Kad smo mi bili učenici čitali smo knjigu ” Dnevnik Ane Frank”, a današnji učenici s neskrivenim zanimanjem pročitaju i roman ” Sarin ključ”. Gledamo filmove o holokaustu i uništenju jednog naroda do pepela sa njihovom kulturom, vjerom i životom na tako stravičan način.
No, ono što svakog dojmi i ostane zauvijek slika u mozgu je posjet logoru Auschwitz, najvećem sustavu nacističkih koncentracijskih logora, logora za istrebljenje i prisilnog rada pod upravom Trećeg Reicha na području okupirane Poljske, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Posjet takvom mjestu uistinu nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Sabirni logor u Auschwitzu je prvo mjesto koje ugledate po dolasku i naizgled djeluje uredno iako optočeno trostrukom bodljikavom žicom odakle nikome nema spasa. Uredno izgrađena zdanja od crvene opeke sa pravilni izvedenim krovom i otvorima za prozore i vrata, složena poput jedne tradicionalne ulice, gdje svaka zgrada ima svoje značenje i ulogu u sabirnom centru i svaka priča sve stravičnija i stravičnija…..dođete do mjesta gdje su strijeljali ” neposlušne” što god to zapravo značilo i kad se sjetite toga smatrati ćete nakon završetka posjeta kako je to bila jedina ” sretna ljudska smrt – strijeljanje” , namjerno sam izmislila taj izraz, jer kada tamo stignete ne svojom voljom, sreća kao pojam ljudskosti je odavno izgubljena na putu u pakao logora.
Promatrajući sve dalje što nam je opisano mislim da bih strijeljanje smatrala najmanjim patnjom ako bih morala birati smrt i to odmah po dolasku.
Druga manje strašna smrt činila mi se ako bi netko pokušao pobjeći preko trostruke električne žice ispred koje su uredno iskopani kanali pa bi ga ili usmrtila struja ili stigao metak prije toga.
I to ljudsko biće može pojmiti iako nikada opravdati, oprostiti a kamoli zaboraviti.
Nakon ovog dužeg uvoda počinjem pisati stvarnu strahotu onoga što sam uistinu doživjela prilikom posjeta. Postoji zgrada u kojoj kad ulazite kroz hodnik s lijeve i desne strane gledate u gusto postavljene fotografije mladih i relativno mladih ljudi, intelektualaca i onih manje intelektualnih različitih nacionalnosti, Židova, Poljaka, Roma čak i osoba s područja bivše Jugoslavije s imenima i prezimenima i u svakoj fotografiji prepoznajete jedan ljudski život, jedno stvaralaštvo čovjeka, želje, nade, uvjerenja, očekivanja….Toliko je puno lica i svi su oni u nekom području života bili vrijedni članovi ljudske zajednice.
U daljem kretanju pokažu vam njihove toalete, oskudne, ružne, ali donekle podnošljive i onda prođete pored fotografija oskudno odjevenih ljudi u prugastim košuljama i hlačama, od kojih neki imaju samo jedan od ta dva dijela. užasneš se!
I kad vam se učini strašnim ovo što ste vidjeli slijedi novo iskušenje koje će vas spojiti s nečim tako neshvatljivo neljudskim da zanijemiš, a to su nevjerojatno mali “zidani boksovi ” u koje su prisiljavali ljude da uđu i tako u potpuno skvrčenom položaju satima borave do krajnje boli. Za ne vjerovati vlastitim očima!
I dok se nisi oporavio/la od viđenog šoka uđeš u veliku prostoriju u razgled oduzetih kofera, odjeće, obuće, malenih brojeva dječjih cipelica, pletenica duge kose…. i onoga što su neljudi od toga proizvodili.
Izašavši iz zgrade tom čudnom ulicom nailaziš na urednu zgradu koja im je bila bolnica za istraživanje ( o tome ne bih) tko je upoznat znati će o čemu govorim.
Dok se još nismo uspjeli oporaviti od viđenog, u potpunoj tišini odlazimo u Birkenau, mjesto za istrebljivanje u kojem su bile plinske komore i krematorijske peći. Pruga koja je uvijek prikazana u nekom filmu o Auschwitzu, kraj koje je mračna, ledena zgrada bez svjetala za one koji čekaju svoj ” red za smrt”, unutra neke tvrde, gole, drvene podloge za ležanje na kojima se ni životinja ne bi mogla odmoriti i u istoj prostoriji nazidano povišenje sa okruglim otvorima.
Dok smo promišljali čemu je služilo nekoliko sekunda kasnije saznamo da su to otvori za obavljanje nužde koji su imali svoj limit i kad se napune sami logoraši su ih morali golim rukama prazniti i čistiti to mjesto na tako strašan način ( mnogi su dobili i umirali od tifusa), tzv. spavaonica kraj otvora za nuždu bez poklopca…..
Bilo je više spalionica za žive ljude – plinskih komora sa visokim dimnjacima, ali su Nijemci prije odlaska po završetku rata srušili sve do jedne koju nisu stigli pa je zauvijek ostala vidljiva ” uspomena” na neopisiv zločin nad čovječanstvom.
Kad nešto tako vidiš, suosjećaš s onima koji su doživjeli, da ne spominjem kako su im na svakodnevnoj bazi nestajali majka, otac, sestra, brat, prijateljica…..počinješ promišljati o ljudskoj prirodi i potrebi da budu zvijeri koji u svom toliko izopačenom mozgu osmisle drugoj osobi nezamislivu patnju koju normalan čovjek ne može ni pojmiti.
Svaki rat donosi patnje, boli, gubitke ali zločin nad jednim narodom, genocid, istrebljenje rase……to je nepojmljivo zdravom ljudskom umu. Dok gledaš u čovjeka vidiš njegovo lice i naličje.
