Fenomen uljeza – osjećaj sumnje u sebe i svoja postignuća

Obilježja tog fenomena, koji se često naziva „percipiranom prijevarom“ (eng. „the perceived fraudulence“) uključuju osjećaje sumnje u same sebe i osobne nesposobnosti koji u nama ustraju unatoč našem obrazovanju, iskustvu i realnim postignućima. Kako bismo se suprotstavili tim osjećajima, često ulažemo još veći trud i postavljamo sebi još više kriterije, a taj pritisak počinje vremenom ostavljati traga na našoj psihološkoj dobrobiti i na našem funkcioniranju.

Što je točno „fenomen uljeza“?

Osjećaji da smo „uljez“ (ili „varalica“, „prevarant“) predstavljaju konflikt između našeg doživljaja samih sebe (samo-percepcija) i onoga kako nas doživljavaju drugi ljudi. Npr. čak i kad drugi pohvaljuju naš talent za nešto, pripisat ćemo to npr. tome da smo samo imali sreće, a ne tome da stvarno raspolažemo nekim talentom. U ulozi „uljeza“ ne vjerujemo da smo svojim zaslugama zaslužili pohvale ili uspjeh, te živimo u strahu da će drugi kad-tad doći do iste spoznaje kao i mi. Posljedično, vršimo dodatni pritisak na sebe da uložimo još veći trud, ne bi li spriječili ostale da uvide naše nedostatke ili neuspjehe, zaslužili uloge za koje smatramo da ih ne zaslužujemo, nadoknadili za nešto što smatramo da je naš manjak inteligencije, ili pak olakšali sebi osjećaje krivnje što smo uspjeli „prevariti“ druge ljude.

Posljedično se uvlačimo u toksičan začarani krug, u kojem nas naša daljnja postignuća ne uspijevaju uvjeriti u naš uspjeh, već ustvari služe održavanju naše „iluzije“ uspjeha. Ukoliko nas netko pohvali ili prepozna naše postignuće, spremni smo ga proglasiti samo izrazom simpatije ili sažaljenja, nikako našeg uspjeha. Međutim, usprkos našoj sklonosti da svako svoje postignuće pripišemo čistoj sreći ili slučaju, isto tako odgovornost za svaki neuspjeh ili pogrešku pripisujemo isključivo samima sebi. Svaka, pa i najmanja, greška dodatna je potvrda našeg dubokog uvjerenja da nam nedostaje inteligencije i sposobnosti.

Vremenom, uz život u stalnom strahu od toga da budemo „otkriveni“, taj začarani krug može dovesti do razvoja depresivnosti, anksioznosti, dubokog osjećaja krivnje, srama i bezvrijednosti, te psihološkog burn-outa.

Kakvi “uljezi“ sami sebi možemo biti?

Pregledom stručne literature na temu „fenomena ili sindroma uljeza“, najčešće se navodi i opisuje pet glavnih tipova „uljeza“, koji ponaosob odražavaju naša unutarnja uvjerenja u vezi svega što povezujemo s osjećajem kompetencije (sposobnosti, vještina). Važno je napomenuti da ova podjela, kao i bilo koja druga podjela ljudskog doživljavanja i ponašanja, postoji s ciljem teorijske kategorizacije i rasprave, dok su u realitetu naše svakodnevice preklapanja između obilježja pojedinih tipova iznimno česta (odnosno najčešće ne „pripadamo“ samo jednom tipu, već puno češće imamo obilježja nekoliko različitih tipova).

To su:

1. Perfekcionist/perfekcionistica. U ovom tipu, najveće težište stavljamo prvenstveno na to kako činimo/obavljamo razne stvari, vrlo često do razine na kojoj od sebe zahtijevamo i očekujemo savršenstvo u svim aspektima svojeg života, a kako kontinuirano savršenstvo nije realističan životni cilj, često se nalazimo u životnoj poziciji u kojoj ne uspijevamo zadovoljiti svoje samonametnute (nerealistične) standarde. U takvoj poziciji, umjesto da si damo priznanje i pohvalu za trud koji smo uložili kako bismo ispunili neki zadatak, skloniji smo sami sebe kritizirati zbog nekih percipiranih malenih pogrešaka i osjećati se posramljeno zbog svojeg subjektivno percipiranog „neuspjeha“. Takva pozicija također će nas moguće dovesti do toga da u potpunosti izbjegavamo naučiti ili isprobati neke nove stvari ili iskustva, ako smo uvjereni da ih „od prve“ ne možemo odraditi savršeno.
2. Prirođeni genijalac/genijalka. Ukoliko imamo životno iskustvo lakog usvajanja novih vještina i znanja, bez ulaganja nekog velikog mentalnog napora, skloni smo stvoriti svoje unutarnje uvjerenje i generalizacije kako sav novi materijal i procese moramo razumjeti i usvojiti odmah, s minimalno uloženog truda. Upravo to uvjerenje, kako sposobni ljudi mogu savladati bilo što uz vrlo malo poteškoća, može dovesti do toga da se osjećamo kao „uljezi“ ako se oko bilo čega moramo malo više pomučiti, ako nam nešto ne dolazi kao „prirođeno“ ili ako ne uspijemo u našem prvom pokušaju, što pak posljedično može voditi u smjeru razvoja dubokog osjećaja posramljenosti.
3. Prekaljeni individualac/individualka. Živimo u uvjerenju kako bismo sve trebali biti sposobni obavljati ili rješavati u potpunosti samostalno, bez ikakve pomoći drugih ljudi. Ukoliko neki uspjeh ne uspijemo postići neovisno o drugima, doživljavamo se nedostojnima tog uspjeha. Ovaj tip „uljeza“ sklon je traženje pomoći ili prihvaćanje ponuđene podrške doživjeti kao otkazivanje vlastitih (nerealno) visokih standarda, priznavanje vlastitih nedostataka i iskaz vlastite neuspješnosti kao osobe.
4. Stručnjak/stručnjakinja. „Uljezi“ ovog tipa žele, ne bi li se doživjeli uspješnima u nekom zadatku, saznati i naučiti apsolutno sve vezano uz temu postavljenog zadatka. U ovakvim situacijama, količina vremena koju ulažemo u traženje više i više dodatnih informacija o zadatku dovest će do toga kako ćemo, posljedično, morati posvetiti više vremena glavnom zadatku. S obzirom da, u ovom tipu „uljeza“, našu sliku o sebi oblikuje uvjerenje da „moramo znati sve odgovore“, lako se možemo doživjeti neuspješnima ili „prevarantima“ ukoliko ne znamo odgovor na neko pitanje/zadatak ili se pak susretnemo s nekim informacijama koje su nam prethodno promaknule.
5. Ukoliko imamo dominantna obilježja ovog tipa „uljeza“, skloni smo svoju kompetentnost povezivati sa svojom sposobnošću da uspijemo u svakoj životnoj ulozi koju imamo: učenika, studenta, djeteta, roditelja, prijatelja, zaposlenika, susjeda itd. Kada ne uspijemo u potpunosti uspješno „odrađivati“ sve zahtjeve svih ovih naših životnih uloga, time potvrđujemo svoje (iracionalno) uvjerenje kako smo, u biti, nesposobni i neadekvatni. U tom slučaju smo skloni, kako bismo dosegli osjećaj uspjeha i postignuća, gurati sami sebe preko vlastitih granica, trošeći ogromnu količinu energije na svaku našu životnu ulogu, međutim moguće je da čak niti maksimalno uloženi trud neće dovesti do razriješenja dubokog osjećaja da sami sebe doživljavamo i proglašavamo „uljezom“ („trebala bi moći više“ ili „“ovo bi mi trebalo lakše ići“).

Kako razvijamo „fenomen uljeza“?

Kao i kod ogromne većine obrazaca doživljavanja i ponašanja u psihologiji, ne postoji jedan jedinstveni jasni uzrok ili razlog koji dovodi do razvoja „fenomena uljeza“, već moguća kombinacija različitih faktora koji ga mogu potaknuti ili aktivirati. Navest ćemo samo neke od njih.

