To putovanje uključuje njihovo prvobitno iskustvo slušanja riječi koje su im pročitane; njihovo rano zanimanje za tiskani tekst; njihovu rastuću sposobnost da čitaju samostalno; pojavu vlastitog čitalačkog ukusa; stvaranje navike čitanja u odrasloj dobi; i njihovu konačnu ostavštinu čitalačkih navika vlastitoj djeci.
Ovo putovanje usput dobiva podršku s raznih strana: isprva vjerojatno podršku roditelja, baka i djedova; zatim podršku braće i sestara koji im čitaju, ili čitaju zajedno s njima; zatim, u ranim godinama, podršku nastavnika i drugih osoba zaduženih za rad s djecom; kasnije podršku školskih prijatelja s kojima dijele čitalačke interese; a možda i podršku osoblja lokalnih knjižnica i knjižara.
Neki od ovih ‘suputnika’ mogu s njima provesti kraće, a neki dulje vrijeme – uključujući i one roditelje koji uspijevaju ostati u doticaju s čitalačkim navikama svoje djece, kao i one knjižničare i nastavnike koji mogu postati ‘mentori iz čitanja’. U dobi od osam do jedanaest godina, djeca razvijaju pravu svijest o identitetu i stvaraju vlastiti čitalački ukus i upravo u tom razdoblju, više nego u ostalima, ili prestaju čitati iz zadovoljstva, ili pak postaju cjeloživotni čitatelji.
Prelazak iz osnovne u srednju školu trebao bi dodatno razviti rekreacijsko čitanje, ali vrlo često ga zapravo ometa, jer školske obveze postaju sve veće. Do trenutka kad djeca ulaze u tinejdžersku dob, veći dio njihovog čitalačkog obrasca već je uspostavljen i premda dobri nastavnici i entuzijastični knjižničari još uvijek mogu usmjeriti djecu na čitanje, njihov uspjeh zapravo ovisni o svim onim ‘suputnicima’ iz prošlosti.
Tijekom tinejdžerskih godina, mladi se trebaju upoznati s knjigama i autorima za odrasle koji će ih zainteresirati, dok (uz pomoć tinejdžerskih autora kao svojevrsnog ‘mosta’) prelaze na čitanje knjiga za odrasle. I nastavnici i knjižničari trebaju im pri tome pomoći, ali i roditelji ovdje imaju važnu ulogu. Ova faza često biva zanemarena, a ponekad nesvjesno nastojimo držati djecu u njima ‘ugodnoj zoni’ poznatih dječjih i tinejdžerskih pisaca. Najviše ćemo im pomoći ako ih usmjerimo prema naprijed, kao što smo radili u svim prethodnim fazama ovog putovanja. Vrijeme od osme godine pa kroz tinejdžersko razdoblje vrlo je uzbudljivo.
Djeca razvijaju pravu svijest o svojem identitetu, pronalaze nove interese, prolaze kroz pubertet i planiraju svoj budući život, kako u smislu zaposlenja, tako i u smislu osobnih odnosa. Čitanje im može biti važan oslonac u tom razdoblju, može im poslužiti za dobivanje informacija, pomoći u formiranju vlastitih osjećaja i objasniti ponašanje drugih. Beletristika širi dječje horizonte, pokazuje druge načine ponašanja i poziva ih na razmišljanje. Istovremeno im dopušta da se uključe u zajednicu čitatelja diljem svijeta – a čitanje na engleskom jeziku otvara jednu od najvećih čitalačkih zajednica na svijetu. Od očuvanja prošlosti, kroz mitove i legende, do predviđanja budućnosti u znanstvenoj fantastici, beletristika predstavlja virtualni svijet onima čija je vlastita okolina možda ograničena, a kroz humor i maštu donosi zabavu i bijeg od svakodnevne rutine.
