Autor esperanta je dr. Lazar Ludwig Zamenhof, liječnik okulist židovskog porijekla iz Poljske, koji je 1887. godine istupio s prvim udžbenikom tog jezika. Esperanto se tada zvao jednostavno “Lingvo Internacia” (Međunarodni jezik). a Esperanto bio je Zamenhofov pseudonim kojim je kasnije nazvan i sam jezik. Naziv Esperanto dolazi od korijena španjolske riječi “espero“ i nastavka -anto (Esper+anto = onaj koji se nada).
Zamenhof je rođen u gradu Byalistok u današnjoj Poljskoj (tada pod ruskom vlašću), gradu u kojem su živjeli Židovi, Poljaci, Rusi, Nijemci i Litvanci. Svi su oni bili međusobno podijeljeni i govorili su različite jezike pa do pravog kontakta nije moglo doći. U to je vrijeme Zamenhof došao na ideju o jednom neutralnom jeziku,koji bi svima bio drugi jezik, kojim bi se prebrodile jezične barijere i kojim bi se došlo do razumijevanja i sloge među narodima.
Tzv. “Fundamento” (osnova, temelj esperanta) je knjiga u koju je sabrana gramatika, glavnina rječnika i zbirka tekstova za čitanje. Godine 1905. esperantisti su ga prihvatili kao osnovu jezika koju nitko ne smije dirati niti mijenjati. Fundamento dakle ne ometa rast jezika, ali ne dopušta ni da se jezik naruši. Zamenhof je zamislio da se u Fundament smiju unijeti samo jedanput za svagda one promjene koje se učine nužnima, ali i to tek onda kada esperanto bude trajno prihvaćen u cijelom svijetu. S vremenom su i za neke riječi iz Fundamenta nađene bolje varijante, pa su stare postale arhaizmima, ali formalno postoje i dalje, paralelno s novima, jer je Fundament nedodirljiv.
Temeljni rječnik jezika jest P.I.V. (Plena ilustrita vortaro = Potpuni ilustrirani rječnik). To je jednojezični esperantsko-esperantski rječnik. Značenje pojedine riječi je opisano drugim riječima na esperantu. Pokazani su i bitni primjeri upotrebe svake riječi. Rječnik je nastao iz romanskih i germanskih jezika, dok je fonologija nastala iz slavenskih jezika.
Rječnik esperanta nije nastao odjednom nego se razvijao kroz govornu praksu, u početku pod autoritetom Zamenhofa, a kasnije i bez njega. Esperantska akademija prati taj razvoj i polako proširuje službenu listu riječi i rješava ostala jezična pitanja.
Esperanto je jezik koji se brzo i lako uči zbog nekoliko razloga:
- esperantska gramatika je pravilna i kratka,
- rječnik je internacionalan – to ne znači da su uzimane riječi “iz svih jezika pomalo”, nego da su usvajane one riječi koje su i same već od prije ušle u mnoge nacionalne jezike,
- sistematska tvorba riječi koja omogućuje vrlo lagano stvaranje novih riječi iz već postojećih obilno se pritom pomažući, između ostaloga, sistemom prefiksa i sufiksa.
Govorna zajednica esperantista postoji više od stotinu godina, a čine ju brojni govornici i simpatizeri okupljeni u tisuće klubova, grupa, udruženja, strukovnih i nacionalnih saveza na svim kontinentima. Prvi esperantisti u Hrvatskoj 1889. godine bile su djevojke iz Osijeka, njih pet.
Danas u Hrvatskoj postoji Hrvatski savez za esperanto a na stranicama Wikipedije je dostupan i Esperantsko-hrvatski rječnik.