1. Uvjeti odrastanja i stil odgoja. Faktori vezani uz odgoj koji mogu pridonijeti razvoju „fenomena uljeza“ su npr. odrastanje u obiteljima ili kulturalnom okruženju u kojima se najveće težište stavlja na postignuća („over-achieving“), u smislu pojačanog pritiska na području uspjeha u školi ili na studiju i drugim životnim područjima (npr. u sportu), često uspoređivanje s ostalom djecom u obitelji ili nekom drugom bliskom krugu ljudi, izražena roditeljska potreba za kontroliranjem ili pretjeranim zaštićivanjem, roditeljsko oštro i često kritiziranje čak i najmanjih pogrešaka … Posebno rizičnim faktorom za kasniju pojavu „uljeza“ smatra se roditeljsko slanje podvojenih poruka u smislu čestih izmjena pretjeranog pohvaljivanja i kritiziranja.
2. Akademski uspjeh. Možda se, na prvi pogled, čini pomalo paradoksalno, međutim naš akademski uspjeh može značajno pridonijeti pojavi „fenomena uljeza“ kasnije u životu. Npr. moguće se da smo u osnovnoj i u srednjoj školi funkcionirali bez ikakvih većih problema ili nekih izazova koje bismo mogli doživjeti nekim značajnijim zaprekama, školske obaveze smo savladavali s lakoćom i pritom za naš školski uspjeh dobivali cijelu gomilu pohvala od naših roditelja i učitelja.  Upisom na fakultet, međutim, može nam se dogoditi da se, po prvi puta u životu, počnemo ozbiljnije mučiti sa savladavanjem akademskih obaveza, što može dovesti do toga da npr. svoje kolege počnemo doživljavati neusporedivo inteligentnijima i talentiranijima od nas, ili npr. da nam sa svojim sposobnostima uopće nije mjesto na fakultetu.
3. Osobine ličnosti. Naš osjećaj bivanja „uljezom“ često je, u svojoj podlozi, povezan s osobinama ličnosti poput tendencija perfekcionizmu („sve mora biti savršeno“), niske samoefikasnosti i povjerenja u svoje sposobnosti uspješnog upravljanja našim ponašanjem i izvršavanja obaveza i odgovornosti, emocionalne nestabilnosti (u smislu poteškoća uspostavljanja emocionalne ravnoteže i samoregulacije emocija)
4. Prethodno postojeće poteškoće mentalnog zdravlja. Strah od neuspjeha može potaknuti osjećaje pojačanog psihološkog pritiska i distresa, a mnogi ljudi koji se nose s „fenomenom uljeza“ također pate od depresivnosti ili anksioznosti, što znači da se već, u navedenim stanjima, bore s osjećajima niskog samopoštovanja i samouvjerenosti ili zabrinutosti oko toga kako ih drugi ljudi doživljavaju. Ta pozicija osjećaja da smo „manje od“ može dovesti i potkrepljivati naše uvjerenje da stvarno ne pripadamo u svoje akademsko ili profesionalno okruženje u kojem se nalazimo, pri čemu bivanje „uljezom“ može dodatno pojačati naše poteškoće na planu mentalnog zdravlja, stvarajući začarani krug iz kojeg je teško izaći.
5. Nove odgovornosti. Bez obzira što smo željeli upisati baš TU našu srednju školu ili baš TAJ studij na kojem se nalazimo, ili ako smo željeli dobiti baš TAJ posao na kojem smo počeli raditi, kod baš TOG poslodavca … nije neobično da se, unatoč našoj ostvarenoj želji, osjećamo zabrinuto da nećemo ispuniti očekivanja koja smo si postavili, ili da budemo uvjereni kako su naše sposobnosti neadekvatne u odnosu na iste te sposobnosti naših novih kolega. Ovakvi osjećaji najčešće vremenom izblijede, kako se prilagođavamo i pobliže upoznajemo s našom novom ulogom, međutim nekad se mogu i pogoršavati, posebice ako u svojoj novoj ulozi ne dobivamo potrebnu podršku, validaciju i poticanje od strane naših kolega ili „nadređenih“.

