Dobrobiti dijeljenja života s kućnim ljubimcem višestruke su, jasne, snažne i zdrave: velika većina njih potvrđena je putem brojnih znanstvenih istraživanja i studija te nebrojenim svakodnevnim primjerima iz kliničke prakse. Odrastanje uz kućnog ljubimca podrazumijeva usvajanje vještina i dobrobiti za naše zdravlje (kako fizičko, tako i emocionalno) koji će nam biti od nemjerljive koristi tijekom cijelog našeg života. U kojim područjima svojeg života možemo najviše osjetiti te dobrobiti?
Dobrobit fizičkog dodira
Potreba za fizičkim dodirom jedna je od naših osnovnih, urođenih potreba i silno je velika. S razvojnog stajališta, novorođene bebe doslovce ne mogu preživjeti bez fizičkog dodira. Fizički dodir je osnova kompleksnog osjećaja privrženosti (tzv. attachement), što nam pak, u kompleksnosti našeg psihološkog razvoja, predstavlja jednu od najbitnijih osnova za kasniji emocionalni i socijalni razvoj. Nepobitno je utvrđena negativna povezanost između nedostatka fizičkog dodira i razine stresa, što pojednostavljeno znači da malo fizičkog dodira dovodi do povećanja razine tjeskobe (anksioznosti), depresivnih simptoma i povišene razine psihološkog stresa.
Utvrđeno je da dodir umiruje naš središnji živčani sustav i usporava rad našeg srca, spušta krvni pritisak, snižava otpuštanje kortizola (našeg „stres hormona“, koji dugotrajnim otpuštanjem može oštetiti naš mozak i srce), te stimulira otpuštanje oksitocina („hormona sreće i ljubavi“, zaslužnog za poticanje emocionalne povezanosti s drugima i osjećaja dobrobiti). Kad dodirujemo ili mazimo našeg kućnog ljubimca, možemo to usporediti i izjednačiti s grljenjem druge osobe: to nas opušta. Maženje životinja kod ljudi dokazano potiče lučenje oksitocina, što dovodi do smanjenja razine stresa i pojačanog osjećaja dobrobiti kod ljudi, te smanjuje lučenje kortizola, a efekt toga usporediv je s meditacijom ili dubokim disanjem.
U kontekstu toga važno je znati da i naši kućni ljubimci većinom spadaju u skupinu sisavaca, tako da što ih mi dodirujemo i mazimo također pozitivno djeluje i na njih, jer potreba za dodirom je nešto što međusobno dijelimo svi mi sisavci.
Emocionalna dobrobit
Kućni ljubimac djeci i adolescentima pomaže u razvoju empatije, odnosno naše sposobnosti razumijevanja tuđih emocionalnih stanja i potreba koje nas onda potiče da im pomognemo. Kad je naš ljubimac gladan, bolestan, u strahu od npr. grmljavine ili petardi, ozlijeđen… sve su to poticaji da budemo tu uz njih i da im svojim ponašanjem pomognemo zadovoljiti neku njihovu potrebu: nahranimo ih, odvedemo veterinaru, tješimo ih ili pokušamo zaštititi od intenzivnih zvukova. S druge pak strane, mačka ili pas koji nas dočekaju kad se vratimo kući, s kojima se mazimo, sklupčamo, igramo, a ponekad i plačemo.
Sve to adolescentima omogućuje situaciju beskompromisne ljubavi i sigurnog „prostora“ za njihovu emocionalnu intimu, pogotovo u kaotičnim godinama koje prethode samom ulasku u adolescenciju. Neka istraživanja su pokazala kako je, upravo zbog navedenog, idealna dob za nabavku kućnog ljubimca jedanaesta godina života, ali naravno da nikad nije niti prerano niti prekasno. U nekim provedenim studijama navedeno je kako su adolescenti često izjavljivali kako se osjećaju bliskijima sa svojim kućnim ljubimcima nego npr. braćom ili sestrama.