Razmjena priča
Tužno je čuti roditelje kako govore: ‘Čitali smo joj kad je bila manja, ali sad je naučila sama čitati, pa mi više ne moramo.’ Kao prvo, nitko od nas zapravo nikada ne završi učiti čitati – čak i kao odrasle osobe, susrećemo se s novim riječima i moramo razvijati čitalačku izdržljivost. Drugo, djeci i dalje treba iskustvo slušanja čitanog teksta istovremeno dok uče čitati; ovaj podsjetnik na zadovoljstvo čitanja utoliko je važniji ako djeca imaju poteškoće s čitanjem tiskanih slova. Razmjena knjiga omogućuje važnu kombinaciju riječi na stranici i izgovorenih riječi osoba koje razmjenjuju priču, pa čak i u ovoj starijoj dobnoj skupini.
Primjerice, knjige sa slikama odrasloj osobi omogućuju još lakšu razmjenu; ne trebaju pročitati cijeli tekst da bi mogli razgovarati s djecom o onome što vide na slikama. Na ovaj način, odrasli mogu oblikovati korištenje engleskog jezika gradeći na temelju teksta razgovor inspiriran knjigom te tako potaknuti djecu da to čine i sa svojim vršnjacima.
Dijete kao čitatelj
Većina knjiga za djecu ovog uzrasta su priče čija je pripovjedna dinamika sjajan način da se djeca užive u štivo – da požele okrenuti sljedeću stranicu i otkriti što će se dogoditi te da nastave čitati – a ujedno pokazuje sposobnost da dugo zadrže pažnju čitatelja. Djeca mogu dobro reagirati i na druge vrste knjiga te je zato važno raspolagati raznovrsnom ponudom da bi se predstavile različite mogućnosti. Istraživanja u Ujedinjenoj Kraljevini pokazuju da dječaci koji nisu skloni čitanju rado posežu za publicistikom, ili pripovijetkama, ili pak ilustriranim biografijama. Suvremeno pjesništvo je popularna kategorija u javnim knjižnicama u Ujedinjenom Kraljevstvu jer djeca često uživaju u izvedbenim aspektima pjesništva, kao i jednostavnih dramskih tekstova.
Važno je poštovati vlastiti ukus djece i cijeniti ono što su odabrali za čitanje, umjesto da ih se nagovara da čitaju, uvjetno rečeno, ‘kvalitetnije štivo’. Kao odrasle osobe, većina nas izmjenjuje čitanje zahtjevnih štiva i klasičnih tekstova s lakim štivima i letimičnim čitanjem, a to čine i djeca. Tinejdžeri naročito često izmjenjuju čitanje štiva za odrasle s utješnim knjigama iz ranijeg djetinjstva; uspješni čitatelji gotovo uvijek slijede ovaj cik-cak obrazac, umjesto da se zadržavaju na ustaljenom pravcu.
Kako dječake potaknuti na čitanje
Velika Britanija je jedna od mnogih zemalja u kojima je zabilježen zabrinjavajući pad rekreacijskog čitanja među dječacima, a brojni su načini na koje se ono može potaknuti, primjerice pokušati zajedno s dječacima otkriti koji bi ih materijali privukli čitanju:
- izložiti ih širokoj ponudi štiva, uključujući publicistiku, zbirke viceva, poeziju i ‘zabavne činjenice’
- prepoznati žanrove beletristike koji su se pokazali uspješnima, npr. fantastika, znanstvena fantastika i sportske priče
- koristiti crtane romane i stripove i proširiti to na druge ilustrirane knjige
- odrediti muške uzore, uključujući kolege i slavne osobe, za promicanje čitanja
- iskoristiti zanimanje dječaka za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju kao način promicanja čitanja.
Djeca nesklona čitanju
‘Ne postoje osobe koje nisu sklone čitanju’, napisao je novozelandski autor Paul Jennings. ‘Osoba nesklona čitanju je dijete za koje odrasla osoba još nije pronašla pravu knjigu.’ Svima nama ponekad koristi da si postavimo izazove u razmišljanju, a time na dobar način preuzimamo odgovornost na sebe, radije nego da olako svrstamo dijete u neku kategoriju. Jedan britanski nakladnik je objavio niz naslova namijenjenih djeci sa stvarnim poteškoćama u čitanju, no oni ujedno donose nadahnuće i djeci čija je jedina poteškoća – motivacija.
