Riječ inkvizicija dolazi od latinske riječi “inquisitio” što znači istraživanje, istražni postupak. Naziv je proizašao iz latinskog glagola “inquiro” (istraživati), što je značilo da inkvizitori nisu čekali pojavu osumnjičenika na sudu, nego su ih sami tražili. Inkvizicija je kao sud Katoličke crkve imala zadatak pronaći i kazniti heretike ili krivovjernike. Progone su započeli rimski carevi još u 4. stoljeću, ali pravu dimenziju inkvizicija je dobila u srednjem vijeku. Tada je autoritet rimskih papa oslabio. Krajem 12. i početkom 13. stoljeća na crkvenim saborima raspravljalo se o progonima nevjernika, a 1215. godine, na Četvrtom lateranskom koncilu, papa Inocent III. donio je odluku o organiziranom progonu heretika – neprijatelja “pravovjerne crkve”. Progon heretika i suđenje neprijateljima Crkve povjereni su jednom svećeničkom redu – dominikancima – 1235. godine, a 1246. i franjevcima.
Vrste inkvizicije
Povijest razlikuje biskupsku, papinsku (rimsku) i španjolsku inkviziciju. Rimska je imala najblaži oblik. U srednjem vijeku, pa i na početku novog vijeka, crkvena i državna vlast bile su isprepletene, i službena je državna vjera u zapadnom svijetu bila katolička. 
U 11. se stoljeću, međutim, u Francuskoj pojavila sekta katara, koja je naučavala da postoje dva boga. Za katare su najveća od svih zala bili brak i rađanje djece, dok su bludništvo i samoubojstvo proglašavani vrlinom. Kad su se katari počeli naveliko širiti, država je (a s njom i Crkva, jer je granica među njima bila teško uočljiva) morala nešto poduzeti.
Španjolska je pak inkvizicija bila ustanovljena radi otkrivanja Židova i muslimana koji su samo hinili da su katolici, no potajice su štovali i širili svoju vjeru.
Biskupska inkvizicija utemeljena je 1184. zajedničkim dekretom pape Lucija III. i cara Fridricha Barbarosse, kojim je određeno da svaki biskup na svojem području imenuje po jednog svećenika koji će u svome djelokrugu, uz pomoć određenih svjetovnih osoba, pokretati postupke protiv krivovjernika.
Papinska rimska inkvizicija zapravo je crkveni sud sa zadatkom iskorjenjivanja krivovjerja. Ustanovio ju je papa Grgur IX., a istražni postupak bio je povjeren posebnim papinim povjerenicima. Grgur IX. je na čelo Katoličke crkve došao nakon razdoblja “pornokracije” koja je obezvrijedila sve postulate Katoličke crkve. Takav pad ugleda Crkve koristile su druge vjere i okupljale sve više poklonika. Papa Grgur IX. u razdoblju od 1231. do 1235. godine šalje svoje delegate (inkvizitore) kao suce koji su djelovali usporedo s nadležnim biskupom. Papa Inocent IV. je otišao još dalje i 1252. godine dopustio izvlačenje priznanja mučenjem. Sustav kazni je bio detaljno razrađen.
Primjerice, za neke pokajnike koji su odustali od hereze i vratili se u krilo Crkve, kazne su bile blage – pokora, javno opozivanje hereze i slično. Na drugoj strani, za one optuženike koji su inzistirali na krivovjerju kazne su bile teške – od doživotnog zatvora do izručivanja optuženika svjetovnoj vlasti koja ih je mogla dati spaliti na lomači. 
Treba istaknuti kako su pape inzistirali da se tortura primjenjuje samo u izuzetnim slučajevima i da se ne smije dovesti u pitanje tjelesni integritet ili optuženikov život.
Španjolsku inkviziciju utemeljili su 1478. katolički vladari Ferdinand II. Aragonski i Isabella I. Kastiljska kako bi održali katoličko pravovjerje u svojim kraljevstvima, ali se ona s vremenom pretvorila u oruđe državne vlasti i uhodani sustav društvene kontrole. Papa Siksto IV. odobrio je tada imenovanje sedmorice inkvizitora; među njima je bio i Thomas Torquemada. On je u ranoj mladosti pristupio dominikanskom redu u Valladolidu, da bi kasnije bio imenovan poglavarom samostana Santa Cruz u mjestu Segovia. Na tom položaju zadržao se 22 godine. Isabella ga je izabrala za svog ispovjednika dok je boravila u Segoviji, prije no što je postala kraljica. Kada se uspela na tron Kastilje (1474), Torquemada je postao jedan od njenih najpovjerljivijih i najutjecajnijih savjetnika. U to se vrijeme držalo kako je čistoća katoličke vjere u Španjolskoj u velikoj opasnosti. U Španjolskoj, koja je u srednjem vijeku imala najveću populaciju Židova u Europi, je tada živio velik broj na kršćanstvo preobraćenih Židova, tzv. marranosa. Neki su se preobratili slobodnom voljom, ali puno više učinilo je to prisilno.
