Oceanima teku površinske struje. Tako, primjerice, Golfska i Sjevernoatlantska struja odnose toplu vodu iz Meksičkog zaljeva sve do zapadnih obala Europe. Postoje, međutim, i nevidljive, ali jednako važne dubokomorske struje koje pokreću goleme vodene mase.
Valovi
Bacimo li kamen u baru, vidjet ćemo kako se od točke gdje kamen prodro u vodu šire krugovi. To su valovi. Valovi ne prenose vodu s jednog mjesta na drugo, iako se pojedine vodene čestice mogu gibati amo-tamo. Valovi su uglavnom vertikalno gibanje površinske vode. Istu pojavu opažamo i kad uhvativši jedan kraj užeta mašemo rukom gore-dolje. Valovi prolaze užetom, ali se nijedan njegov dio ne miče prema drugom kraju.
Većina valova nastaje zbog trenja između vjetra i mora kad vjetar puše nad površinom oceana. To trenje izaziva gibanje površinske vode. Što je veća brzina vjetra, veće će biti i vertikalno gibanje valova.
Valovi se šire od mjesta svog nastanka, i to gdjekad i vrlo daleko. S udaljenošću od ishodišta opada i njihova snaga. Na koncu se valovi pretvaraju u blago dizanje i spuštanje vode, takozvano mrtvo more. Brod se na valovima mrtvog mora blago diže i spušta.
Valove opažamo i jako daleko od njihova izvorišta. Tako su kod Aljaske opaženi valovi koje je stvorila oluja na Antarktiku, dakle nekih 15.000 kilometara od ishodišta. Valovi mogu biti različite duljine. Dugi valovi u pravilu putuju brže od kratkih.
Lom valova
Ako je valove stvorila oluja, zapusi vjetra mogu izazvati nizove valova koji se gibaju u raznim smjerovima. Divlje i kaotično gibanje mora opasno je za sve brodove. Valovi pritom ponekad dosežu visinu od 10, pa čak i 20 metara.
U takvim zgodama brod mora ploviti točno u vjetra, da mu se valovi lome na pramcu umjesto da ga udaraju u bok.
Valovi se lome kad stignu u plićak uz obalu. Kad joj se približe, počinju strugati po morskom dnu, zbog čega se skraćuju. Sve većim skraćivanjem postaju sve viši. Na koncu se vrh vala počne gibati brže od njegove glavnine, pa se lomi.
U tom se trenutku snaga vala prazni u sudaru s obalom i u stvaranju topline. Osim toga, valovi na obalu nanose pijesak i oblutke.
Opasnost za plivače
Valovi koji se propinju nad obalu izazivaju još dvije posljedice. Najveći dio vode vala slijeva se pod sljedeći dolazeći val. Ta struja, naročito izražena na pješčanim plažama, može povući plivače prema otvorenom moru, iako se površinska voda giba prema obali.
Ipak se sva voda ne uspijeva tako vratiti. Stoga se stvara i brza površinska struja koja vuče plivače daleko izvan zone loma valova. Ona za njih može biti vrlo opasna.
Podmorski potresi i vulkanske erupcije stvaraju vrlo brze i žestoke valove, takozvane cunamije (koje često pogrešno zovu plimnim valovima). Oni imaju veliku valnu duljinu, pa su pojedine krijeste međusobno udaljene i po 160 kilometara. Gibaju se brzinom i do 800 km/h. Kad takav val udari u obalu, nastaju velika razaranja. On stiže kao 25 metara visok vodeni zid koji mete obalnu ravnicu.
Morske mijene
Morske mijene nastaju zbog Sunčeve i Mjesečeve gravitacije. To se privlačenje teško opaža na krutim tijelima na Zemlji zato što se ona teško miču. Međutim, oceani su fluidni, pa reagiraju na privlačenje. Najsnažniji je Mjesečev utjecaj.
Mjesec privlači oceanske vode s bliže strane Zemlje, no istodobno dolazi i do odbijanja s udaljenije. Budući da se Zemlja, u odnosu na Mjesec, okrene svakih 24 sata i 50 minuta, plime na većini mjesta nastaju u razmacima od 12 sati i 25 minuta. Na nekim mjestima, primjerice u Meksičkom zaljevu, plima nastupa otprilike jednom dnevno.
Sunce na morske mijene utječe slabije od Mjeseca zato što je ono skoro 400 puta udaljenije. Sunce je, međutim, gotovo 30 milijuna puta masivnije od Mjeseca, pa mu privlačnost stoga iznosi 46% Mjesečeve. Svakih 28 dana privlačnost Sunca i Mjeseca se preklopi. Tako nastaju velike plime, što znači da je razlika između visoke i niske vode najveća. 
Kad privlačnost Sunca djeluje nasuprot privlačnosti Mjeseca, pojavljuju se male plime, tj. tada je razlika između visoke i niske vode najmanja.
Morske mijene variraju u pojedinim dijelovima oceana. Vodu u kadi možemo uzburkati tako da zapljuskuje suprotne strane stalnom frekvencijom. U svakom oceanskom bazenu događa se isto što i u kadi, pa on ima vlastiti sustav morskih mijena.
Najveća je razlika između visoke i niske vode opažena u Zaljevu Fundy između Nove Scotije i sjeverne obale države Maine u Sjedinjenim Američkim Državama. Voda se u tom zaljevu prosječno diže i pada za oko deset metara. Nasuprot tome, neka zatvorena mora, primjerice Baltičko i Sredozemno, gotovo da i ne poznaju plimu i oseku. Zbog toga, međutim, nema ni plimnih strujanja, pa su ti dijelovi jako osjetljivi na onečišćavanje obale. U drugim dijelovima svijeta velike plime počiste plaže.