Te knjige su tiskane s malo većim slovima, a ilustracije služe za razbijanje teksta. Uključuju materijal koji kombinira uzraste s visokim interesom za čitanje i uzraste s niskom razinom čitanja. Ove knjige itekako vrijedi razmotriti za učenje engleskog jezika, budući da su uspjele izbjeći problem koji se često javlja, a to je da knjiga zadovoljava odgovarajuću razinu čitalačke sposobnosti, ali joj je sadržaj pretjerano djetinjast. Postoje brojna publicistička izdanja koja također koriste takav pristup i uključuju teme privlačne djeci (motociklizam, skateboarding, rock glazba), gdje su zahtjevniji komadi teksta zamijenjeni proširenim naslovima. Neki koriste diferencirani pristup, u kojem dodatni dijelovi teksta nude više detalja.
Za roditelje
U prvim godinama djetetova putovanja kroz svijet čitanja, knjige mu uglavnom biraju odrasli. Dok djeca odrastaju, roditelji im još uvijek mogu davati savjete, ali važno je dopustiti da dijete razvije svoj vlastiti čitalački ukus, a roditelji moraju biti dovoljno senzibilni da znaju kada će njihova pomoć biti korisna, a kada odluku o izboru knjige trebaju prepustiti djeci.
I dalje može biti korisno da roditelji uvode nove knjige, možda čitajući s djetetom prvu stranicu ili dvije, a zatim mu prepuštajući da samostalno dovrši čitanje; ovako se može premostiti psihološka barijera ako su djeca neodlučna sa započinjanjem čitanja nove priče. Istovremeno, djeca mogu uživati u čitanju stranice ili dvije s roditeljima (no nemojte to podrazumijevati, inače će djelovati kao zamorni zadatak), i mogu poželjeti pričati o onome što su pročitali. Ako do toga dođe, pokažite otvorenost i razumijevanje.
Iako djeca možda radije čitaju sama, roditelji mogu ostati u doticaju s njihovim čitanjem i pružiti im podršku održavajući interes za čitalačke navike svoje djece. Pokušajte s povremenim pitanjima poput: ‘Što sada čitaš?’, ‘Sviđa li ti se?’, ‘Jesi li čitao još nešto od tog autora?’, i ‘Misliš li da bi se i meni svidjelo?’. Zapamtite da trebate poštovati djetetov vlastiti izbor štiva, čak i ako vam se čini da je štivo ‘prelagano’, ili ako se ne radi o autoru kojeg biste vi za njih odabrali. Pohvalite djecu zbog čitanja kada god možete. Mnogo je bolje reći: ‘Već si toliko pročitao?’ ili ‘Odlično, pročitao si cijelo poglavlje’, nego: ‘Ne možeš se ići igrati sve dok ne pročitaš to poglavlje’.
Ako ste zabrinuti za čitalačke navike svojeg djeteta, nemojte to pokazati pred njim. Porazgovarajte s njegovim nastavnikom ili lokalnim knjižničarom o onome što vas zabrinjava. Roditelji koji prate što im djeca čitaju mogu dijeliti ‘isti referentni okvir’ kad s njima razgovaraju o drugim stvarima – ‘To se dogodilo i Tracy Beaker u onoj knjizi, zar ne?’. Na neki način, ovo se razvija iz ograničenja i zadataka koje su roditelji postavljali djeci dok su bila mlađa, o važnosti uključivanja knjiga u svakodnevni život.
Pobrinite se da i sami čitate. Važno je da u kući imate knjige kao primjer razvijene navike čitanja. Djeca neka imaju policu za svoje vlastite knjige, a rodbinu potičite da im poklanjaju knjige ili poklon-bonove za kupovinu knjiga. No ipak, na kraju se ne radi samo o gomilanju mnoštva knjiga, nego o provođenju vremena sa svojom djecom i razvijanju osjećaja da zajedno činite dio ‘zajednice čitatelja’.
