Psiholozi empatiju smatraju jednom od osnovnih emocija koje sačinjavaju moralno rasuđivanje, te vještinom koja je izrazito važna za zdrav emocionalni i moralni razvoj. Blisko je povezana sa suosjećanjem i moralnim ponašanjem. Posjeduje svoju emocionalnu i racionalnu (intelektualnu) komponentu, jer biti empatičan znači osjećati osjećaje drugih (bol, tugu, radost, zabrinutost, i ostale) ali ih i racionalno (intelektualno) razumjeti.
Za razliku od osobina koje su svojim velikim dijelom uvjetovane genetskim faktorima (kao što su npr. inteligencija ili fizički izgled), empatija nije nešto što može sazrijeti „samo od sebe“, već predstavlja vještinu koju djeca uče, koja se treba poticati i razvijati. Učenje empatije je proces koji započinje još u najranijoj dobi, te proces u kojem kroz „treniranje emocija“ i svakodnevno pružanje primjera ponašanja punog empatije roditelji igraju vrlo važnu ulogu. Ipak, novija istraživanja sugeriraju mogućnost da su djeca u određenoj mjeri prirodno sklona tome da budu empatična i moralna, te da dječja empatija nije u potpunosti posljedica roditeljskog vođenja i ostalih načina odgoja već da je jednim svojim dijelom „ukodirana“ u moždanim strukturama zdrave djece. Iako se čini da neka djeca prirodnije razvijaju svoju empatiju, svoj djeci je potrebna pomoć u učenju ove složene emocije i vještine, i to od njihove najranije dobi.
Vrijednost razvoja empatije je višestruka, jer kapacitet za empatiju djeci olakšava povezivanje s drugim živim bićima. Empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi te u socijalnim situacijama. Zbog iskazane empatije imaju više prijateljskih veza u kojima se osjećaju zadovoljno, jer im prijatelji uglavnom njihovo prijateljstvo uzvraćaju na podjednak način. Djeca koja nisu „naučila“ biti empatična izrastaju u bešćutne, neosjetljive odrasle osobe koje nailaze na velike poteškoće u stvaranju kvalitetnih veza s drugima, jer ne prepoznaju niti razumiju emocionalna stanja drugih ljudi, pa posljedično s njima niti ne suosjećaju.
Razvoj empatije
Prethodnice empatije mogu se zamijetiti već u prvim danima života djeteta. Novorođenče koje plače često može na plač potaknuti i drugu novorođenčad koja s njim dijele sobu u rodilištu. Ipak, taj plač nije izraz prave empatije, već odgovor novorođenčeta na zvuk kojeg doživljava neugodnim.
Mala djeca pokazuju naznake ponašanja koje je bliže izražavanju prave empatije. Kada dvogodišnjak vidi svoju majku kako plače, može se dogoditi da će joj ponuditi neku svoju igračku ili bananu koju jede, odnosno poželjet će dati joj nešto za što zna da je njega utješilo kad je on plakao. Ipak, prilično je nejasno razumije li dijete te dobi osjećaje svoje majke ili je samo uznemireno načinom na koji se ona ponaša.
Istraživanja su pokazala da djeca stara 18 mjeseci razumiju ono što ih roditelji nastoje naučiti o empatiji.
Otprilike u svojoj 4. godini dijete počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. Ukoliko primijeti svoju malu prijateljicu koja je, igrajući se, spotaknula i pala, dijete može spontano reagirati na empatičan način, tako da joj počne pružati svoju podršku i emocionalnu utjehu.
Tijekom školskog razdoblja pa do razdoblja adolescencije, empatija se razvija u svojoj potpunosti te postaje sastavni dio stila života mlade osobe. Naravno, u toj dobi se počinje primjećivati i moguća emocionalna neosjetljivost djeteta, koja postaje značajan pokazatelj njegovog ponašanja u odrasloj dobi te ukazuje na neadekvatan razvoj vještine empatije.
Učenje empatije
Jedan od najefikasnijih načina za djetetovo učenje empatije je empatično ponašanje njegovih roditelja. Iako je učenje empatije najbolje započeti još u 
djetetovom dojenačkom dobu, nikad nije prekasno za početak. Dojenčad i djeca koja su tek prohodala najviše uče iz načina na koje roditelji s njima postupaju kad su uznemireni, uplašeni ili „mrgudi“. Iako je ponekad teško biti strpljiv s malom djecom, važno je pokušati ostati smiren u situacijama u kojima se dijete ponaša na „nepoželjan“ način. Ukoliko dijete učini nešto što se roditelju ne sviđa, na dijete se ne smije vikati ili udariti ga, jer ih to uči da su vikanje i udaranje prihvaćeni načini za upravljanje emocijama i da takve stvari smiju činiti drugoj djeci (a kasnije i odraslima). Način na koji roditelji pokazuju svoju empatiju je daleko važniji od riječi koje govore. Poželjan način reagiranja bio bi na miru djetetu objasniti zašto neko ponašanje može povrijediti druge ljude te ga priupitati je li on kad osjećao loše zbog toga što se prema njemu netko ružno ponašao.
Do ulaska u predškolsko doba, dijete već može početi razgovarati o tome i razumijevati kako se drugi osjećaju, a otprilike od svoje 5. godine djeca o empatiji mogu učiti i kroz razgovor o hipotetskim problemima. Kako bi se ti osjećao kad bi ti netko uzeo tvoju omiljenu igračku? Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu netko uzeo njegovu igračku? Osmogodišnjaci se već mogu početi „natezati“ sa složenijim moralnim odlukama vezanima uz to da osjećaji drugih ljudi mogu biti različiti od njihovih vlastitih.
Roditeljske muke često izaziva nedostatak empatije kod djece starije školske dobi, te pogotovo kod djece koja ulaze u adolescenciju (12-13 godina). Razvojno gledano, dijete se mora odvojiti (separirati) od svoje obitelji kako bi uspješno ušlo u adolescenciju i izgradilo vlastiti identitet, odnosno kako bi izgradilo odnose s ljudima izvan vlastite obitelji. U tom procesu separacije djeca često postaju izrazito orijentirana na same sebe (često im se prigovara da su „sebična“). Čest primjer iskazivanja te (razvojno normalne) faze separacije je npr. nedostatak empatije starijeg djeteta prema mlađoj braći ili drugim članovima obitelji. Važno je znati da se fokus djeteta u adolescenciji „pomiče“ prema različitim ljudima i skupinama izvan obitelji, tako da će, nakon što formira svoj identitet izvan obitelji, nestati i potreba za „omalovažavanjem“ članova te obitelji.
Kao roditelj, bitno je zapamtiti da je riječ o normalnoj razvojnoj fazi mladog adolescenta, ali istovremeno i pomoći tom adolescentu da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj. Ovo se može činiti dosta teško, ponekad i neizvedivo, ali je važno da razvoj empatije i suosjećanja djeteta prate njegovu adolescentnu potrebu za orijentiranosti na samoga sebe. Ukoliko adolescent iskazuje nedostatak empatije prema bliskim osobama, treba mu se jasno dati do znanja da se prema njima nije dozvoljeno odnositi na način koji ih povređuje ili obezvređuje. Važno mu je probati objasniti kako bi se on osjećao da je na mjestu te osobe prema kojoj iskazuje manjak empatije. Kako bi se npr. vaša kćer osjećala kad bi se vi prema njenim i
nteresima i važnim događajima odnosili na isti način, uz potpuni nedostatak interesa i topline, na koji se ona odnosi prema pokušajima privlačenja pažnje svojeg mlađeg brata? Njeni osjećaji bi u svakom slučaju bili povrijeđeni i svakako bi se osjećala bezvrijednom. Mladog adolescenta na to treba podsjećati svaki put kad iskaže ovakav neprihvatljiv način ponašanja. Rasprava se može proširiti i na odnose adolescenta s vršnjacima, pogotovo na situacije u kojima su prijatelji povrijedili njegove osjećaje. Ukratko, bitno je stalno djetetu pomagati u razmišljanju koje seže dalje od njega samoga i uključuje osjećaje i interese drugih ljudi. Kada dijete/adolescent „preraste“ tu fazu separacije, uloženi roditeljski trud u razvoj empatije će se svakako isplatiti.
Pomoć djetetu u učenju empatije svakako predstavlja i roditeljsko izražavanje interesa za njihove doživljaje te izražavanje emocija (pozitivnih i negativnih), pažljivo i aktivno slušanje te postavljanje pitanja koja će im pomoći da razjasne svoje osjećaje i misli. Što se dječja empatija bazirana na roditeljskom modelu sve više razvija, to je dijete sposobnije na dubljem nivou povezati se s drugima. Usporedo raste i njihova sposobnost da se ponašaju u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da saslušaju drugoga, pomognu mu i iskažu svoju velikodušnost.
Ana Plazonić Fabian, prof.
Korištena literatura:
Davis, D. (1999). Child Development – A Practitioner's Guide. The Guilford Press, New York.
Raboteg-Šarić. Z. (1995). Psihologija altruizma – čuvstveni i spoznajni aspekti prosocijalnog ponašanja. Alinea, Zagreb.
http://www.sciencedaily.com/releases/2008/07/080711080957.htm
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