U oba slučaja njihovo preobraćenje praćeno je sumnjom i nepovjerenjem. No i svatko tko bi se nešto usudio reći protiv inkvizicije bio je sumnjiv. Rimski je papa 1483. imenovao Torquemadu, koji je tada bio samo pomoćni inkvizitor (od 11. veljače 1482.), Velikim inkvizitorom Kastilje, a 17. listopada njegove su se ovlasti proširile i na Aragon. 
Uskoro je cijela Španjolska bila pod njegovom nadležnošću. Kao glavni čovjek španjolske inkvizicije, Torquemada je u Španjolskoj želio postići “sangre limpia” (čistu krv). Posvećen svom cilju, Torquemada je svoje napore usmjerio na uništenje marranosa. Najblaža kazna koja je mogla zateći nekog marranosa bila je zapljena njegove imovine.
Uz zapljenu je išlo i javno ponižavanje na ulicama. Najteža kazna bila je kazna smrću, i to spaljivanjem na lomači. Kad se govori o Torquemadinu žestokom zalaganju za protjerivanje Židova iz Španjolske zanimljivo je spomenuti kako je njegova baka bila Židovka koja je prešla na kršćanstvo. Nakon što je postigao svoj cilj, povukao se u samostan Svetog Tome u Avili. U zadnjim godinama života bio je uvjeren da će biti otrovan, no umro je prirodnom smrću 16. rujna 1498. godine.
Španjolska je bila poprište brzih inkvizicijskih postupaka protiv muslimana, Židova i kršćana optuženih za krivovjerstvo. Španjolska inkvizicija nije prekinuta sve do 1834. godine, za vladavine Izabele II.
Kako je tekao inkvizicijski postupak?
Inkvizitor je osoba koja je vodila kazneni postupak inkvizicije. Njega je obično papa poslao na neko područje kako bi osudio krivovjernike. Problem je bio u tome što je inkvizitor bio obično i sudac i tužitelj, a obrana okrivljenih onemogućena. Osim toga, okrivljeni je morao pod prisegom svjedočiti protiv sebe, bez odvjetnika. Nije postojala mogućnost žalbe na presudu. Također se nije mnogo držalo do dokaznih materijala, već je svaka optužba bila pravovaljana.
Optuživati su mogli svi. Sudski postupak bio je tajan, a osumnjičeni nisu mogli pozvati svjedoke niti branitelje. Na temelju odluke suda, pomoću posebnih sprava za mučenje (stiskanje nogu – tzv. španjolska čizma, stiskanje glave, rastezanje tijela, gušenje vodom, paljenje vatrom i sl.). Inkvizitori su iznuđivali priznanje okrivljenog, Ukoliko okrivljeni pod mučenjem prizna, a pred sudom porekne priznanje, postupak istrage (tj. mučenja) se ponavljao. Heretici su osuđivani na smrt na lomači. Usputna kazna bilo je oduzimanje imovine osuđenog.
U selo bi došao inkvizitor u pranji pomoćnika: pisara, liječnika, savjetnika, a nerijetko su dolazili i s oružanom pratnjom. 
Crkva je osnivala oružane trupe za osvajanje gradova koji su pružali otpor ulasku inkvizitora. U crkvi, za vrijeme propovijedi, obraćalo bi se krivovjernicima s molbom da se preobrate. Dao bi im se rok od petnaest do trideset dana nazivan “vrijeme milosti” u kojem bi se heretici trebali ispovjediti i izraziti želju da se vrate na pravu vjeru.
Ukoliko bi se heretik u tom razdoblju javio, kazne su bile blage, najčešće manja hodočašća, te bi uz prijetnju izopćenja isti morao prokazati druge heretike iz svoga sela. Ako se krivovjernik ne bi sam prijavio u danom razdoblju, nakon pismenog ili usmenog poziva bio bi podvrgnut suđenju. Krivovjernik je mogao biti pozvan najviše tri puta. U slučaju nepojavljivanja na sudu nakon trećeg poziva, bio bi izopćen na godinu dana.
To jednogodišnje izopćenje najčešće je postajalo trajno. Neki optuženi bi bježali iz svog mjesta i u tom slučaju padali u ruke civilne vlasti. Ukoliko isti ne bi pobjegao nego bi se pojavio na suđenju, nakon zakletve na evanđelje, mogao se braniti i govoriti koliko želi. Znao je za što je optužen, a postojalo je čvrsto pravilo prema kojem se mora nepobitno dokazati ono što tvrdi, kako ne bi došlo do toga da bude krivo osuđen ili postane žrtva vlastitih neprijatelja.
