Formativno je praćenje izraz kojim se u osnovi nazivaju svi suvremeni didaktički pristupi i doprinosi uklanjanju ukorijenjenih, u modernim vremenima, neučinkovitih praksi u području rada s mladima. Britanac Paul Black i Dylan William utemeljitelji su formativnog praćenja. Usredotočuju se na aktivnu ulogu učenika, a učitelj je onaj koji ih podupire kontinuiranim utvrđivanjem kako napreduju i prilagođava tijek nastave povratnim informacijama koje dobije od učenika (Holcar Brunauer i dr. 2017.). U svom članku želim pokazati određene sastavnice formativnog praćenja i potkrijepiti ih primjerima iz vlastite prakse.
Elementi formativnog praćenja uključuju dokaze, povratne informacije, pitanja u potpori učenju, samovrednovanje, vršnjačko vrednovanje, svrhu učenja i kriterije uspješnosti. Ovaj put želim objasniti važnost samo nekih od elemenata formativnog praćenja, prezentirati ih i podržati primjerima iz vlastite prakse. U tekstu ću predstaviti: svrhu učenja, kriterije uspješnosti, samovrednovanje i vršnjačko vrednovanje.
Formativno praćenje pozitivno utječe na učenje kada učitelj daje kvalitetnu povratnu informaciju učenicima i kada oni vrednuju svoj rad i rad jedni drugih. S tim u vezi, ključno je da učitelj neprestano prilagođava nastavu saznanjima koje stječe u procesu učenja i nastoji biti pažljiv prema potrebama svakog učenika (Black i dr., 2002.). Formativno praćenje može imati veliki utjecaj na poboljšanje postignuća u učenju svih učenika, uz pravilnu interpretaciju i implementaciju. Učenici i učitelj postaju ravnopravni partneri u procesu učenja. Učenici koji su aktivno uključeni u proces učenja i razvijaju nove koncepte učenja (ne samo memoriranje) razvijaju sposobnost za samostalno usmjerenje svog učenja, što mogu uspješno prenijeti na rad u široj zajednici.
Učenici se međusobno razlikuju u nizu čimbenika, kao što su predznanje, sposobnosti, stil učenja, strategije učenja, interesi, motivacija, emocionalni stavovi prema učenju. Također, razlikuju se po socio-ekonomskim uvjetima na koje utječu jezična, kulturna i socijalna pozadina. Ovdje dolazi do izražaja uloga učitelja, čiji je temeljni izazov uzeti u obzir sve individualne razlike. Svaki pojedinac u školu sa sobom donosi različita znanja i intrinzičnu motivaciju. Zadatak učitelja i njegov krajnji cilj mora biti odgoj i obrazovanje pojedinca koji može samostalno upravljati svojim životom (Pečjak, 2012.).
Elementi formativnog praćenja
Svrha učenja i kriteriji uspješnosti
Dosadašnja je praksa bila da učitelj planira proces učenja u skladu s ciljevima učenja postavljenim u nastavnom planu i programu. Često su ti ciljevi napisani na stručnom jeziku koji učenicima nije razumljiv. Ako želimo da učenici razumiju ono što uče, vrlo je važno da razumiju ciljeve učenja, što znači da ih učitelj mora prevesti na jezik učenika. Ove ciljeve nazivamo svrhom učenja. Svrha učenja treba biti jasna, dostupna, zapisana na istaknutom mjestu i povezana s dugoročnim ciljevima.
Slika 1.,2.: Primjer kriterija uspješnosti, Likovna umjetnost 5.razred, Jurij Cvitanič OŠ Markovci
Na Slici 1. i 2. predstavljam primjer iz svoje vlastite prakse, odnosno sata likovne umjetnosti. Područje učenja bilo je slikarstvo, tehnika tempera, umjetnički motiv mrtva priroda – geometrijska tijela. Kao likovni problem postavili smo sjenčanje i posvjetljivanje, a svrha učenja je stvoriti mrtvu prirodu geometrijskog elementa. Postavio sam kriterije uspješnosti (slika 2.), koji proizlaze iz stručnog definiranja. Nakon uvodnog dijela sata i prezentacije umjetničkog problema, učenici su zapisali vlastite kriterije uspješnosti (slika 1.).
