Spaljivanje na lomači najčešće se povezuje s progonom vještica, jednim od najmračnijih razdoblja cjelokupne ljudske povijesti. Svatko je mogao biti optužen da je vještica. Starije žene zbog nedostatka ljepote, lijepe mlade žene koje su privlačile pažnju muškaraca zbog prevelike ljepote, uspješne žene i muškarci koji su postigli status, ali i zavist okoline.
Neke od najčešćih optužbi koje se upućuju vješticama su okupljanje na tajanstvenim mračnim mjestima, ubijanje djece i slično. Svi ti zločini imaju i ekonomsku pozadinu (nakon osude slijedila je zapljena imovine vještice). Nakon velike kuge u 14. stoljeću, za koju se vjeruje da je usmrtila trećinu svjetskog stanovništva, uslijedila je kriza društva i gospodarstva, pa su se preispitivali važeći autoriteti – Crkva i kralj. Kad bi se uhitila osoba za koju se sumnjalo da se bavi vještičjim djelima, tražili su se materijalni dokazi o krivnji, kao što su metla, mast ili kotao.
Neka od načela inkvizicijskih sudova bila su: anoniman svjedok i tužitelj, uporaba mučenja, nagrada za doušnike, optuženi nema pravo na svjedoke i odvjetnika, žalbe na presudu se ne priznaju, optužba se čita na latinskom. Mučenjem bi se dolazilo do potpunog priznanja. Od straha i užasa pred tim što bi inkvizitor mogao izmisliti, žrtve su priznavale i optuživale se i za nemoguće i apsurdne stvari. Optužene vještice se spaljivalo, utapalo, kamenovalo, vješalo, zazidavalo, kidale bi im se dojke, derala koža. Kao vještice ne spaljuju se samo muškarci i žene, već i djeca. Da si prikrate muke, brojni optuženi vršili su samoubojstva.
Razlozi inkvizicije
Svako društvo i svaka kultura sadrži i neki oblik vjerovanja u vještice. Ludilo koje je zahvatilo Europu u pojavom vjerovanja u vještice bilo je najbrutalnije, najduže i s najviše žrtava. Katolička crkva prvotno je čvrsto zastupala stav da vještice koje lete ne postoje. 
Oko 1000. godine bilo je zabranjeno vjerovati da se takav let dogodio, a poslije 1480. godine bilo je zabranjeno vjerovati da to nije moguće. U lovu na vještice predstavnici lokalnih vlasti imali su pravo konfiscirati cijelo imanje osuđene vještice, čime su se itekako koristili.
Primjenu metode mučenja Crkva je prvi put dozvolila ne protiv vještice, već protiv nezakonitih crkvenih organizacija koje su nicale diljem Europe s ciljem rušenja monopola Rima. Zato je papa pozvao na svjetski rat – križarske pohode. Radi suzbijanja subverzivnih udruženja i heretičkih sekti, Crkva je malo-pomalo izgradila inkviziciju. Sustav lova na vještice, širom Europe, s razornim posljedicama su primjenjivali i katolici i protestanti.
Nije slučajno da se porast značaja vještica podudara s pojavom žestokih prosvjeda protiv društvene i ekonomske nejednakosti. Papa je odobrio primjenu mučenja u postupku protiv vještica malo prije Reformacije, a lov na vještice doživio je kulminaciju u doba rata i revolucije u 16. i 17. stoljeću. Za Europljane je raspad feudalizma i pojava jakih nacionalnih monarhija vrijeme velike napetosti. Razvitak trgovine, tržnica i bankarstva navelo je vlasnike zemlje i kapitala na poduzetništvo radi krajnjeg povećanja profita. Narod je ostao bez svoje male površine za obrađivanje i bez obiteljskih posjeda, od čega je do tada živio, i mnogo je seljaka navalilo u gradove tražeći posao.
Život je postajao natjecateljski – profit je počeo zamjenjivati tradiciju. Država je počela za sve nevolje (veći porez, skuplji kruh, manju dnevnicu, kugu, glad i sl.) optuživati fantomskog neprijatelja naroda – vještice. Ludilo oko lova na vještice bilo je zapravo prebacivanje odgovornosti na krizu s crkve i države na imaginarne demone u ljudskom obliku. Crkva i država ne samo što su oslobođene krivnje za pljačku naroda nego su postale i neophodne u borbi protiv tajanstvenog neprijatelja.
Inkvizicija u Hrvatskoj
Pojava inkvizicije na hrvatskom prostoru podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca. Ne zna se kada je papa Grgur IX. dominikancima u Hrvatskoj dao inkvizitorska prava, ali ih prije 1259. godine kao inkvizitore u Dalmaciji spominje Petar iz Budroga.
Petar je zapisao da su se dominikanci propovjedanjem i raspravama uporno borili protiv krivovjerja te su mnoge obratili na katoličku vjeru. Oni koji se nisu htjeli obratiti, po službenicima kralja Kolomana bili su “predani ognju”. Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se dominikanac Pavao, dok je prvo sjedište inkvizicije za Dalmaciju bilo u Zadru. 
Službu inkvizicije u Hrvatskoj je 1245. godine papa Inocent IV. povjerio franjevcima Slavonske provincije.
