Forenzičari

Kada postoji dojava o počinjenom kriminalnom događaju, pa je potrebno otkriti i pronaći počinitelja te utvrditi okolnosti pod kojima se događaj odigrao, službenici kriminalističke policije izlaze na mjesto događaja i provodeći očevid – hitnu istražnu radnju – pronalaze i fiksiraju sve materijalne tragove koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku.

Međutim, da bi određeni trag postao dokaz i imao pravnu snagu na sudu potrebno je pronaći njegovu izravnu vezu s kaznenim djelom, počiniteljem i žrtvom, predmetima izvršenja te mjestom događaja.

Tko su forenzičari?

Osobe koje različitim znanstvenim metodama i suvremenom laboratorijskom tehnikom proučavaju, uspoređuju i interpretiraju pronađene tragove, te ih dovode u izravnu vezu s određenim djelom, nazivaju se kriminalistički vještaci ili forenzičari. Dakle, primjenom stručnog znanja iz raznih područja, među ostalima kemije, biologije, medicine i fizike, pomažu pri rješavanju problema u kaznenopravnim sudskim procesima.

Aktivnosti forenzičara nisu u svim zemljama iste. U nekim državama forenzičari obavljaju poslove kriminalističkog tehničara, izlaze na mjesto događaja, djeluju u službi policije ili kao sudski vještaci.

Začeci i razvoj

Počeci forenzičke znanosti i pojava prvih forenzičara sežu još u 6. stoljeće i povezuju se s razvojem kineske medicine, te upotrebom medicinskih dokaza na sudovima. Prvi dokument koji govori o forenzici bila je knjiga naslovljena Hsi Duan Yu, u kojoj je opisana primjena medicinskog znanja u rasvjetljavanju zločina. U 17. je stoljeću Marcello Malphigi, profesor anatomije na sveučilištu u Bologni otkrio papilarne linije (Malphigijev sloj), što je ujedno predstavljalo početak razvoja daktiloskopske metode identifikacije. Kemičar Matiew Orfila 1813. objavljuje knjigu o toksikologiji, tada novoj forenzičkoj disciplini.

Istražujući smrt Francuza Latafarga i pregledavajući unutarnje organe ekshumiranog tijela, kemijskim testovima utvrdio je prisutnost arsena, otrovnog elementa koji nije potjecao iz njegova laboratorija niti iz zemlje na groblju na kojem je Francuz bio pokopan.

Ovaj dokaz imao je za posljedicu optuživanje gospođe Lafarge za ubojstvo svoga muža. U 19. stoljeću su započeli veliki pokušaji identifikacije osoba koje su počinile kaznena djela, tako da je francuski znanstvenik Alphonse Bertillon 1882. godine, objavivši svoj rad Bertillonage, uveo metodu klasifikacije mjerenjem i opisivanjem fizičkih karakteristika osoba (ruku, nogu)… nazvanu antropometrija.

Otisak prsta

Zahvaljujući Hrvatu Ivanu Vučetiću koji je 1892. godine u argentinskoj policiji razvio sustav klasifikacije otisaka prstiju, nakon uporabe otisaka za identifikaciju ubojice dvoje djece, Argentina postaje prva država koja antropometrijsku identifikaciju zamjenjuje daktiloskopskom. Otvaranjem forenzičkih laboratorija diljem svijeta i primjenom novih znanstvenih dostignuća porasle su i mogućnosti identifikacije osoba i tragova. Danas se u forenzici koriste brojne metode: od kriminalističke fotografije, ispitivanja mikrotragova, tragova dlaka i papilarnih linija, preko balističkih procjena putanja zrna, identifikacije glasa i analize DNA, do upotrebe kompjutorske tehnologije i suvremenih ekspertnih sustava.

Što radi forenzičar?

Uspjeh forenzičkog ispitivanja ovisi o samom forenzičaru, tehničkoj opremljenosti te pripremnim radnjama. Od forenzičara se traži da osim formalne kvalifikacije ima životno i profesionalno iskustvo, te sasvim određene osobine od kojih su najvažnije znatiželja i sklonost eksperimentiranju. On mora stalno pratiti dostignuća iz znanosti kojom se bavi te ih praktično primjenjivati u svom radu. Tehnička opremljenost podrazumijeva suvremene laboratorije s različitim mjernim i optičkim uređajima (komparativnim, stereo, polarizacijskim i elektronsko-skenirajućim mikroskopima).

Trebaju sadržavati naprave za otkrivanje krivotvorina, uređaje za preliminarna ispitivanja te prikazivanje otisaka, kao i ostalu opremu. U policijskom zahtjevu forenzičari navode se konkretna pitanja vezana za određeni uzorak (trag), te dodatne informacije značajne za tijek ispitivanja: opis mjesta događaja, uvjeti u kojima je pronađen trag, način na koji se s njim rukovalo i popis svih okolnosti komparativnog materijala. Po provedenom vještačenju forenzičar daje svoje mišljenje i nalaz koji u tom trenutku imaju pravnu snagu u obliku materijalnog dokaza na sudu.

Tijekom istrage, tragove pronađene na mjestu događaja forenzičari proučavaju različitim fizikalnim i kemijskim metodama radi određivanja njihovih svojstava i utvrđivanja identifikacije. Ispitivanjem i mjerenjem pomoći fizikalnih metoda svojstva tvari se ne mijenjaju te se ne uništava dostavljeni uzorak. Obično su to termoanaliza, metode refrakcije i refleksije svjetlosti te rendgensko-difrakcijska analiza. Metodama analitičke kemije dobiva se najviše informacija o pojedinom uzorku, ali se njihovom primjenom predmet proučavanja često mijenja ili se ne može vratiti u prvobitno stanje. Takve su metode najčešće kvantitativne i kvalitativne analize, tankoslojna i plinska kromatografija, različite probe za dokazivanje eksploziva i narkotika, DNA analiza itd.

Na mjestu zločina

U slučajevima kada forenzičar dolazi na mjesto događaja, forenzička analiza započinje prepoznavanjem mogućih tragova kaznenog djela. Kad se tragovi pronađu i prepoznaju potrebno ih je sačuvati, dokumentirati i prikupiti. Nakon toga slijedi indentifikacija predmeta, tvari i materijala, što podrazumijeva ispitivanje i usporedbu. Identifikacijom se istražuju grupna obilježja da se utvrdi što je određeni trag. Sljedećim se postupcima tragovima utvrđuju pojedinačna i jedinstvena obilježja odnosno podrijetlo.

Tako se može pokazati da su dvije tvari istog podrijetla (ako se npr. jedan komad uklapa u drugi) ili je trag jedinstven među ostalima u skupini (npr. trag papilarnih linija kod otisaka prstiju). U situacijama kada nije moguća individualizacija, a sporedni i nesporedni uzorci pokazuju neka zajednička obilježja, može se izvesti procjena sličnosti koja se izražava u omjeru vjerojatnosti . Nakon postupka prepoznavanja, identifikacije i individualizacije potrebno je sve slike s mjesta događaja i obdukcije, videosnimke i izmjere, te bilješke, zapisnike i tragove koji su na raspolaganju dostaviti u laboratorij.

Analiza svih rezultata i izvođenje zaključaka iz dobivenih činjenica važan su dio rekonstrukcije i konačnog razjašnjavanja događaja. Rekonstrukcija je spoj znanosti i umjetnosti. Ona predstavlja ugradnju svih podataka prikupljenih kriminalističkom obradom i svih rezultata ispitivanja dokaznog materijala u jedno razumno objašnjenje kriminalnog događaja. Postoji rekonstrukcija određenog događaja i rekonstrukcija određenih materijalnih tragova. Uz njih je potrebno i utvrđivanje posebnih područja kao što su: vrsta kaznenog djela, način djelovanja, motivi i psihološka obilježja počinitelja, te organiziranost ili samostalnost djelovanja.

Različita područja

Kod težih i složenijih kriminalističkih slučajeva na mjesto događaja može izaći cijela ekipa forenzičara. Primjerice, kod ubojstva će izaći forenzičar za balistička ispitivanja, forenzičar serolog i forenzičar iz područja daktiloskopije te specijalist za tekstil i vlakna. Njihovi su zadaci da pronalaze, fiksiraju i prikupljaju tragove te uočavaju okolnosti koje će kasnije proučavati u laboratorijima.

Balističar će prikupljati tragove vatrenog oružja, zrna i čahure, proučavati putanju zrna i smjer pucnja; serolog će prikupiti tragove krvi i izlučevina, utvrditi radi li se uopće o krvi, je li ljudskog porijekla i pripada li žrtvi, počinitelju ili nekom trećem; specijalist za daktiloskopiju pronaći će i fiksirati tragove papilarnih linija i odrediti pripadaju li one osumnjičeniku, žrtvi ili drugim osobama; forenzičar za tekstil i vlakna će na temelju pronađenih mikro i ostalih tragova utvrditi kome pripadaju i u kakvoj su vezi s tim djelom.

Od svih forenzičara, a i ostalih sudionika u rasvjetljavanju kriminalnog događaja, očekuje se da surađuju na dokumentiranju svakog važnog aspekta mjesta događaja, provođenju analize materijalnih tragova i temeljite i nepristrane istrage slučaja s ciljem dobivanja potrebnih informacija za razjašnjenje događaja.

Posebni zahtjevi

Osim ovih, postoje i forenzičari iz drugih znanstvenih disciplina čija je stručna pomoć također neophodna pri rješavanju nekih problema kriminalističkog slučaja. Često se traži mišljenje forenzičara patologa (kod nas je to specijalist za sudsku medicinu) koji obdukcijom, te toksikološkom analizom i drugim ispitivanjima utvrđuje uzrok smrti, kao i način nastanka ozljeda u slučajevima nasilja i nesreća. Forenzičari antropolozi su pak specijalizirani za prepoznavanje i proučavanje ostataka ljudskih kostura.

