Glavni grad Reykjavik u kojem živi dvije trećine stanovništva cijelog Islanda, prepun je boja i veselih oslikanih fasada. Ljudi su kombinacija ovih suprotnosti – topli, dragi, nasmijani i vedri, empatični, a s druge strane čvrsti i snažni, otporni i navikli na vremenske prilike, također puni boja… U onom drugom, prenesenom smislu – otvoreni i tolerantni na sve – istospolne brakove, druge nacije i vjere, slobodu izbora svakog ponaosob za bilo što što želi u životu raditi. Jedini su u Europi pozivali izbjeglice početkom sirijske izbjegličke krize da dođu i povedu svoje obitelji, unatoč propisanim kvotama i odlukama svoje vlade.
U suprotnosti s raznobojnim Reykjavikom priroda je u okolici grada i gdje god da kreneš – na istok ili zapad otoka, pomalo okrutna, siva i crna, za naše pojmove ne-lijepa i gola, bez vegetacije, a zemlja je puna rupa i kamenja kao da si na Mjesecu. Poneko kamenje je vulkansko ili ostatak lave, iz mnogih rupa se puši jer je tu geotermalni izvor ili gejzir, vegetacije uglavnom nema ili je vrlo rijetka i niska.
Takva priroda odgaja – djecu u snažne i samostalne ljude, koje se odmalena uči na postojanje i mogućnost izbora, ali i odgovornost i posljedice. Školstvo je na Islandu zadnjih desetak godina bazirano na kurikulumu koji propisuje samo ciljeve i ishode. Svaka škola ima slobodu odlučiti kako će do njih doći. Tako se u redovnom 10-godišnjem školovanju (6-16 god.) radi i klasično i alternativno, učionice tamo gdje postoje kao prostorija s klupama u pravilnim redovima su maksimalno prilagođene djeci, svaka sa sanitarnim čvorom, multimedijalno potpuno opremljena, sa svim resursima koji učenicima mogu zatrebati. Učenici po školi hodaju bosi, nastavnike oslovljavaju imenom i komuniciraju vrlo neformalno. Imaju 5-6 obveznih predmeta po godini i oko 70 izbornih predmeta koji se ne upisuju u svjedodžbu s ocjenom ali ih se mora nekoliko izabrati i unose se u CV koji tijekom obveznog školovanja piše svaki učenik. Poznavanje šivanja, kuhanja, izrade keramike, fotografije, šaha, origamija, dodatnog stranog jezika, izrade noževa, kozmetike, astronomije, umjetnosti, rada u drvetu ili metalu… vještine su koje donose bodove pri upisu u sljedeću školu. A škole od 16 do 19 godina su raznovrsne, s gimnazijskim ili strukovnim programima, prirodnim znanostima ili društvenim ili kombinacijom. Fleksibilnost, kreativnost, povjerenje u djecu i davanje izbora i odgovornosti djeci, najbolje opisuje način školovanja Islanđana. U nekim srednjim školama kurikulum se ostvaruje bez ikakvih elemenata prisile – ne postoje klasične učionice, razredi, nastavni sat, zvono. Učenike se ne zapisuje ako ne dođu na nastavu – dobra ili loša odluka takvog njihovog izbora vidi se na rezultatima. Ali loš rezultat ili eventualni pad godine rijedak je rezultat. Učenici od 16-te godine najčešće su već toliko zreli i odgovorni da izabiru dolazak u školu i rad na predmetima koje su ionako sami izabrali prema svom interesu. U takvim školama nastavnici vrlo kratko objasne novo gradivo nakon čega učenici sami ili u paru ili u grupicama, prema izboru, uče, uvježbavaju i ponavljaju. Nastavnici su tu i obilaze ih ako trebaju njihovu pomoć te individualno ili grupici pojašnjavaju nejasno. Cijelo vrijeme prate njihov rad i bilježe ga opisno i opširno. Učenici mogu učiti pomoću računala, pametnih telefona, udžbenika, skripti… i nitko ne provjerava jesu li na društvenim mrežama ili skidaju neki program vezan za gradivo.
U strukovnim školama prakticira se mentorski rad u radionicama. Nastavnik demonstrira rad s nekim alatom, postupak ili niz radnji za izradu nekog predmeta od drva, metala ili neke druge sirovine, a učenici onda to rade sami. Razlika od naših škola je u veličini i opremljenosti radionica koje sliče halama neke velike tvrtke. Nose zaštitnu odjeću, odlaze po materijal u puna skladišta i samostalno barataju strojevima i alatima. Nastavnik sjedi u staklenom boksu i nadzire rad ili obilazi učenike za dodatna objašnjenja i pomoć. U takvim školama često i i stariji učenici, odrasli, koji žele promijeniti zanimanje ili steći dodatnu naobrazbu u određenoj struci.
U školama se često vide pripadnici različitih nacija i kultura s kojima se organizira posebna dodatna nastava bazirana na individualnom pristupu i potrebama – učenje jezika, kulture, socijalnih vještina. Vjeronauka kao predmeta nema, ali se u modulima uči građanski odgoj koji obuhvaća učenje o različitim vjerama i kulturama. Stručne službe postoje i zovu ih savjetnicima. Opis poslova savjetnika je vrlo sličan poslovima pedagoga i psihologa, rade i s učenicima i s nastavnicima, surađuju s centrima za socijalnu skrb, rješavaju (rijetke) slučajeve nasilja i ovisnosti. Ponosni su na rano uočavanje i dijagnosticiranje problema kod djece i smatraju da je to zato što obvezne škole upisuju uglavnom djecu iz obližnjih kvartova gdje se manje-više svi poznaju. Uvijek netko od djelatnika škole ili roditelja koji vrlo dobro surađuju sa školom primijeti promjenu na djetetu i signalizira razredniku ili savjetniku. Budući da je na Islandu alkohol nemoguće kupiti i odraslima, osim u specijaliziranim prodavaonicama 4 sata dnevno, a i izuzetno je skup čak i za njihov standard, tinejdžerski alkoholizam nije čest slučaj.
Islanđani kažu da u zimi kada je danje svjetlo samo četiri sata, nisu tako veseli i nasmijani kao sada kad je dan skoro 24 sata, sija sunce i unatoč jakom vjetru i temperaturama oko i malo iznad nule, oni nose kratke rukave i žene štikle na bose noge. Kažu da su tada lošije volje, pomalo depresivni i namrgođeni. Vjerujem da im fali sunca i danjeg svjetla i razumijem ih da je to potrebno za punjenje baterija, ali nekako im ne vjerujem da se mogu toliko promijeniti… ne nakon ove topline i srdačnosti koju sam sada kod njih vidjela..
