Važno je naglasiti kako džeparac nije novac koji dijete zarađuje odrađujući kućanske poslove.
Svako dijete trebalo bi imati kućne zadatke primjerene svojoj dobi za koje se očekuje da će ih obaviti bez ikakve financijske naknade, zato jer je član odnosno dio obitelji u kojoj živi. Džeparac je također dio roditeljske odgovornosti i brige za potrebe obitelji. Iznos džeparca treba biti dostatan da pokrije djetetove potrebe, ali ne nužno i sve djetetove želje.
Možda najveća korist koju dijete može dobiti od džeparca je razvoj neovisnog mišljenja. Kao roditelji, možemo sa sigurnošću očekivati da će dijete ponekad utrošiti svoj džeparac i na neke neočekivane stvari, ali bitno je pustiti ga da samo napravi i na vlastitoj koži „iskusi“ svoju pogrešku. U tom slučaju, važna stvar je ne „spašavati“ dijete davajući mu još novca. Ono što možemo je pomoći mu da uvidi moguća rješenja svoje situacije.
Ne postoji neki univerzalni iznos džeparca koji je primjeren svoj djeci. Iznos koji roditelji odrede mora biti dovoljan da bi omogućio djetetu neki dodatni novac, a sve s ciljem da dijete nauči adekvatno raspolagati tim novcem. O kojim glavnim faktorima ovisi iznos džeparca?
- O dobi djeteta
U pravilu, što je dijete starije, to je iznos džeparca viši (sve do trenutka kad dijete postane prestaro za džeparac). Kako dijete postaje starije, potrebno je stvarati realističnu prosudbu o tome što se tim iznosom novca ustvari može kupiti, te prilagođavati iznos džeparca uzrastu djeteta, odnosno povećavati ga jer starije dijete jednostavno treba više novaca za više stvari. Što ako su djeca u obitelji različite dobi? U nekim obiteljima, roditelji daju svoj djeci jednaki iznos džeparca, bez obzira na njihovu dob, međutim pravilno bi bilo taj iznos odrediti da bude primjeren u odnosu na pojedinačnu dob svakog djeteta. Ukoliko su djeca bliske dobi (npr. razlike dvije godine ili manje), možda bi bilo primjereno davati im isti iznos džeparca. Mlađe dijete može se buniti da je nepravedno što njegov stariji brat ili sestra dobiva veći iznos džeparca. U tom slučaju, pravednost ne znači da svako dijete mora dobiti jednako, već da se iznos džeparca bazira na više različitih faktora (od kojih je dob djeteta svakako jedan od njih).
- O prihodima obitelji
Samo roditelji mogu znati točnu financijsku situaciju i prihode unutar svoje obitelji, te tako odrediti visinu džeparca svoje djece koju si mogu priuštiti. U ovom financijski nepovoljnom vremenu, roditelj može želiti priuštiti svom djetetu veći džeparac, međutim ograničeni obiteljski financijski resursi će odrediti drugačije. Ukoliko djetetu ne možete priuštiti dati džeparac kakav želite ili koji bi mu bio primjereniji, iskreno mu objasnite kako razlog za to leži u težoj obiteljskoj financijskoj situaciji.
- O tome gdje dijete živi
Nije svejedno živi li dijete u gradskoj ili seoskoj sredini, ili npr. putuje li svaki dan u školu izvan svog mjesta stanovanja. Jednostavno rečeno, gradska sredina „povlači“ za sobom i nešto viši džeparac.
- O tome što se džeparcem planira plaćati
Ukoliko roditelji očekuju da dijete svojim džeparcem kupuje npr. svoju odjeću ili knjige i pribor za školu, tada tjedni džeparac treba biti dovoljan da pokrije te povećane troškove. Ukoliko djetetu džeparac služi samo kao dodatak od strane roditeljima pokrivenim troškovima, tada je primjereniji niži iznos džeparca nego u prvom navedenom slučaju.
Opravdano je zaključiti da će dijete, nakon što dobije džeparac, imati potpunu kontrolu nad svojim novcem, što znači da je nerealno očekivati da će taj novac trošiti onako kako roditelji to žele. Ukratko rečeno, to jednostavno nije pošteno prema djetetu, jer u pitanju je njegov džeparac. Krajnji cilj džeparca je naučiti dijete kako da samostalno brine o svojim financijama.
Roditelj može djetetu pokazati kako bi volio da on potroši taj novac, ali ga na to nikako ne može (niti ne smije!) prisiljavati. Ono što može je, kroz razgovor s djetetom, pružiti određeno vodstvo u tome kako se novac može potrošiti. Primajući džeparac, većina djece osjetit će veliko iskušenje da taj novac prvom prilikom u potpunosti potroši. Jedan od razloga davanja džeparca je da dijete posjeduje novac za nešto kad to nešto želi, a za to će ipak morati razmišljati unaprijed.
Kad dijete iskaže svoju želju što da učini sa svojim džeparcem, možete mu savjetom pripomoći kako da raspodjeli svoj novac. Ta raspodjela ovisit će o mnogim faktorima, kao što su dob djeteta, iznos džeparca, i sl. Najčešće kategorije potrošnje džeparca su odjeća, igračke, video-igre, zabava, školski troškovi, troškovi izvannastavnih aktivnosti, štednja za neki veći, dugoročniji cilj.
Pružanje „savjetovanja“ u tome što će dijete učiniti sa svojim džeparcem svakako je mudra roditeljska želja i odluka. Ipak, koliko roditeljskog utjecaja treba uložiti u taj proces? Možete li, kao roditelj, inzistirati da jedan dio novca dijete usmjeri u neku vrstu štednje ili pak očekivati da će džeparcem pokriti sve troškove svoje zabave i izlazaka? Ne postoje pravila „uklesana u kamenu“, vaša roditeljska odluka ovisi o mnogočemu (dobi djeteta, visini džeparca, vašim osobnim uvjerenjima …).
Ukoliko od svog djeteta pak očekujete da džeparcem plaća sve svoje igračke ili zabavu, nije dobra ideja nadoplatiti mu ostatak novca koji mu nedostaje da plati ono što želi, jer tako dijete neće dobiti priliku naučiti se odgovornosti u raspolaganju novca. Jednostavno, ukoliko nema novca za odlazak u kino, morat će odustati od odlaska u kino. Naravno, podrazumijeva se da vaše dijete bez trunka sumnje mora znati da svoj džeparac nema pravo trošiti na alkohol, psihoaktivne tvari, ili neke druge ilegalne aktivnosti.
Ana Plazonić Fabian, prof.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