Utvrđuju da li se stvarno radi o ljudskim kosturima, postoje li kakva oštećenja i koja, te približnu starost i visinu osobe, spol i zdravstveno stanje i trudnoću. Aktivnost odontologa ili forenzičkog stomatologa sastoji se u uspoređivanju snimki zubala nepoznatog mrtvog tijela sa za života nastalom dokumentacijom zubala osoba kojima se zna identitet, radi identifikacije ostataka koju je nemoguće utvrditi standardnim metodama.

Najčešće se njihova pomoć traži u slučajevima požara, eksplozija i masovnih nepogoda. Forenzičar toksikolog otkriva i proučava djelovanje opojnih droga, kemikalija i otrova na ljudski organizam, a entomolog prati životni ciklus kukaca koji su položili jajašca na izloženu površinu mrtvog tijela.

U slučajevima rekonstrukcije događaja u kojima je došlo do loma materijala, rušenja zgrada i građevinskih konstrukcija, te u avionskim i željezničkim nesrećama, sudbene i redarstvene vlasti traže mišljenje forenzičara inženjera tj. specijalista tehničkih znanosti. Obično su to situacije građansko-pravne naravi. Fotodokumentaciju mjesta događaja i materijalnih tragova obavljaju forenzičari fotografi, često puta članovi ekipa za očevid ili djelatnici forenzičkog foto-laboratorija.

Forenzičari svijeta

Svi navedeni specijalisti za različita znanstvena područja, kao vještaci, vrše istu djelatnost i u Hrvatskoj, gdje su objedinjeni u zasad jedinoj takvoj ustanovi kod nas, koja se zove Centar za kriminalistička vještačenja „Dr. Ivan Vučetić“. Centar je podijeljen na pet odsjeka za pojedina vještačenja, te je opremljen najsuvremenijom tehnikom i uređajima za ispitivanje materijalnih tragova. To ga svrstava rame uz rame svim ostalim forenzičkim centrima u Europi i svijetu.

Tragovi

Široka je lepeza materijalnih tragova koji se pronalaze na mjestu događaja i predmet su forenzičkog proučavanja u laboratorijima. Praktički, bilo koji pronađeni materijal može postati materijalnim dokazom. Može biti u plinovitom, krutom ili tekućem agregatnom stanju, a može se pojaviti u obliku uzorka otisnutog u neku površinu ili kao neki predmet. Trag se na mjestu događaja može pronaći kao prolazni trag, trag osobitog izgleda (karakterističan oblik, raspored, uzorak), kao uvjetni ili kondicioni trag i kao kontaktni trag.

Najčešće se pronalaze kontaktni tragovi koji se dalje klasificiraju prema vrsti kaznenog djela, materijalu, podrijetlu i agregatnom stanju te načinu nastanka. Oni forenzičarima dolaze pod ruke kao tragovi vatrenog oružja (zrna i čahure, barutnih čestica), tragovi dlaka i tekstila, tragovi izlučevina (krvi, sperme, sline), tragovi glasa tj. audio i video snimke, tragovi boje, papira i tinte, tragovi stakla, minerala i zemlje, tragovi papilarnih linija, prstiju i stopala, tragovi kemikalija, droge itd.

Sto posto siguran

Iako je to naizgled miran laboratorijski rad, posao forenzičara je veoma dinamičan i tu vlada napetost od početka ispitivanja do potvrde nalaza. Često puta forenzičar mora uzeti uzorak zagađen drugim tragovima iz prljavštine i nimalo laboratorijskih uvjeta te pazeći da ne upropasti ili uništi nalaz postići rezultate i, ako je potrebno, obraniti ih pred sudom. Takav završetak ovakvog posla zna biti i neugodan jer sudionici u sudskom postupku imaju pravo postavljanja pitanja. Nerijetko to budu osobna propitkivanja o stručnosti te pokušaj narušavanja njegove sigurnosti kada se nema što prigovoriti čvrstim dokazima iz nalaza i mišljenja. Stoga forenzičar mora uvijek biti siguran u obrazlaganju svog nalaza.

Nekada je nedovoljno razvijena tehnika i pogrešna procjena za nekoga mogla značiti kaznu doživotnog zatvora i ogromnu nepravdu tako da je dio optuženika stradavao, a da nisu bili „ni krivi ni dužni“. Redarstvene službe su posljednjih godina postale sve ovisnije o rezultatima rada forenzičkih laboratorija radi utvrđivanja činjenica koje nije moguće utvrditi drugačijim putem. Danas forenzička slika događaja može uvelike promijeniti tijek istrage, optužiti osumnjičene i osloboditi nevine.

Članak je izvorno objavljen u 55. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.