Ukoliko bi do toga došlo, tužitelj bi bio kažnjen. Mnogi laici, pa i povjesničari, inkviziciju su opisivali kao izrazito brutalan proces u kojem optuženik nije imao nikakvo pravo glasa. U pravilu su za donošenje presude bila potrebna dva svjedoka, ali u nekim slučajevima bilo ih je i više. Naravno, bili su tajni, iako se i ta sudbena praksa mijenjala s vremena na vrijeme. Međutim, osumljičeni u nekim periodima nisu imali pravo na obranu. Papa Inocent III. svojom je bulom “Si adversus vos” strogo zabranio pravo na odvjetnika, dok je Grgur IX. isticao da svatko tko je optužen ima pravo na obranu.
Ukoliko optuženi ne bi priznali krivicu, inkvizitori su imali pravo vršiti prisilu (zatvor, lišavanje sna i hrane, bacanje u okove). Zatvor je mogao trajati i nekoliko godina, a posebno ozloglašena u to vrijeme bila je samica u Carssonni. Idući stupanj prisile bila je tortura. Iako je tortura bila dopuštena, imala je granice. Masakriranje i ubijanje nije bilo dopušteno. Tortura je uključivala metode bičevanja, istezanja udova pomoću vješala ili estrapada, žeravica, klade i gušenja vodom.
Kad su pripreme u prostoriji za torturu obavljene, sudac bi zahtjevao od osumnjičenog da prizna krivicu. Sudac bi inzistirao na priznanju, a za to vrijeme osumnjičenog bi svlačili uz sprave za mučenje kako bi ga zastrašili. Ako bi optuženi ustrajao, krvnik bi započinjao s najmanje bolnim kušnjama. Ponekad su bile dopuštene pauze u mučenju da bi sudac mogao postavljati pitanja. Pojedina kušnja nije smjela premašiti pola sata i bilo je zabranjeno ponavljati pitanje.
Ako žrtva ne bi priznala, sudac bi se odlučio za nastavak za nekoliko dana. Presude su u principu smjele biti izricane samo uz pristustvo biskupa, objavljivale su se najčešće nedjeljom ispred crkve ili na trgu, a prisutni su mogli biti svi. Inkvizitor bi održao propovijed, nabrajao bi kazne protiv osuđenog te tražio puk da dobacuje komentare. Cijelo to vrijeme osuđenik bi klečeći molio. Imao je pravo priziva papi, ali suci to najčešće nisu uvažavali. U to doba spominju se tri vrste najstrožih kazni koje su se prakticirale: zapljena imanja ili imovine, zatvor i smrt.
Prvo se odnosi na one koji su bili osuđeni na doživotnu robiju; imovine je lišavana i rodbina osuđenika. Mogućnost izricanja novčanih kazni inkvizitori su nerijetko koristili u svrhu osobnog bogaćenja. Smrtna kazna je naravno bila najteža, a vršila se na okrutan način – spaljivanjem ili vješanjem. To je bila krajnja mjera, koju se pokušavalo izbjeći jer se nastojalo heretika navesti na priznanje krivice i na pokoru.
Optuženima za krivokletstvo su se na odjeću našivala dva čekića od žute tkanine, kako bi ih se javno obilježilo. Krivovjernicima su se pak na prsa i leđa našivali žuti križevi, a hostije su bile namijenjene onima koji su obeščastili euharistiju. Osim toga, kuće koje nisu bile zaplijenjene gotovo redovito su rušene. Još se događalo, doduše ne često, da su inkvizitori iskapali iz grobova građane posmrtno osuđene za krivovjerje, vukli njihove leševe kroz mjesto i spaljivali ih na lomači.
Inkvizicijske torture
Od sprava za mučenje najpoznatije su jezive sprave za istezanje u koje bi se smjestilo optuženika, vezalo mu ruke i noge i istezalo tijelo ne bi li se iznudila priznanja. Poznata je i tzv. španjolska čizma u koju se smještala potkoljenica te gnječila tiskanjem, a nerijetko su te čizme s unutarnje strane imale drvene klinove.
Važno je spomenuti i giljotinu (odrubljivanje glave) nabijanje na kolac, razapinjanje i vješanje. Kako je Crkva bila protiv prolijevanja krvi, kao jedno od najčešće korištenih, a kasnije i najduže spominjanih metoda izvršenja srednjovjekovne inkvizicije, nametnulo se spaljivanje na lomači.
Članak je izvorno objavljen u 132. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
