Kako je vrijeme prolazilo, melodrama se polako razvijala u operu, dajući na taj način prostora razvoju različitih tipova opere – od one koja se sastojala od izvjesnog broja samostalnih kompozicija do kontinuirane opere (ona koja je podrazumijevala neprekinuti glazbeni doživljaj). Ova će se podjela kasnije odraziti i u filmskoj glazbenoj podlozi.
Skladatelj koji je uvelike doprinio razvoju tzv. programske glazbe bio je Wilhelm Richard Wagner (1813-1883). Njegova je podrška programskoj glazbi rezultirala uvođenjem noviteta u formi lajtmotiva koje je najprije upotrijebio u svojoj slavnoj tetralogiji Prsten Nibelunga. Lajtmotivi predstavljaju glazbene teme koje se ponavljaju kroz skladbu, a uloga im je asociranje na određene ideje, likove ili mjesto radnje. Wagner je također zaslužan za uvrštavanje različitih oblika umjetnosti u operu – glazbe, poezije (libretto) i slikarstva (scenografija) – ne dajući pritom prednost niti jednoj od njih. Za razliku od ostalih velikih opernih skladatelja Wagner je uvijek za svoja djela pisao i glazbu i pripadajući libretto, čime je postigao savršen sklad glazbe i teksta.
Rezultat svog rada Wagner je nazivao Gesamtkunstwerk (potpuno umjetničko djelo), a predstavljao je tada revolucionarnu, iako ne odveć prihvaćenu, ideju. Ipak, romantične i melodramatične partiture s kraja 19. stoljeća ostale su nam u nasljeđe kao vrijedan materijal pogodan da budu podloga za film. Mendelssohnova uvertira Fingalska špiljal, Wagnerov Let valkira, Lizstovi Preludiji, Rossinijeva Uvertira Williama Tella – samo su neki od očitih primjera dramatične i deskriptivne glazbe koje predstavljaju idealan primjer filmske glazbe. Kad je David Wark Griffith režirao nijemi film Rođenje nacije 1915. godine, pripremio je i veliku orkestralnu partituru koja je zapravo predstavljala zbir klasičnih i popularnih tema.
Film i prateća glazba
Eadweard Muybridge (1830-1904) bio je engleski fotograf, uglavnom poznat po tome što je relativno rano počeo upotrebljavati više kamera kako bi snimio pokret te po svome zoopraxiscope, tj. napravi za projiciranje slike u pokretu koja je prethodila celuloidnoj filmskoj vrpci. Njegov je izum brzih uzastopnih fotografija doveo i do nastanka nijemih filmova. Ipak, glazba i film su prvi put spojeni tek u prosincu 1895. godine kada su braća Lumiere prikazala svoj film uz pratnju glasovira.
Ideja je dobro primljena i u manje od dva mjeseca čitavi su orkestri počeli pratiti filmove u londonskim kazalištima. 
Sam razlog početka upotrebe glazbe kao pratnje filmu predmet je brojnih spekulacija. Popularno stajalište među glazbenim teoretičarima je da je osnovna uloga glazbe bila zapravo prikrivanje buke koju je stvarao projektor, a kasnije kad je tehnologija postala tiša, uloga glazbe bila je da ublaži neugodnu tišinu. Koji god da je osnovni razlog, u to vrijeme uloga glazbe koja je pratila film nije bila da utječe na emocije gledatelja. Ona je u to vrijeme predstavljala sekundarni doživljaj naspram vizualnog aspekta samog filma, a raspon tema koje su se izvodile kao pratnja kretao se od popularnih napjeva do klasičnih skladbi, često i bez ikakve veze s filmskom radnjom.
Filmski su redatelji konačno počeli shvaćati kako je glazba koja nije bila u prisnoj vezi s vizualnim aspektom filma ozbiljno narušavala njegovu cjelokupnu umjetničku vrijednost. Prvi rudimentarni korak ka korištenju glazbe u svrhu pobuđivanja i naglašavanja emotivnog doživljaja filma pojavio se nekoliko godina kasnije u obliku glazbenih priručnika. Ti priručnici bili su svojevrsne zbirke raznolikih glazbenih tema koje su bile svrstane u određene kategorije kako bi stvorile baš pravu glazbenu pratnju određenim radnjama, stilu, sceni, ugođaju, po principu vagnerovskih lajtmotiva.
Među kategorijama bile su, primjerice, priroda, nacija i društvo, crkva i država, ali bilo je i specifičnih kategorija poput sreće, uspinjanja, noći, prijeteće atmosfere koja je nagovještavala strašan događaj i slično. Iako publika nije bila svjesna kojoj kategoriji pripada pojedina glazbena tema upotrebljena na filmu, tok radnje upućivao ih je da glazbu povezuju s vizualnim doživljajima. Tako je glazba sama po sebi poprimila programsku ulogu.
