Fiziologija učenja i pamćenja današnje djece je drugačija. Traži se veća aktivnost, brzina, podražaj. U nastavi se osjeća sve veći raskorak između učeničkih potreba i ustaljenih nastavnih metoda rada što uzrokuje nezadovoljstvo s obje strane. S druge strane, bez obzira na velike pomake u samom pristupu poučavanja te uzimajući u obzir spoznaje na području neuroznanosti i neurodidaktike, učitelji se trebaju prilagoditi novim generacijama, mijenjati strategije učenja kombinirajući formalne i neformalne metode.
Prema spoznajama iz neuroznanosti učenje treba biti smisleno, povezano sa stvarnim situacijama (kontekstualno), usmjereno na učenje rješavanjem problema, istraživanjem, suradničko učenje i učenje igrom. Na ovakav način učenik se stavlja u središtu učenja dok je učitelj moderator koji usmjerava i potiče sam proces. Koristeći navedene strategije učenja, ne odvajamo emocije od kognicije, što je prema neuroznanstvenicima od presudne važnosti u procesu učenja.
Kroz usmjerene aktivnosti u sklopu igara, učenici na zabavan i kreativan način usvajaju pojmove i procese koji su im do tad bili daleki, imaginarni i ne zanimljivi npr: građa atoma, elektronske konfiguracije atoma različitih elementa, stvaranje iona, pretvorbe mjernih jedinica, promjene agregacijskih stanja i dr. Evaluacijom projekta su došli do zaključka kako su na pravom putu. Uvođenjem igara u nastavi kemije postigli su puno bolje rezultate nego prijašnjih godina na zabavan i motivirajući način.