Oni su djelovali i u Bosni. Papa Benedikt XII. priznao je 1337. godine da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju jer su tamošnji ban i neki velikaši primali i štitili krivovjerce. Inkvizitori su djelovali u Zadru, Zagrebu, Kopru i Dubrovniku. Posljednji imenovani inkvizitor u Zadru 1790. godine bio je Korčulanin Antun Cebalo.
Progoni vještica u Hrvatskoj
Početkom 17. stoljeća u hrvatskim se procesima protiv vještica javilo tadašnje europsko shvaćanje da su vještice udružene u tajnu sektu te da povremeno održavaju velike sastanke na koje lete namazane čarobnom mašću. Sastanci su se održavali noću, a kao mjesta sastajanja se u spisima najčešće spominju raskrižja putova i obližnje planine (u Hrvatskoj su to najčešće Medvednica i Klek).
Na sastancima su se vještice gostile raznim jelima i pićima, a naročito gibanicom, a neke od njih su na strahovitoj torturi priznale čak da su jele i ljudsko meso. Vjerovalo se da tim gozbama prisustvuje i sam Vrag, s kojim žene u izuzetnim slučajevima i spolno opće. Vrag je opisan kao muškarac, a na torturama se navode i neka od njegovih brojnih imena: Primus, Matić, Markaj, Lucifer, Kralj, Silnjak, Gasperl itd.
Kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka u ovim su krajevima vodile tri vrste sudova: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca. Sudovi slobodnih kraljevskih gradova bili su istovjetni s gradskim poglavarstvom, a sačinjavali su ga gradski sudac i prisežnici.
Županijskim sudovima predsjedavao je podžupan, a sudsko su vijeće činili plemići, suci i podsuci županije te ostali županijski funkcionari. Vlastelinskim su sudovima upravljali suci postavljeni od feudalnog gospodara. U slučaju čarobnjaštva samo je javni tužilac (fiškal) bio ovlašten svojom tužbom pokrenuti postupak pred sudom.
Posljedice inkvizicije
Inkvizicija je pružila široke mogućnosti za osvete, neprijateljstva, spletske, podlosti i druge opačine, a naročit poticaj za istragu protiv navodnog heretika bila je njegova imovina. Broj žrtava nije moguće ni približno utvrditi; smatra se da ih je bilo nekoliko stotina tisuća. Zbog sukoba s katoličkim naukom talijanski renesansni filozof i dominikanac Giordano Bruno gol je na lomači kao heretik spaljen na rimskom trgu Campo de' Fiori 17. veljače 1600. godine. Jan Hus je spaljen 6. srpnja 1415. u Njemačkoj zbog vjerovanja da je Isus Krist poglavar Crkve i jedini posrednik između Boga i čovjeka. William Tyndale je spaljen 6. listopada 1536. zbog tvrdnje da je nauk o čistilištu papinska izmišljotina.
U Njemačkoj, koja se inače odupirala inkviziciji, od 1231. teror provodi okrutni dominikanac Konrad vod Marburg. Narod ga više nije mogao trpjeti, pa je ubijen na putu iz Mainza u Marburg 1233. godine. Jedan od najpoznatijih inkvizitora španjolske inkvizicije bio je Thomas Torquemada. Okrutnost inkvizitora potvrđuje način na koji su tumačili “Priručnik za vještice” koji je tiskao Nicholau Eymerich. Tamo piše da se oštroj torturi pribjegava ukoliko je inkvizitor “posve uvjeren da optuženi skriva pravu tajnu”: inkvizitori su, naravno, uvijek bili posve uvjereni.
Današnji stavovi i podaci o inkviziciji
Inkvizicija je tema koja i danas podiže prašinu i izaziva mnoge kontroverze. Ni danas se ne zna točan broj žrtava inkvizicije. U predstavljanju rezultata do kojih je došao Odbor osnovan 1998. u Vatikanu radi istrage o radu inkvizicije, povjesničar Agostino Borromeo rekao je da je u Španjolskoj ukupno bilo 125.000 suđenja pod pokroviteljstvom Crkve, a 2% završilo je smrtnom presudom. U susjednom je Portugalu 5,7% od 30.000 procesa završilo smrtnom presudom.
Odbor je ustanovio i da je Crkva naredila spaljivanje na lomači 59 vještica u Španjolskoj, 36 u Italiji i četiri u Portugalu. Ovi podaci podudaraju se s procjenama povjesničara i podržavaju mišljenje da je broj žrtava inkvizicije tijekom stoljeća znatno preuveličan. Ali to je ipak “bolno poglavlje” u povijesti Katoličke crkve.
Razdoblje inkvizicije počinje u 13. stoljeću, kada ju je utemeljio papa Grgur IX., a mučenja s ciljem izvlačenja priznanja i odavanja imena drugih heretika odobrio je 1252. papa Inocent IV. U sjevernoj je Europi inkvizicija ograničeno djelovala, ali je u Španjolskoj u 15. i 16. stoljeću bila veoma aktivna. Papa Pavao VI. promijenio je ime inkvizicije 1965. godine u njezino današnje ime: kongregacija za doktrinu vjere.
Članak je izvorno objavljen u 132. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