Kriteriji uspješnosti učeniku predstavljaju polazište za razmišljanje. Kada će dobro znati? Kako će znati da je nešto naučio, postigao, učinio dobro? Što još treba za pomoć? Kako će pratiti svoj napredak, vrednovati napredak svojih vršnjaka, planirati sljedeće korake? Učenik koji poznaje kriterije uspješnosti dobro stječe kontrolu nad svojim učenjem, što mu omogućuje da doživljava svrhu učenja kao izazov, a ne kao izvor štetnog stresa.
Učenici će najbolje razumjeti kriterije uspješnosti ako ih uključimo u njihovo oblikovanje. Sami ih zapisuju, učitelj ih samo vodi. Na taj će način bolje razumjeti što će učiti, zašto će učiti i kako će znati da su uspjeli. Osobno zastupam zapis u obliku „Bit ću uspješan, kada budem…“ Ovo omogućuje učenicima da odgovore na pitanje: „Kako znam da sam postigao svrhu učenja, odnosno jesam li uspješan?“. Kriteriji uspješnosti trebaju biti povezani s realnim, razumljivim svrhama učenja. Važno je da su napisani u prvom licu u jednini, a učenici trebaju pokazati jasnu sliku o tome kada će biti uspješni ili kako izgleda izvrstan proizvod. Istraživanje (Black, William 1998.) pokazuje da su učenici koji su upoznati sa svrhom učenja i kriterijima uspješnosti više usmjereni na rad, bolje motivirani i aktivni u učenju, a što je vrlo važno, učinkovitiji u preuzimanju odgovornosti za vlastito učenje.
Slika 3.: Zapis kriterija uspješnosti, Sport 5.razred, Jurij Cvitanič OŠ Markovci
Kriteriji uspješnosti na slici 3. izvedeni su iz sportskog sata, jedinice učenja – rukomet. Učenici su postavili kriterije uspješnosti pomoć kojih su prilikom izvedbe zadatka provjeravali svoje trenutno stanje i napredak.
Samovrednovanje i vršnjačko vrednovanje
Samovrednovanje je sposobnost stvaranja realnih procjena vlastitih postignuća kada učenici pregledaju dokaze o postizanju svrhe učenja, analiziraju ih i usporedbe s kriterijima uspješnosti. Učenici moraju biti dovoljno zreli da odlučuju o tome, realno procijene u kojoj su mjeri postigli svrhu učenja i koji će biti njihovi koraci u budućnosti kako bi postigli cilj. Govorimo o vršnjačkom vrednovanju kada analizu provode drugi učenici iz razreda i daju učeniku povratne informacije.
Učenik može dobro ocijeniti svoja postignuća samo ako dobro razumije svrhu učenja i kriterije uspješnosti. Bitno je da on zna koje kriterije već postiže, koje ne i što mora učiniti kako bi postigao postavljenu svrhu učenja. Zadatak učitelja je osigurati atmosferu povjerenja u učionici kako bi vršnjačko vrednovanje bilo učinkovito i da se ono uopće realizira. Učenici će opušteno iznijeti svoje mišljenje samo kada se osjećaju sigurno i prihvaćeno u razredu. „Sve što govorim o tvom proizvodu ili nastupu je zato što ti želim pomoći da postigneš ciljeve koje si postavio.“
Najveće su vještine koje učenici stječu u provođenju samovrednovanja i vršnjačkog vrednovanja: sposobnost realističnog procjenjivanja svog znanja i svjesnost o lošim navikama u učenju, koje usput eliminiraju.
Slika 4.,5.: Primjer samovrednovanja, Društvo 5.razred, Jurij Cvitanič OŠ Markovci
Slika 4. prikazuje primjer samovrednovanja u nastavi društvo. Na kraju su lekcije učenici nacrtali metu, postavili kriterije uspješnosti i razvrstali se sa samoljepljivom listićima u meti. Što su smješteni bliže sredini, to je njihovo znanje veće. Učenici se mogu svakodnevno pomicati u skladu sa svojim znanjem.
