Na početku treba reći da postoji razlika između otrovnih životinja i životinja otrovnica. Životinje otrovnice su one koje u svojim tijelima proizvode otrov i posjeduju različite aparate i oruđa (npr. bodlje ili zube) da ga izravno unesu u tijelo žrtve ili na površinu svoga tijela.
Takve životinje zovemo još i fanerotoksičnim životinjama (grč. farenos, očit; toksikon, otrov). Kažemo da su te životinje aktivno otrovne. Međutim, neke životinje nisu aktivno otrovne. U njih je otrov smješten negdje u tijelu. Do trovanja dolazi kada takvu životinju pojedemo. Te životinje zovemo pasivno otrovnim, kriptotoksičnim (grč. kriptos, skrovit, sakriven) ili otrovnim životinjama.
Ribe mogu biti fanerotoksične ili kriptotoksične. Primjer kriptotoksičnih riba su neke ribe kuglače (porodica Tetradontidae), čije je meso na cijeni u Japanu. Međutim, one u tijelu nose jak otrov tetrodotoksin (TTX) koji zaustavlja prijenos živčanih impulsa. Ako se dijelovi tijela koji sadrže otrov ne uklone u potpunosti, nakon konzumacije dolazi do smrtonosnog trovanja. Od ovakvog trovanja u Japanu godišnje umire nekoliko desetaka ljudi.
Od naših jadranskih kriptotoksičnih riba poznate su jegulje (Anguilla anguilla) čija je krv otrovna, ako se kuhanjem ili pečenjem ne neutralizira. Slične otrove u krvi imaju ugor (Conger conger) i murine (Muraena helena i Muraena unicolor). Međutim, mnogo su opasnije razne ribe otrovnice.
Žutulje i golubanke
Ove ribe imaju hrskavični kostur i evolucijski su starije od riba koštunjača. Žutulje (porodica Dasyatidae) i golubanke (porodica Myliobatidae) imaju poseban, plosnat oblik tijela. Prsne su im peraje jako razvijene i ribe plivaju mašući njima slično kao što ptice mašu krilima. Od dviju leđnih peraja razvila se bodlja, a repna se peraja pretvorila u dugi rep. U žutulja se kontura prsnih peraja nastavlja na glavu, tako da glava s tijelom tvori romboidan oblik. U golubanki se glava izdvaja iz prednjeg dijela tijela. Leđa su kod obiju skupina tamnosmeđa ili tamnosiva, a trbuh je bijel ili sivobijel. Golubanke i žutulje vole tople, plitke vode i pješčano dno u koje se mogu ukopavati.
Ljeti dolaze bliže obali da bi se mrijestile. Iako su to isključivo morske ribe, u Južnoj Americi živi i nekoliko slatkovodnih vrsta žutulja čiji ubod može biti opasan po život. U inozemstvu se ponekad mogu vidjeti mladunci slatkovodnih žutulja u trgovinama tropskim akvarijskim ribama. U nas živi nekoliko vrsta golubanki i žutulja. Najbrojnije su obična žutulja i golub kosir.
Obična žutulja (Dasyatis pastinaca) naraste prosječno 150 centimetara (od vrha glave do vrha repa). Živi na pjeskovitim dnima i hrani se manjim beskralješnjacima. Meso joj nije jako cijenjeno, ali se često može naći na ribarnicama. Golub kosir (Myliobatis aquila) naraste do 250 cm duljine, a veliki primjerci mogu biti teški i do 60 kg. U ostalim je značajkama sličan žutulji, ali mu je meso puno ukusnije.
Žutulje i golubovi imaju na korijenu repa jednu do tri bodlje, duge i do 30 cm. Bodlja je na rubovima nazubljena, a na njezinom donjem dijelu u dva se kanalića nalazi žlijezda koja proizvodi otrov. Čitava je bodlja, zajedno sa žlijezdom, obavijena membranom koja je štiti od manjih oštećenja. Da bi ubole, ove ribe „podižu“ rep i brzim udarom gađaju žrtvu. Pošto su ubodi vrlo brzi i velike snage, bodlja često duboko prodre u ranu, a nazubljeni rubovi je šire. Pritom se kida ovojnica i žlijezda te se otrov izbacuje u ozlijeđeno tkivo.
Ove se ribe najčešće love ostima „pod sviću“ i parangalima. Iskusni ribari dobro poznaju opasnost, pa stoga ribi odmah odsijeku rep. Zato su u ribarnicama golubovi i žutulje uvijek bez repa. Ribari amateri rijetko love ove ribe.
Uhvaćene žutulje i golubovi mlataraju repom i tako pokušavaju ubosti. Kod uboda ovih riba javljaju se najčešće lokalni bolovi, crvenilo i oticanje rane. Bol nije tako jaka kao nakon uboda paukovki, ali mehaničko oštećenje rane može biti znatno, i to zbog snage udarca repom. U nekih se ljudi jave i poremećaji u disanju, tjeskoba, smetnje vida, povraćanje i proljev, što je znak da otrov može djelovati na živčani sustav. Često se na mjestu uboda znaju javiti i sekundarne bakterijske zaraze. Posebno su opasni ubodi u vitalne organe. Opisan je slučaj uboda vrlo velikog goluba u trbušnu šupljinu, nakon čega su nastupili šok i smrt.
Paukovke
Paukovke (porodica Trachinidae) su najotrovnije jadranske ribe. Osim u Jadranu, žive u Sredozemnom, Crnom i Baltičkom moru te u Atlantskom oceanu. U Jadranu žive četiri vrste; najzastupljenije su pauk bijelac (Trachinus draco) i pauk mrkulj (Trachinus radiatus). Pauk bijelac najzastupljeniji je od svih paukova. Živi na pjeskovitim i muljevitim dnima. Prosječna mu je duljina oko 25 cm. Žućkastosive ili bijelosive je boje, s crnim ili smeđim prugama na bokovima. Meso mu je vrlo cijenjeno, a u Danskoj se razvio i poseban ribolov na ovog pauka, čiji godišnji ulov dosiže i 1000 tona. Narod ovog pauka zove još i ranj, pjeskuljar, bilac i pržinar. Od svih uboda paukovki kod nas, najviše ih prouzroči ova vrsta.
Pauk mrkulj (Trachinus radiatus) živi na kamenitim dnima, a naraste do 40 cm. Naš pokojni toksikolog dr. Zvonimir Maretić navodi da je najveći primjerak koji je on vidio ima 46 cm i težio 1,1 kg. Glava ovog pauka tamne je boje, a na bokovima ima tamne mrlje i kolutiće koji podsjećaju na leopardove šare. Meso mu je vrlo cijenjeno. Narodni nazivi ovog pauka su mrkan, grebenaš, pauk od kamena i pagan.
Pauk crnac (Trachinus araneus) vrlo je rijedak u nas. Naraste do 50 centimetara, a čest je u južnim morima.
Najotrovniji od svih paukova je pauk žutac (Trachinus vipera). Naraste do jedva 14 cm, ali ipak ima vrlo jak otrov. U Jadranku je vrlo rijedak, pa srećom gotovo da i nema uboda ove vrste. Međutim, u sjevernim je morima pauk žutac vrlo čest. Zato su nezgode u ljetovalištima sjevernih mora relativno česte. Pošto je vrlo malen, ovaj pauk nema nikakvu komercijalnu vrijednost.
Ubod paukovki
Otrovni aparat paukovki sastoji se od bodlji i žljezdanog tkiva koje proizvodi otrov. Otrovne bodlje paukova nalaze se na prvoj leđnoj peraji te na škržnim poklopcima. Otrovnih leđnih bodlji ima pet do šest, a najdulja su druga i treća, koje u nekih primjeraka mogu biti i preko 2 cm duge. Leđne otrovne bodlje na poprečnom presjeku imaju oblik velikog slova T. U dva se utora na bodlji nalazi žljezdano tkivo koje proizvodi otrov. Čitava je bodlja omotana tankom kožicom koja štiti otrovni aparat.
Kada pauk ubode, bodlja prodire u tijelo, kožica se podere i, zbog pritiska, sadržaj otrovnih žlijezda se izluči u ubodnu ranu. Bodlje na škržnim poklopcima veće su, masivnije i imaju oblik trokutastog vrha koplja. I u njihovim se utorima nalaze otrovne žlijezde, koje svoje proizvode u ranu izbacuju na isti način kao i žlijezde na leđnoj peraji. Neki autori navode da je otrov pauka po svojoj jakosti sličan otrovu zmije riđovke. Sastav otrova mijenja se ovisno o spolu i godišnjem dobu – mužjaci su otrovniji, a otrov je jači ljeti i za vrijeme mriještenja.
Ubod pauka vrlo je bolan, a ubodene ga osobe opisuju „kao da žeže, pali i svrdla u rani“. Bol u početku postaje sve jača, a nakon 15 do 30 minuta gotovo nepodnošljiva. Neki navode da se širi niz čitav ubodeni dio tijela i ide „do srca“. U literaturi je zabilježeno da je neki ribar sa Sjevernog mora sam sebi sjekirom odsjekao prst u koji je bio uboden, da bi se riješio užasnih bolova. Ubodna rana obično dosta krvari, a mjesto uboda najprije pobijeli, a kasnije pocrveni i poplavi. Otok se širi pod mjesta uboda; ako je primjerice uboden prst, otok može zahvatiti čitavu ruku i proširiti se na rame.
Na mjestu uboda ponekad se stvore mjehurići ispunjeni bistrom tekućinom, a osim boli tu se može osjećati i utrnulost. Osoba ubodena u ruku često izjavljuje kako je ruka toliko klonula da je ne može ni pomaknuti. Oteklina najčešće traje nekoliko dana, ali su zabilježeni i slučajevi u kojih je trajala po nekoliko mjeseci. Simptomi trovanja su obično samo lokalni, ali ponekad se javljaju i simptomi kao što su suhoća usta, hladan znoj, vrtoglavica, mučnina, povraćanje pa čak i gubitak svijesti. Zvonimir Maretić navodi slučaj žene koju je ubo pauk kad ga je pokušala skinuti s udice. Žena se onesvijestila, pala iz čamca u more i bila bi se utopila da je nije spasila posada čamca koji je slučajno naišao.
Zanimljivo je da broj uboda paukovki raste s porastom turizma. Ljeti paukovi bijelci (koji i ubodu najviše ljudi) dolaze u plitke vode da bi se mrijestili. Tu se susreću s brojnim turistima koji jure na pješčane plaže uživajući u suncu i moru. Kupači se najčešće ubodu gacajući po plićacima pješčanih plaža u čije su dno ukopani paukovi. U posljednje vrijeme javlja se još jedna skupina ubodenih turista – ribiči amateri. Lov na ribe panulom iz čamca postao je gotovo univerzalna zabava u ljetnim mjesecima. Pošto je pauk vrlo proždrljiv, lako se lovi na panulu. Kada ga se izvuče iz vode, on se koprca i nakostriješi bodlje, pa pri skidanju s udice lako dolazi do uboda. Zvonimir Maretić navodi zanimljiv slučaj iz svoje liječničke prakse: u ambulantu je došao njemački turist koji je sa sobom donio vrećicu s 11 paukova bijelaca. Nikome nije bilo jasno kako je uspio uloviti 11 riba, a da ga pri skidanju s udice niti jedna nije ubola. To je uspjelo tek dvanaestoj. Iskusni ribari rijetko dožive ubod jer je oni znaju vješto skinuti s udice ili izvaditi iz oka mreže.
U porodicu paukovki pripada još i bežmek (Uranoscopus scaber). I on živi na pješčanim dnima, a na škržnim poklopcima ima zavinute bodlje. Međutim, još se uvijek ne može tvrditi da je bežmek otrovan. Neki ljudi navode da su nakon bežmekova uboda osjećali trnce oko rane, laganu bol, a pojavilo se i crvenilo. Drugi tvrde da i nakon jačih uboda nisu, osim mehaničkog oštećenja, osjećali neke posebne simptome. Ako bežmek i jest otrovan, otrov mu je puno slabiji nego otrov ostalih paukovki.
Škrpinke
Od riba škrpinki (porodica Scorpaenidae) u Jadranu živi više vrsta, ali su najznačajnije škrpina (Scorpaena scrofa) i škrpun (Scorpaena porcus). Škrpina naraste do 40 cm (veliki primjerci i preko 50 cm!), a škrpun oko 20 cm (veliki primjerci i preko 30 cm). Obje vrste, a posebno škrpina, cijenjene su ribe vrlo ukusnog mesa. Velike škrpine mogu težiti i preko 4 kg i prava su poslastica. Obje vrste žive uglavnom na hridinastim dnima, gdje se skrivaju u procjepima.
Otrovni aparat škrpinki sličan je otrovnom aparatu paukovki, ali im je otrov puno slabiji. Nakon uboda se javlja crvenilo i lokalno oticanje, ali simptomi najčešće brzo nestaju. Zanimljivo je da paukovke najčešće bodu muškarce jer se oni bave ribolovom, a škrpinke žene koje stradaju čisteći ribu.
Murine
U nas žive obična murina ili murina žutošarka (Muraena helena) u murina crnjka (Gymnothorax unicolor) koja je puno rjeđa. Murine imaju duguljasto zmijoliko tijelo. Narastu oko jedan metar (vrlo veliki primjerci i preko 1,3 metra) i mogu težiti preko 8 kg. Žive na hridinastom dnu, gdje se skrivaju u procjepima. Meso im je kvalitetno, ali nije svugdje traženo, vjerojatno zato što murina izgledom podsjeća na zmiju. Usprkos mnogim tvrdnjama, do danas nije moguće dokazati otrovnost murina. Murine imaju vrlo velike zube i jak stisak čeljusti. Osim toga, to su vrlo agresivne ribe. Vjerojatno je da simptomi ugriza potječu od jakog mehaničkog oštećenja rane i jakog stiska čeljusti. Najčešće od murina stradaju ribari dok ih skidaju s parangala ili vade iz vrše. U opasnosti se nalaze i neiskusni ronioci koji im neoprezno prilaze. Murina pritom najčešće ne bježi, nego napada. Ugriz je vrlo jak, a neki su ribari nakon susreta s vrlo velikom murinom ostali i bez dijela prsta na ruci.
Članak je izvorno objavljen u 46. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