Zvučni film
U svijetu filma godina 1927. značajna je stoga što je tada prikazan prvi film uz istovremeno odvijanje slike i zvuka. “Pjevač jazza” Alana Croslanda bio je prvi zvučni film. On je označio kraj ere nijeme inačice. Ovaj je novi kinematografski period donio nove izazove za filmske redatelje i skladatelje. Do 30-tih godina 20. stoljeća, producenti i redatelji smatrali su da mora postojati logičan razlog za uvođenje glazbe na film. Max Steiner se u svojoj knjizi “Mi stvaramo filmove” prisjetio kako je u nekom filmu radi stvaranja glazbenog ugođaja za ljubavnu scenu koja se odvijala u šumi redatelj u šumu “uveo” lik lutajućeg violinista bez ikakve veze s ostalom radnjom. Drugi je primjer ovakvih komičnih “glazbenih” situacija i scena iz nekog filma gdje pastir čuva stado ovaca i pritom svira frulu, a u glazbenoj se pozadini čuje pratnja čitavog simfonijskog orkestra!
Filmski su redatelji u ovom razdoblju imali dva izbora: koristiti neprekinutu glazbenu pozadinu za svoja filmska ostvarenja, kao u kontinuiranim operama i nijemom filmu, ili pak ne koristiti glazbu uopće. Kako je za stvaranje neprekinute glazbene pozadine za film bilo potrebno “mnogo” glazbe, bilo je nezamislivo da jedna osoba sklada glazbu za čitav film. Stoga bi skladatelji međusobno surađivali koristeći tematski isti li sličan materijal koji bi u konačnici imali glazbenu podlogu koja bi više-manje povezivala filmsku radnju. Ova praksa ima svoje korijene u tzv. pasticcio operi 18. stoljeća, koja je objedinjavala više glazbenih brojeva različitih autora.
Zlatne godine (1933-1956)
Tijekom vremena razvoj filmske produkcije toliko je uznapredovao da je omogućavao proizvodnju filmova strelovitom brzinom, a to je za sobom povlačilo i potrebu za “brzinskim” skladanjem filmske glazbe. Ponekad jednostavno nije bilo dovoljno vremena za skladanje jedistvene i originalne glazbe za film pa su se skladatelji morali služiti raznim trikovima, koristeći formule i klišeje, a sve kako bi ubrzali nastanak svojih glazbenih djela. Usprkos svemu tome, Orson Welles je u suradnji s jednim od najpoznatijih američkih skladatelja filmske glazbe, Bernardom Hermannom, 1941. godine režirao slavni film Građanin Kne.
Glazba iz tog filma bila je prvi Hrmannov uradak toga tipa tj. bila je prva takve vrste uopće – ciljano skladana kako bi što snažnije naglasila ambijent ili pak pomogla razotkrivanju psiholoških profila likova filma, što je predstavljalo izrazito važan aspekt filma tog vremena. Prije filma Građanin Kane, glazba u filmu smatrala se sekundarnim doživljajem u odnosu na vizualni aspekt filmskog ostvarenja. 
Nakon ove prekretnice u razvoju filma, glazba je preuzela važniju ulogu – zajedno sa slikom i dijalogom imala je ulogu pojačati doživljaj filma.
Prvi skladatelji sovog novog trenda u filmskoj industriji, čiji je glavni centar bio Hollywood, bili su učeni “klasičari”i gotovo u pravilu imigranti europskih korijena koji su bježali pred nacističkim progonima na rodnom kontinentu. Zlatno doba Hollywooda podudaralo se s razdobljem velikih američkih skladatelja. Irving Berlin, George Gershwin, Cole Porter i Richard Rodgers pisali su pjesme i skladbe za glazbeno kazalište i film. Čitav je proces kulturološke “razmjene” započeo Wolfgangom Korngoldom – čudom od djeteta porijeklom iz Beča – čije su opere i koncerti bili visoko cijenjeni i često izvođeni. Korngold je napisao glazbu za 16 filmova, od kojih su najpoznatiji Captain Blood iz 1935., Robin Hood iz 1938., The Sea Hawk iz 1940. i Of Human Bondage iz 1946. goidne.
Imao je ogroman utjecaj na filmske producente, studije i kolege skladatelje. Njegova je tehnika podrazumijevala korištenje bogate glazbene podloge za čitavu scenu (odgovarajući termin filmske industrije bio bi “wall to wall”), koja je karakterno odgovarala dijalogu i radnji filma.
Zlatne godine Hollywooda obilježene su ovim tehnikolor vizualnim i glazbenim stilom. Od ostalih Korngoldovih sugrađana koji su djelovali u Hollywoodu svakako valja spomenuti i besmrtnog Maxa Steinera. On je, poput Korngolda, pohađao glazbenu akademiju u Beču. Steiner je prijateljevao s Arnoldom Schoenbergom koji je također emigrirao u Los Angeles i postigao uspjeh kao skladatelj klasične glazbe. No, za razliku od Korngolda i Schoenberga, već zarana u karijeri privuklo ga je glazbeno kazalište, te se već 1914. godine našao u New Yorku i počeo raditi na Broadwayu.
Kad je 1929. stigao u Hollywood, bile su mu 42 godine. Iako se relativno kasno počeo baviti skladanjem filmske glazbe, brzo je uspio nadoknaditi zaostatak skladavši glazbu za čak 200 filmova. Neka od njegovih vrhunskih ostvarenja su i glazba za film Prohujalo s vihorom iz 1938. godine, The Informer iz 1935. i Now Voyager iz 1942. Steinerovu glazbu možemo nazivati europskom, a bila je podjednako lagana i urbana (Male žene iz 1933. ili Roberta iz 1935.) kao mračna i dramatična (King Kong, 1933.) te kaubojska (Blago Sierra Madre iz 1948. godine).
Tekst je izvorno objavljen u 115. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
