Emocionalna inteligencija

Psihologijski rječnik urednika Borisa Petza inteligenciju definira kao „svojstvo uspješnog snalaženja jedinke u novim situacijama u kojima ne pomaže niti stereotipno nagonsko ponašanje niti učenjem stečene navike, vještine i znanja, odnosno predstavlja svojstvo jedinke da pronalazi nove prilagođene reakcije u prilikama bilo koje vrste“.

Većina psihologa složit će se s ovim općim određenjem inteligencije, ali suglasnosti nedostaje u pogledu prirode ljudske inteligencije i njenog pobližeg određenja. Većina psihologa se isto tako slaže da tradicionalne definicije inteligencije (kao što je definicija kvocijenta inteligencije – čuvenog IQ-a) previše stavljaju naglasak na kognitivne faktore (pamćenje, rješavanje problema), odnosno da tradicionalnim koncepcijama nedostaje uključivanje ljudskih sposobnosti koje su neizmjerno važne u načinu na koji „inteligentno“ živimo svoj život.

Na tragu takvih razmatranja nastao je i koncept tzv. emocionalne inteligencije kao sposobnosti spoznaje vlastitih emocija, integracije emocija i misli, razumijevanja emocija i reguliranja emocija u svrhu vlastitog rasta i razvoja. Po takvom modelu, emocije se smatraju važnim izvorima informacija koje olakšavaju razumijevanje i snalaženje u socijalnoj okolini. Pojedinci se međusobno razlikuju u svojoj sposobnosti procesiranja informacija emocionalne prirode i njihovom povezivanju u širi „intelekt“. Ta sposobnost se kasnije manifestira u prilagodbi ponašanja i reagiranja u određenoj situaciji, odnosno u samoj srži onoga što definiramo kao „inteligentno ponašanje“.

Emocionalna inteligencija uključuje:

• samosvjesnost, odnosno sposobnost prepoznavanja vlastitih emocija i njihovog utjecaja, kao i korištenje instinkta („intuicije“) u donošenju odluka;
• samoreguliranje, odnosno kontroliranje vlastitih emocija i impulsa, te adaptaciju na promjenjive životne prilike i situacije;
• socijalnu svjesnost, odnosno sposobnost spoznavanja, razumijevanja i reagiranja na emocije drugih ljudi (između ostalog i empatiju), te razumijevanja socijalnih mreža;
• upravljanje vezama, odnosno sposobnost utjecanja i razvoja drugih ljudi, te upravljanja konfliktima.

Čovjek se ne rađa sa sposobnostima koje uključuje emocionalna inteligencija; one su kapaciteti koji se moraju naučiti tijekom djetetovog rasta i razvoja. Stručnjaci smatraju da se dijete rađa s nekom vrstom „generalizirane“ emocionalne inteligencije koja određuje potencijal za učenje emocionalnih kompetencija.

Kako poticati razvoj emocionalne inteligencije kod djece?