Ono što briga o kućnim ljubimcima također pomaže razviti jest osjećaj odgovornosti za nekoga izvan nas samih, pa tako šetnjama, hranjenjem i brigom za našeg ljubimca razvijamo kako osobnu odgovornost, tako i odgovornost za neko drugo živo biće, što je osobina koja će nam itekako trebati u kasnijem životu.
Još jedna od psiholoških osobina koja svoju dodatnu priliku za razvoj ima uz kućnog ljubimca svakako je povezanost, koja se zatim iz tog bliskog odnosa lakše prelijeva na ostatak našeg društvenog života i važnih nam odnosa s drugim ljudima: što je adolescent više povezan sa svojim ljubimcem, vjerojatnije je da će se pozitivno povezivati i ulaziti u bliske interakcije u svojim društvenim odnosima.
Dobrobit smanjenja osjećaja usamljenosti i socijalne izolacije
Brojna istraživanja na tu temu potvrdila su nešto što je anegdotalno široko poznato, a to je da dijeljenje života s kućnim ljubimcem značajno pomaže umanjiti osjećaje usamljenosti i socijalno-društvene izolacije jer se uz ljubimca osjećamo kao da imamo bliskog prijatelja (i imamo prijatelja!). Taj efekt posebno je bio izražen kod adolescenata koji žive u gradskim sredinama, a ponovno je došao u centar pažnje tijekom prošlogodišnjeg lockdowna, tijekom kojeg je zabilježen značajan trend povećanja udomljavanja životinja.
Lako je shvatiti zašto nam ljubimci u tolikoj mjeri budu podrška kad se osjećamo usamljenima: oni su naši pratitelji koji nas ne prosuđuju, koji nas beskompromisno prihvaćaju onakvima kakvi stvarno jesmo, koji nam pružaju duboki osjećaj stabilnosti i sigurnosti, što su sve neke od naših temeljnih psiholoških potreba. Dobrobiti ovog tipa posebno su značajne kod djece i mladih koji su po svojoj prirodi društveno zatvoreniji, povučeni, sramežljivi, i onih koji pate od naglašene socijalne ili pak generalizirane anksioznosti.
Dobrobit poboljšanja zdravlja
Rezultati nekoliko istraživačkih studija na temu stresa i kućnih ljubimaca pokazali su kako samo deset minuta interakcije može dovesti do gotovo prepolovljenog smanjenja lučenja hormona stresa-kortizola kod adolescenata. Zamislite samo, ako samo deset minuta druženja s ljubimcem ima tako pozitivan utjecaj na nas, koliko je tek taj pozitivan utjecaj na naše zdravlje veći kad dijelimo svoj život s kućnim ljubimcem?
Društvo drage nam životinje itekako dovodi do fizioloških promjena u našem organizmu: naš krvni tlak se smanjuje, čime se snižava i opterećenje našeg krvožilnog sustava, disanje se usporava, mišići se opuštaju, osjećamo se privrženima i povezanima s našim ljubimcem, što potiče pojačano lučenje oksitocina-„hormona ljubavi“ u našem mozgu. Jednostavnije rečeno, slobodno možemo utvrditi da su naši ljubimci u potpunosti „antistresni“.
Dugoročna socijalna i emocionalna dobrobit
Zanimljiv nalaz jedne studije pokazao je kako su djevojčice, tijekom svojih predadolescentnih i adolescentnih godina, imale izraženiju potrebu za društvom kućnog ljubimca i pozitivnije su na njega reagirale nego dječaci istih godina. Jedno od objašnjenja takvog trenda svakako je mogućnost da djevojčice te dobi u većoj mjeri osjećaju tjeskobu vezanu uz brojne društvene pritiske, pa svakodnevna interakcija s ljubimcem pomaže umanjiti utjecaj nečega što ih brine, ili čini anksioznima ili depresivnima.
Dugoročno, život s ljubimcem tijekom našeg odrastanja u velikoj mjeri pozitivno utječe na naš razvoj tijekom cijelog našeg života, a može nam biti ogromna emocionalna podrška tijekom naših „groznih“ adolescentnih godina.