 Kako se nositi sa svojim osjećajem „unutarnjeg uljeza“?

Ukoliko se osjećamo kao „uljez“ ili „varalica“, ulaganje dodatnog truda kako bismo bili još bolji neće nam biti od pomoći u promjeni slike koju imamo o samima sebi. Ono što bi moglo pomoći da produktivno razriješimo neke od naših „uljeznih“ osjećaja su ove strategije:

1. Prihvatiti svoje osjećaje. Identifikacija i razumijevanje naših osjećaja bivanja „uljezom“, kao i razgovor o njima (s bliskim ljudima, kolegama, mentorima, učiteljima …) mogu nam pomoći da dobijemo neki vanjski kontekst situacije u kojem se nalazimo, zatim da se osjećamo manje preplavljeni nejasnim i zbunjujućim emocijama, kao i da shvatimo da nismo jedini koji se tako osjećamo.
2. Graditi odnose povezanosti s drugim ljudima. Umjesto da poslušamo svoj poriv kako sve moramo odraditi ili postići sami, preporučljivije je da se usmjerimo ka svojim kolegama ili suradnicima s ciljem stvaranja mreže uzajamne povezanosti i podrške. Takva mreža nam može pružiti vodstvo i podršku, dati nam povratne informacije o našim sposobnostima i jačim stranama, te potaknuti naš trud u smjeru našeg daljnjeg razvoja.
3. Suočiti se sa svojim (iracionalnim) sumnjama i uvjerenjima. U trenutku kad postanemo svjesni svojih osjećaja vezanih uz našeg „uljeza“, može nam pomoći da se zapitamo potvrđuju li stvarne činjenice neka od naših uvjerenja, a zatim da potražimo dokaze kojima ih možemo opovrgnuti.
4. Izbjegavati usporedbe s drugima. Svatko ima neke svoje jedinstvene kvalitete, a svatko do nas se u nekoj ulozi nalazi jer je netko drugi prepoznao naše talente i potencijale. Možda nismo (dovoljno) uspješni u svakom zadatku kojeg se primimo, međutim to niti nije potrebno, jer „nitko ne može postići sve“. Čak i kada nam se čini kako netko ima apsolutno sve pod svojom kontrolom, vrlo lako je moguće kako ustvari ne poznajemo cijelu priču. Potpuno je u redu trebati nešto više vremena kako bismo naučili nešto novo, čak i i ako netko drugi koga poznajemo tu vještinu ili znanje uspijeva usvojiti brže nego mi. Umjesto dozvoljavanja toga da uspjeh drugih istakne naše nedostatke (ili „neuspjehe“), bolje nam je da istražimo različite načine kako razviti sposobnosti za koje imamo afiniteta i koje su nam interesantne. Zgodan prijedlog je i zapisati ona područja ili stvari za koja smatramo da smo u njima uspješni ili „dobri“, kao i područja za koja smatramo da trebaju neku „doradu“, što bi nam moglo pomoći da prepoznamo u čemu napredujemo, a u čemu postoji neki prostor za poboljšanje.
5. Prihvatiti da nitko nije savršen. Ali stvarno nije, časna riječ! Pomoći će nam usmjeriti se kako da neki zadatak odradimo dovoljno dobro, i kako da naučimo proslaviti sve naše uspjehe. Ponuditi samima sebi dobrotu, suosjećanje i empatiju, umjesto prosuđivanja i samokritiziranja, nam može pomoći da stvorimo i zadržimo realističnu životnu perspektivu i da se samo-motiviramo za daljnje traženje zdravog osobnog razvoja.
6. Razgovarati sa stručnjakom. Ukoliko se nastavimo mučiti s našim „uljezom“, od velike nam pomoći može biti proces psihološkog savjetovanja ili psihoterapije kroz koji možemo naučiti prevladavati osjećaje vlastite bezvrijednosti i neadekvatnosti, obratiti pažnju na našu depresivnost, anksioznost ili neke druge trenutke emocionalnog distresa, kao i suočavati se i restrukturirati neka naša neželjena uvjerenja.