Iako se običaji razlikuju ne samo od države do države, nego i među regijama, prikazat ćemo neke od najzanimljivijih.
Naziv Uskrs se izvodi od glagola uskrsnuti što simbolizira bit i smisao novog života. Razdoblje od tjedan dana prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća naziva se Veliki tjedan.
Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili „cvitna nedilja“, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Poznat nam je i danas već pomalo zaboravljeni običaj umivanja u vodi s cvjetnim laticama. Obično se tom vodom umivalo prije odlaska u crkvu, a na misu se nose palmine ili maslinove grančice, ali i procvjetale grane stabala te ubrano cvijeće. Nakon povratka iz crkve, posvećene se grančice nisu smjele bacati već su se nosile u štale ili na polje, odnosno postavile iznad raspela ili svete slike u kući.
Veliki četvrtak je spomendan Isusove posljednje večeri. U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona, a u prošlosti su se skidala i zvona sa stoke, odnosno omatalo ih se travom i sijenom da ne proizvode zvuk. Danas se izbjegava i zvonjava biciklističkim zvoncima, a u nekim se hrvatskim krajevima u to doba nije smjelo smijati, pa čak ni govoriti.
Zvona su u Velikom tjednu zamjenjivale naprave zvane čegrtaljke, škrebetaljke, klepetala i regetaljke.
Na Veliki petak zavladala bi zabrana obrađivanja zemlje, jer se taj postupak povezivao s kopanjem rupe za križ na koji je Isus bio razapet. Uz zabranu obrađivanja zemlje vezalo se i objašnjenje da zemlju ne valja dirati jer u njoj počiva Isus. U nekim hrvatskim krajevima je zabrana obrađivanja zemlje išla tako daleko da je nije smjela gaziti ni stoka, te se ona na Veliki petak nije vodila na pašu. Post je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Također je za sve katolike starije od 14 godina obavezan i nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso dok post znači da se osoba jednom u danu najede do sita. U kontinentalnoj Hrvatskoj na stolu najčešće nalaze grah, kompot, tijesto s orasima ili makom, šaran i štuka, dok su za Dalmaciju, Istru i Primorje karakteristični morska riba i plodovi mora.
Na Veliku subotu iz crkve se kućama nosila vatra i voda koju je svećenik blagoslovio, a često se toga dana obavljao i blagoslov hrane koja će se jesti na Uskrs: beskvasna pogača, peciva umiješanog s mnogo jaja, šunke, janjetine, jaja, luka, sira i slično. U mjestima sjeverne Hrvatske na Veliku se subotu organizirala radosna i bučna procesija uskrsnuća. Navečer se u sjevernozapadnim hrvatskim krajevim bdijelo uz krijes (vuzmenica, vuzmenka), što se pripaljivao u zoru Uskrsa.
Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Važno je spomenuti da su neki uskrsni običaji stariji od samog Uskrsa, kojeg su zajedno s kršćanstvom donijeli misionari od 7. stoljeća nadalje, stoga ne čudi što su običaji vezani uz plodnost – tla, stoke i ljudi.
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Uskrsni kruh je hrvatska tradicija koja se njeguje i danas. Izrađuje se dan uoči Uskrsa, obično je okrugloga oblika i na površini tijesta zarezan je najčešće križ, peče se u krušnoj peći.
Djeca se za Uskrs igraju igrama u koje su uključene pisanice poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće i sl. U igri tuckanja jajima, uzme se svoje jaje i izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga tuckanja. Bojanje pisanica duboko je ukorijenjeno u hrvatskoj tradiciji.
Glinena jaja pronađena su u grobovima starih naroda na našem prostoru, prije dolaska Hrvata. Za bojanje pisanica, koristile su se prirodne boje, najčešće crvena dobivena kuhanjem ljuski crvenoga luka. Crne pisanice karakteristične su za Međimurje. Boja se dobila od bobica bazge ili čađe. Motivi na pisanicama radili su se struganjem iglama, skalpelima ili nožićima. Koristio se i vosak, tako da se na vrh pera ili tankoga drvenoga štapića stavila kuglica voska, koji se rastalio na plamenu svijeće. Kada se završilo crtanje voskom, jaje se stavilo u boju i kuhalo. Na kraju se premazalo komadićem slanine radi sjaja.
Pisanice su darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama („Ovo se jaje za poljubac daje“ – Međimurje), kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta. U okolici Đurđevca na pisanicu se pisala čestitka s dobrim željama.
Od 2008. godine pisanica u Hrvatskoj ima status nematerijalnoga dobra. Turistička zajednica Koprivničko-križevačke županije je 2009. godine pokrenula projekt izrade velikih uskrsnih jaja oslikanih u maniri naive u suradnji sa slikarima naivcima članovima Udruge hlebinskih slikara i kipara, Udruge “Molvarski likovni krug” i Likovne sekcije “Podravka 72”. U suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom velika uskrsna jaja krasila su trgove gradova i mjesta u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Poznata hrvatska etnologinja Jasna Čapo Žmegač je 1997. godine objavila knjigu „Hrvatski uskrsni običaji“, u kojoj možete pronaći mnoštvo običaja koje u ovom članku nismo imali prilike spomenuti.