Slika 5. također pokazuje samovrednovanje kod predmeta društvo. Nakon prvog dijela lekcije učenici su pomoću kućice pitanja zapisali tvrdnje kojima su dokazali svoje znanje. To su pokazali koristeći samoljepljive listiće pomoću kojih su se procijenili i locirali na terenu. Ako je listić s imenom na otvorenom polju, znanje nije zadovoljavajuće. Učenici su se također mogli prilijepiti na mjesto s dva boda; kada je znanje već dovoljno dobro na poziciji s tri boda. Na inicijativu učenika dodali smo i sjedanje na klupi za rezerve, za one učenike čije je znanje u trenutku samovrednovanja na najnižoj razini.
Slika 6.: Kotač ravnoteže, Matematika 5. razred, Jurij Cvitanič OŠ Markovci
Kotač ravnoteže koristi se za samoprocjenu i samoregulaciju učenja. Važno je da kotač nema 5. kolutova, jer bi ga učenici brzo povezali s numeričkim ocjenama, što nije svrha ove aktivnosti. S kotačem ravnoteže aktiviramo učenike za samostalno učenje, aktiviram ih kako bi jedni drugima bili izvor poučavanja i koristili povratne informacije koje učenike „guraju“ naprijed. Bitno je da organiziramo aktivnosti za dobivanje dokaza o učenju. Važno je omogućiti učenicima sudjelovanje u planiranju i razumijevanju ciljeva učenja i kriterija uspješnosti. Sa svim navedenim učenicima možemo omogućiti razumijevanje svrhe učenja, što značajno poboljšava rezultate učenja.
Slika 7.: Samovrednovanje po sklopu, Slovenski 5.razred, Jurij Cvitanič OŠ Markovci
Slika 7. pokazuje samovrednovanje kod slovenskog jezika na kraju poglavlja o glasovima. Učenici s bojama oslikavaju smiješak koji pokazuje koliko su uspješni kod određene tvrdnje. Sljedeće je pitanje što učenik može još učiniti kako bi poboljšao svoju razinu znanja.
Učenje u suvremenom razredu mora biti različito od učenja iz našeg vremena i učenja naših djedova i baka. Dolaze nove generacije koje imaju drukčiji pogled na svijet i različite interese. Pri odabiru metode poučavanja, moramo uzeti u obzir razvojni stupanj djece. Najnovija otkrića neuroznanosti naglašavaju da s igrom promičemo mentalne aktivnosti koje djetetu omogućuju da dosegne razinu apstraktnog mišljenja. Dječje se sposobnosti ne smiju podcjenjivati jer se tempo razvoja individualnih sposobnosti razlikuje kod svakog pojedinca. (Rajović, 2010.).
Osobno, u formativnom praćenju primjećujem pozitivne čimbenike, a iskustvo uvođenja novih projekata pokazuje da je za učinkovito uvođenje načela formativnog praćenja potrebno nekoliko godina. Potrebni su redoviti sastanci učitelja, razmjena mišljenja, praksi, učenje jednih od drugih i da se pogreške vide kao prilika i mogućnost u kojoj učimo jedni od drugih. Osim toga, škola mora biti predana uvođenju formativnog praćenja sve dok ono u uistinu ne zaživi u punoj mjeri. (Black, 2007.).
Literatura
Black, P. in Wiliam, D. (1998). Assessment and Classroom Learning. Assessment in Education: Principles Policy and Practice, l.5, št.1, str. 7−73.
Black, P.J., Harrison, C., Lee, C., Marshall, B. in Wiliam, D. (2002). Working inside the black box: Assessment for learning in the classroom. London:Kings College Press.
Black, P. (2007). Formative assessment: Promises or problems? The Journal of Drama in Education, l.23, št.2, str.37−42.
Ada Holcar Brunauer, Cvetka Bizjak, Marjeta Borstner, Janja Cotič Pajntar, Vineta Eržen, Mihaela Kerin, Natalija Komljanc, Saša Kregar, Urška Margan, Leonida Novak, Zora Rutar Ilc, Sonja Zajc, Nives Zore, (2017). Formativno spremljanje v podporo učenju. Priročnik za učitelje in strokovne delavce. Ljubljana, ZRSŠ.
Pečjak,S. (2012). Metakognitivne sposobnosti pri učenju: struktura in njihov razvoj. Vzgoja in izobraževanje, 43(6), 4−9.
Rajović,R. (2010). NTC učenje: spodbujanje razvoja učnih potencialov otrok v predšolskem obdobju: gradivo za strokovni seminar. Ljubljana: Pedagoška fakulteta.