• Djetetu budite model emocionalno inteligentne osobe. Dobro poznata i istražena činjenica je da djeca uče promatrajući, odnosno opažajući ponašanje druge osobe (modela) i posljedica koje je taj model svojim ponašanjem izazvao. Roditelj svakako predstavlja jedan od najsnažnijih modela djetetovog učenja. Promatrajući vas, dijete vidi kako reagirate na frustraciju i koliko „prisutni“ u vlastitom životu, te jeste li i u kojoj mjeri svjesni vlastitih emocija i emocija drugih ljudi.
• Budite spremni djetetu reći „ne“. Svijet je prepun djeci zanimljivih stvari, tako da je vrlo vjerojatno da će i vaša djeca puno toga tražiti. Govoreći djetetu „ne“ dajete mu vrijednu priliku da se nauči suočavati s frustracijama i razočaranjima, kontrolirati vlastite impulse te razvijati strpljenje. Jedna od najvažnijih postavki razvojne psihologije i psihologije općenito jest da se „kroz frustraciju raste“. Kao roditelju, vaš zadatak je povremeno „dozvoliti“ vašem djetetu da bude frustrirano i da se s tim nauči nositi na primjeren način. Djeci koja UVIJEK dobiju ono što žele je onemogućena životna prilika za rast i razvoj, te se tipično osjećaju nesretno i sklona su razvoju depresivnih simptoma.
• Učite svoje dijete prepoznavati što želi. Jedan od osnovnih aspekata emocionalne inteligencije je prepoznavanje osjećaja, potreba, želja … Često pitajte „Što osjećaš?“ ili „Što želiš?“ i sami budite model za to. Umjesto izravnog korenja djeteta, recite „Sad sam toliko ljuta!“. Imenujte emocije, kakve god one bile, i ohrabrujte svoje dijete da čini isto. Poznavanje vlastitih želja se također smatra važnom vještinom u odrasloj dobi, jer koliko odraslih ljudi živi živote kakve nisu željeli jer izravno i jasno nisu mogli izreći „Što je ono što ja želim?“?
• Vježbajte djetetovo strpljenje. Strpljenje je vještina koja se razvija sporo i postepeno, tijekom duljeg vremenskog razdoblja (od 1. do 18. godine života). Nikad nije niti prerano niti prekasno s djecom početi vježbati strpljenje. Npr. čekajući u redu u trgovini recite svom djetetu „Hej, ajmo vježbati strpljenje!“. Bitno je imenovati vještinu koju vježbate. Razgovarajte o tome što ona znači, kakva može biti, i slično. Također razgovarajte o načinima na koje se strpljenje može razvijati i dajte djetetu primjere, npr. kako tijekom perioda od par mjeseci skupiti novac za novi bicikl, kako dočekati vikend kako bi se igralo s prijateljem ili neki sličan primjer koji vašem djetetu ima smisla.
• Budite svjesni vlastitih roditeljskih „okidača“. Upoznajte sebe i ono što vas „gurne preko ruba“. Je li to osjećaj nedostatka kontrole? Ili možda osjećaj da vas djeca nedovoljno poštuju? Ispod tih „okidača“ leži strah od nečega. Upoznajte svoje strahove, pa ćete u društvu svoje djece manje dolaziti u situacije kad će vas nešto „gurnuti preko ruba“. Poznavanje vlastitih „okidača“ ne znači da će oni jednostavno prestati postojati – već olakšava planiranje i nošenje s njima u svakodnevnim situacijama.
• Vježbajte svoju vještinu neprosuđivanja. Počnite obilježavati osjećaje a izbjegavajte imenovanje. Npr. „Čini mi se ljut i uznemiren“ umjesto „Koji agresivac“. Kad je dijete sklono plakanju, uvijek je preporučljivo reći „Činiš mi se tužno“ nego tražiti ga da prestane plakati. Lišavanje djece emocija koje osjećaju će samo još dublje „ukopati“ te emocije i dodatno ih osnažiti.
• Podučavajte svoju djecu. Kad dijete preraste svoje rano djetinjstvo, možete ih početi podučavati vlastitoj odgovornosti. Npr. umjesto „Uzmi svoju kapu i rukavice“ možete pitati „Što ti sve treba kad se spremaš za vrtić?“. Stalno govorenje djeci što trebaju napraviti odmaže razvoju njihovog samopouzdanja, samostalnosti i odgovornosti.
• Uvijek budite spremni biti dio problema. Gledajte na sebe kao na nekoga tko je uključen u svaki problem koji naiđe. Većina problema u obiteljima postaje veća i „napuhanija“ kad roditelji na njih odgovaraju na način koji uvećava problem. Ukoliko vaše dijete nešto pogriješi, zapamtite koliko je važno da u pripravnosti imate smiren i razložan odgovor.
• Uključite djecu u kućanske aktivnosti. Nalazi raznih istraživanja potvrđuju da su djeca koja su od ranog djetinjstva uključena u kućanske aktivnosti (primjereno njihovom uzrastu, naravno!) u životu sklonija biti sretna i uspješna, ponajviše zato jer se osjećaju da pripadaju svojoj obitelji i da su njen važan dio, te joj doprinose na svoj način. Osim navedenog, to je svakako još jedan od načina kako djecu učiti samostalnosti, samopouzdanju i odgovornosti.
• Djeca trebaju igru. Djeca trebaju aktivnu i slobodnu igru, a ne sjedenje pred ekranima. Kako bi razvila kreativnost i vještine rješavanja problema, djeci treba omogućiti i dozvoliti dovoljno vremena za tzv. slobodnu igru (odnosno nestrukturirano provođenje slobodnog vremena). Ono što djeca nauče od vas i kroz slobodnu igru s drugom djecom predstavlja osnovu kasnijeg razvoja emocionalne inteligencije.
• Vaša djeca su prekrasna. Nema boljeg načina za stvaranje emocionalne inteligencije u vašoj djeci od toga da ih gledate kao prekrasnu i sposobnu, što ona naravno i jesu. Ako svoju djecu vidite kao prekrasnu, dobit ćete od njih puno toga „prekrasnoga“. Ako o njima pak mislite kao o problemu, dobit ćete puno „problema“. Sve je stvar percepcije.

Ana Plazonić Fabian, prof.