Površinske struje
Oceanske vode se gibaju ne samo zahvaljujući valovima i morskim mijenama nego i zbog morskih struja. Na površinske struje utječu vjetrovi i rotacija Zemlje.
U nekim dijelovima svijeta vjetrovi uvijek pušu iz istog smjera. Njih zovemo prevladavajućim vjetrovima. U području koje se prostire po 1000 kilometara s obje strane ekvatora uglavnom vladaju tišine. Sjeverno i južno od tog područja javljaju se pasati koji pušu prema ekvatoru. Zbog okretanja Zemlje oni dolaze malo s istoka.
Poslije pasata, na sjeveru i jugu, nailazimo ponovno na područja tišine, iza kojih dolazi sljedeće područje prevladavajućih vjetrova, ovaj put zapadnih, koji obično pušu malo od ekvatora. Ti prevladavajući vjetrovi nose sa sobom i svjetske površinske vode. Zbog toga sjeverno od ekvatora voda cirkulira u smjeru gibanja kazaljke na satu, a južno od njega u smjeru suprotnom gibanju kazaljke na satu. Osim na smjer vjetrova, Zemljina rotacija utječe i na oceanske struje. Ona svu vodu što ne teče uzduž ekvatora zakreće na sjevernoj hemisferi udesno, a na južnoj ulijevo. Silu koja izaziva tu pojavu zovemo Coriolisovom silom (ime je dobila po Gaspardu Coriolisu, francuskom inženjeru iz 19. stoljeća). Ona nastaje zbog toga što Zemljina površina rotira brže u blizini ekvatora – gdje je najdalje od osi – nego u blizini polova.
Morska strujanja nastaju i zbog morskih mijena, napose na vrhuncu plime i oseke. Jedna je od najpoznatijih struja Golfska struja. Ona nastaje pod tropskim suncem u Karipskom moru, gdje pasati u Meksički zaljev donose toplu vodu. Odatle Golfska struja teče istočnom obalom Sjeverne Amerike. Uz obalu Newfoundlanda dio te struje se pretvara u Sjevernoatlantsku struju, prelazi Atlantski ocean i stiže do Europe, Islanda i Grenlanda.
Golfska struja već stoljećima olakšava pomorcima prelazak Atlantika sa zapada na istok. U blizini ekvatora nalazimo Sjevernu ekvatorijalnu struju koja teče s istoka na zapad.
Duboke oceanske struje
Duboke oceanske struje nastaju zbog razlika u temperaturi i salinitetu (slanosti) oceanskih voda. Topla se voda diže a hladna tone, dok je slanija voda gušća od manje slane vode. 
Većina oceanske vode ima začuđujuće stalnu temperaturu. Gotovo tri četvrtine vode, u koju ubrajamo i onu u najdubljim dijelovima oceana, ima temperaturu između -1 ˚C i 5˚C. Sadržaj soli u njoj kreće se između 34,4 i 35 promila. Ipak u oceanu nalazimo i velike vodene mase sasvim drukčije temperature.
Vodene mase
Najdublje vodene mase potječu iz hladnih predjela oko polova. U Norveškom i Grenlandskom moru stvaraju se hladne i guste vode. One se spuštaju i tako nastaju duboke sjevernoatantske vode. Ta hladna voda teče na jug duž zapadnog ruba Atlantskog oceana.
Na jugu se pak masa hladne vode stvara u Weddellovom moru, pri Antarktiku. Ta voda teče na sjever, također duž zapadnog ruba Atlantskog oceana. Dio te vode otječe i na istok, prema Indijskom i Tihom oceanu, pa potom na sjever duž njihova zapadnog ruba.
Druga se podmorska struja izlijeva iz Sredozemnog mora, preko praga u Gibraltarskom tjesnacu, pa se ulijeva u Atlantski ocean. Ta je vodena masa razmjeno topla, ali je zato vrlo slana (sa sadržajem soli od oko 36 promila), pa stoga i gusta. Nju su uspjeli slijediti daleko u Atlantik, na dubini od 2000 metara. Slična se duboka slana struja izlijeva i iz Crvenog mora u Indijski ocean.
El Niño
Hladna voda bogata je hranjivim tvarima te je stoga dobra sredina za ribu koja se u njoj razvija. Bogata ribolovna područja nalaze se u istočnom Pacifiku, a hrani ih uzlazna hladna struja. Svakih nekoliko godina topla struja što teče sa zapada na istok preko Tihog oceana znade zaustaviti dizanje hladne vode, što južnoameričke ribare dovodi do propasti, a izaziva i rasprostranjene vremenske promjene.
Ta je topla struja poznata kao El Niño, što na španjolskom znači dijete. Misli se na malenoga Isusa, jer se struja obično pojavljuje oko Božića. Prvi put je opažena u 16. stoljeću. Ona se vraća prosječno svake četiri godine, ali je pritom prilično nepredvidljiva. Ponekad se vrati i nakon dvije godine, ili se ne pojavi čitavih deset.
Jedan od najjačih El Niña, onaj iz godine 1982/83. izazvao je teške posljedice na vremenske prilike diljem svijeta. Temperatura površinskih voda u velikom dijelu Tihog oceana digla se za oko 10 ˚C, a pojas tople vode protegao se oko 13.000 kilometara duž ekvatora. Zbog njega su u južnoj Africi, Australiji i na pacifičkim otocima te u Indiji i Šri Lanki nastale velike suše. Nasuprot tome, zapadne obale Sjeverne Amerike i države oko Meksičkog zaljeva zahvatili su veliki pljuskovi i poplave. Štete na usjevima i drugoj imovini diljem svijeta procijenjena je na 8,65 milijardi dolara. Do slične je pojave došlo i 1997/98. godine.
Članak je izvorno objavljen u 15. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi
