Jedan od njih je, primjerice, redovito čitanje slikovnica prije spavanja dok je dijete još posve malo, pričanje priča o kojima se poslije s djetetom razgovara, a dobro je i da su knjige općenito dio djetetova okruženja i okoline.
U razvijanju ljubavi prema učenju pomoći će i da se dijete uključuje u različite aktivnosti, od slušanja glazbe, odlazaka u kazalište, kino, igranja društvenih igara… Treba poticati djetetovu znatiželju i strpljivo odgovarati na bezbroj pitanja “zašto”. Dakako, utjecat će svojim primjerom i roditelji koji uživaju u čitanju i učenju”, odgovara psihologinja Kristina Perišić, voditeljica programa Kako da učenje ne bude mučenje u Centru za djecu, mlade i obitelj – Modus pri društvu za psihološku pomoć.
Mnogima, međutim, te prve djetetove godine promaknu prije nego što se mališanima uspije usaditi ljubav prema knjizi. Univerzalni savjeti koji će svako dijete privoljeti da se primi knjige ne postoje, ali svakako će pomoći, kaže naša sugovornica, ako za početak poslušamo djetetovo objašnjenje i uvažimo da mu je teško i dosadno učiti.
U drugom koraku, pak, djetetu valja objasniti da će uloženi trud imati pozitivan rezultat, te mu to zorno prikazati. Netom usvojeno znanje odmah primijenjeno u rješavanju školskog zadatka bit će učinkovita lekcija.
Što s ponavljačem
“Ako se odbijanje knjige i učenja pojavi nakon što je prethodno sve povezano sa školom išlo dobro, opet je razgovor s djetetom prvi korak. Za početak moramo pokušati shvatiti zašto se to događa. Ima li dijete možda problema zbog nerazumijevanja gradiva, muči li ga neka obiteljska situacija, ima li nesporazuma s vršnjacima ili je u pitanju nešto dugo? Kad se to razbistri, bit će jasnije što treba poduzeti da se dijete stabilizira i vrati u prijašnju rutinu”, kaže naša sugovornica.
Stvar je, dakako, mnogo složenija ako je školarac već zaglibio u loše ocjene ili ponavlja razred. Svako je dijete, pak, priča za sebe i svako zbog različitih uzroka ima loše ocjene ili ponavlja razred, pa nema općenitih rješenja koja bi bila od pomoći svima. No, nakon što se identificiraju uzroci problema, pred dijete valja postaviti realne ciljeve.
“Pritom mora biti razrađen jasan plan vremena u kojem će dijete učiti i doći do cilja, a sve treba biti napravljeno u svojevrsnom natjecateljskom duhu. Roditeljska podrška i pomoć neophodna je u takvoj vrsti planiranja jer je i to nešto što djeca tek trebaju naučiti”, kaže Kristina Perišić.
Izgubljenih slučajeva i djece kojoj se ne može pomoći da bolje uče – nema. Pitanje je samo o kakvoj školi i o kakvom načinu poučavanja pričamo. Današnja škola nije fleksibilna i nema mogućnosti u velikoj mjeri prilagođavati se individualnim potrebama učenika. Sigurno je, ipak, da postoje djeca koja se teže nose sa školskim sustavom. Uz mnogo razumijevanja za dijete i svijest o njegovim individualnim osobinama i potrebama te uz prikladnu podršku roditelja i školskog osoblja, sve se može savladati.
Nedovoljna motivacija
Glavni je uzrok nedovoljnog znanja i slabih ocjena nedostatak motivacije za učenjem. “To je osnovni problem. Učenici često ne vide nikakav smisao u učenju. Bolje rečeno, ne vide nikakav smisao u načinu i metodama poučavanja, u količinama i vrsti gradiva koje moraju naučiti. Mislim da im to ne možemo zamjeriti jer se škola već desetljećima u osnovi nije promijenila, a oni su ipak djeca 21. stoljeća “, jasna je psihologinja.
“Često to ne razlučuju ni sami učenici koji nam dolaze i govore kako imaju problema s koncentracijom pri učenju. U većini situacija, međutim, pokaže se da problem zapravo nije u slaboj koncentraciji nego upravo u nedostatnoj motivaciji. Istina, to se kod djece očituje tako da im je teško koncentrirati se dok čitaju lekciju, misli im bježe, ne znaju ponoviti ono što su netom pročitali i slično.
Ako se, međutim, pokaže da je problem stvarno u koncentraciji, a pritom nije riječ o hiperaktivnosti i deficitu pažnje, mogu se koristiti vježbe za poboljšanje koncentracije. Recimo, od pomoći će biti vježba gledanja u jednu točku 15 do 20 minuta, detaljno precrtavanje crteža s mnogo detalja, dobro je pokušati na satu zapisati što više toga ili slično. Dakako, ima načina da se djetetu pomogne i kad je u pitanju manjak motivacije”, kaže Kristina Perišić.
U “bildanju” poticaja u prvi plan valja izvući razloge zašto je učenje važno za tu osobu, a nezanimljive dijelove gradiva ili dosadne predmete nastojati učiniti zanimljivijima i intrigantnijima. Već i male pomake u djetetovu interesu valja hvaliti, pa i sitno nagraditi. Sve bi, dakako, trebalo ići lakše, što je dijete inteligentnije. Istraživanja, naime, pokazuju da postoji značajna povezanost između kvocijenta inteligencije i školskih ocjena.
Nije odraz inteligencije
“Inteligencija ipak nije nešto čemu bih davala na važnosti u školskom kontekstu. Pojedinci koji su ispod prosjeka ili su natprosječni s obzirom na inteligenciju ili pohađaju ili bi trebali pohađati programe koji su im prilagođeni. Za sve ostale prosječne učenike ocjene nisu odraz inteligencije nego kombinacija različitih faktora, kao što su redovito učenje, upornost, prethodno znanje, snalaženje i drugo”, govori psihologinja Kristina Perišić.
Za svu je djecu važno da steknu naviku učenja kako bi si olakšala školsku svakodnevicu, mozak održavala aktivnim redovnim angažmanom i kako bi se što prije naviknula na ono što ih u budućnosti čeka. A to je cjeloživotno obrazovanje potrebno za prilagodbu u svijetu koji se sve brže mijenja i traži od nas sve više novih vještina.
Kao pomagalo pri učenju u mnoge je domove već ušao internet. Naša se sugovornica slaže s time da taj medij može biti od pomoći. Internet može pomoći oko pojašnjavanja detalja koji nisu dovoljno jasni, oko proširivanja znanja o stvarima o kojima učenici žele znati više, a kroz online filmove, animacije, kvizove i drugo učenje će biti zabavnije. A to povećava motivaciju da uskoro ponovno prionu učenju.
“Danas učenici preko interneta mogu, recimo, slušati i predavanja predavača svjetskog ranga ili profesora s različitih svjetskih sveučilišta ili pratiti online instrukcije. Internet nudi zaista širok izbor metoda, načina i sadržaja učenja. Ali isto tako bitno je znati razlučiti koristan sadržaj od nekorisnog. I to se, pak, može naučiti kroz vježbe kritičkog načina razmišljanja”, ističe naša sugovornica Kristina Perišić. Očito je, međutim, da se malo što može napraviti bez roditeljskog angažmana i pomoći.
Savjeti za bolju koncentraciju
Stručnjaci kažu da se koncentracija može vježbati. Prirodno je, pak, svi imamo, a znatno joj pomaže motivacija. Odnosno, osjetno je lakše se koncentrirati kada smo motivirani.
Na koncentraciju utječe i ono što jedemo. Recimo, glukozni napici i slatkiši pogoduju fizičkim aktivnostima, ali ne i radu mozga. S kofeinom umjereno, a ni s hranom ne treba pretjerivati.
Mozgu treba odmor, pa i od učenja. Uz stanke se lakše pamti, a valja ih napraviti prije nego što počnemo osjećati umor. Ako je koncentracija u padu, dobro je napraviti stanku svakih 20 minuta.
Imati dobro usmjerenu koncentraciju znači biti fokusiran samo na korake koji su potrebni da se ostvari željeni, zacrtani cilj, a isključiti sve ostalo što se događa u osobi i oko nje.
Što znači biti potpuno koncentriran slikovito je opisao i slavni Pele: “Kao da imaš cijelo nogometno igralište u glavi zajedno s lokacijama svih igrača, koji kao da se kreću usporeno.”
