u jedan dvorac. Tu će im čarobni prsten ispunjavati želje, između ostalog i da postanu nevidljivi, što će jednom od njih omogućiti da na vrijeme uoči lopove i dojavi policiji gdje je sakriveno opljačkano blago. Jedno od smješnijih čuda događa se s palicama za golf i vješalicama koje su djeca postavila da glume publiku na njihovoj predstavi. Naime, jedno ih je dijete svojom željom nakratko oživjelo. Ipak, jedno od strašila ostalo je živjeti mnogo dulje i navodno je ugledan poslovni čovjek za kojeg nitko ni ne sluti da se sastoji samo od vješalice i kaputa.
Način na koji je Nesbitova spajala obično s čudesnim kasnije su koristili mnogi pisci. U knjigama o Mary Poppins (od 1934. nadalje) Pamela L. Travers kreirala je strogu dadilju, dobro znanu mnogoj djeci iz srednjeg staleža, ali je od nje napravila i jednu vrstu simpatične vještice koja može uhvatiti vjetar svojim otvorenim kišobranom, letjeti i rješavati ozbiljne probleme.
U knjizi C. S. Lewisa Lav, vještica i ormar (1950.) i njezinih šest nastavaka, obična djeca kroz stražnju stranu ormara ulaze u kraljevinu Narniju, gdje su dobro i zlo u vječnom sukobu. Narniju nastanjuju fantastična bića, no ljubomora i odanost djece imaju značajnog utjecaja na ishod priče. Sve je tako uzbudljivo da mnogi mlađi čitatelji uopće ne primjećuju da je Lewisov cilj prenijeti šire, specifično kršćansko značenje.
Jednako originalnu varijantu obrasca koji je uvela Nesbitova nalazimo i u knjigama o posuđivačima Mary Norton. U knjizi Posuđivači (1952.) upoznajemo obitelj Clock čija je jedina neobična značajka ta što su tako sićušni da žive pod velikom starinskom urom u ladanjskoj kući. To što „posuđuju“ korisne predmete koja pronalaze rasute po kući zapravo je objašnjenje čitateljima kamo nestaju stvari i po njihovim kućama! I u ovom slučaju, kada prihvate postojanje posuđivača priča postaje posve vjerodostojna.
Suvremene bajke
Do 1900. godine sve su poznate bajke bile već napisane ili sakupljene. Ipak, te je godine Frank Baum objavio suvremenu američku bajku Čarobnjak iz Oza, u kojoj vihor prohuji ravnicom u Kansasu i odnese djevojčicu Dorothy u zemlju u kojoj ona krene u potragu s Limenim Drvosječom bez srca, Lavom bez hrabrosti i Strašilom bez pameti. Baumove knjige bile su iznimno popularne čak i prije nego što je glazbeni film iz 1939., s Judy Garland u glavnoj ulozi, pretvorio Čarobnjaka iz Oza u suvremeni mit.
U istoj bajkovitoj tradiciji je i Petar Pan autora J. M. Barrieja, najpoznatiji kao kazališna predstava (1904.) čije su izvedbe postale kazališnom tradicijom. Kao i Baumova junakinja Dorothy, Wendy i njezina braća odlete privučeni pozivom Petra Pana i vile Zvončice u Izmišljenu zemlju; tu ih čeka opasnost i kapetan Kuka, kojemu i samom prijeti krokodil koji je progutao budilicu! Unatoč sentimentalnosti – za koju se često tvrdi da je zastarjela – Petar Pan se još uvijek izvodi u kazalištu, a ekraniziran je tri puta.
Posve različita fantastična priča Čarobni puding (1919.) klasično je djelo australske dječje književnosti pisca i ilustratora Normana Lindsaya. Glavni likovi su koala Bunyip Bluegum, mornar Bill Barnacle i pingvin Sam Sawnoff, a njihove pustolovine su fantastične i farsične.
Međutim, umjesto fantastičnih događaja, knjigu karakteriziraju maštovit, pomalo grub dijalog, tučnjave i putovanja po prašnjavim bespućima, što joj sve daje osobeni australski štih. Vrhunac radnje – suđenje na kojem sudovi, odvjetnici i mjesni dužnosnici izigrani i javno ismijani – odražava neobuzdani anarhični duh koji je uvijek oduševljavao njegove mlade čitatelje i po kojemu je Lindsay osobito prepoznatljiv.
Priče o životinjama koje govore i ponašaju se kao ljudi pripovijedaju se već tisućama godina. Nastavljajući svoje ranije Knjige o džungli s glavnim junakom Mowglijem, Rudyard Kipling je 1902. godine objavio Baš takve priče, slične basnama, s nevjerojatnim pripovijestima o tome „kako je slon dobio surlu“ i sličnim teškim pitanjima.
Vjerojatno najpopularniju od svih priča o životinjama, Vjetar u vrbama (1908.), napisao je Kenneth Grahame dok je bio tajnik Engleske narodne banke. Nastala kao zbirka priča koje je Grahame pričao svome sinu pred spavanje o riječnom prijateljstvu Krta i Voden(štakora), o užasima Divlje šume i hvalisavosti nepodnošljivog Žapca, ta se knjiga objavljuje iz naraštaja u naraštaj i adaptira u različite umjetničke žanrove.
Originalnost Pripovijesti o doktoru Dolittlu (1922.) Hugha Loftinga i naslova koji su uslijedili (Doktor Dolittle na Mjesecu, Cirkus doktora Dolittlea) je u tome što životinje nisu slične ljudima nego govore vlastitim jezikom koji dr. Dolittle razumije.
Članak je izvorno objavljen u 40. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
