Što je razvoj identiteta?
Prema Eriksonovoj teoriji, stadij formiranja identiteta nastupa tijekom adolescencije. Uslijed velikih bioloških promjena, složenijeg načina razmišljanja, redefiniranja sebe u okviru obitelji, razvoja novih oblika odnosa s vršnjacima i prilagodbe na sve veće zahtjeve obrazovnog sustava, adolescenti u ovoj fazi preispituju sebe i svoju okolinu. Najčešća su pitanja koja si postavljaju – „Tko sam ja?“, „Što želim raditi?“, „U što vjerujem?“, „Kako se uklapam u društvenu okolinu?“ itd. Na taj način oni grade svoj profesionalni, spolni i ideološki identitet. U slučaju neuspješnog razrješenja krize ovog stadija, dolazi do konfuzije identiteta tj. zbrke životnih i društvenih uloga.
Tijekom procesa formiranja identiteta, adolescenti eksperimentiraju s različitim odraslim ulogama kako bi se pronašli u onima koje im najbolje odgovaraju. Identitet podrazumijeva čovjekovu unutarnju organizaciju vlastitih potreba, poriva, sposobnosti, društveno-političkih uvjerenja, poimanja sebe i osobne povijesti. Što su ti elementi razvijeniji i bolje organizirani, osoba je svjesnija svojih jedinstvenih karakteristika, ali i sličnosti s drugima, kao i svojih jakih i slabih strana. Što je osobni identitet slabije razvijen, osoba ima nižu svijest o tome u čemu se razlikuje od drugih ljudi te se stoga više oslanja na vanjske izvore (prijatelje, kolege, učitelje, trenere itd.) kako bi procijenila svoju vrijednost. Razvoj identiteta podrazumijeva određene promjene u vrijednostima, ciljevima, poimanju sebe i sl. tijekom vremena, ali i svojevrstan kontinuitet osobe.
Osim toga, stvaranje identiteta proteže se i na ostala životna razdoblja, prije i poslije adolescencije. No, u adolescenciji istovremeno dolazi do niza promjena na planu fizičkog i intelektualnog razvoja kao i novih društvenih očekivanja, što sve zajedno dovodi do prekretnice uslijed koje adolescenti krče svoj put iz djetinjstva u odraslost.
Tijekom formiranja identiteta dolazi podjednako do afirmacija, ali i negacija pojedinih odluka i stajališta. Odluke na pitanja kao što su – s kime izlaziti, prekinuti neku vezu ili ne, upustiti se u seksualni odnos ili ne, drogirati se ili ne, upisati fakultet ili se zaposliti, koji fakultet odabrati, učiti ili se zabavljati, biti politički aktivan ili ne – ponekad se mogu činiti trivijalnima, no sve one pridonose formiranju identiteta.
Ponekad se donošenje odluka može zaobići. Osoba se može osloniti na ranije usvojene roditeljske vrijednosti i na temelju njih odrediti svoje buduće ponašanje. Isto tako, njezino ponašanje može biti određeno vršnjačkim utjecajima ili se osoba može zateći u stanju neodlučnosti.
Status identiteta
Na temelju empirijskih istraživanja, Eriksonov teorijski model dopunjen je konceptom četiriju statusa identiteta. Oni se međusobno razlikuju ovisno o tome je li osoba prošla proces donošenja odluka, tj. ispitivanja različitih mogućnosti (tzv. razvojnu krizu) i ovisno o razini osobnih ulaganja (posvećenosti) u dvama područjima: zanimanju i ideologiji. Četiri statusa identiteta su: a) postignuti identitet, b) moratorij, c) preuzeti identitet i d) difuzija identiteta.
Kako navodi Berk (2008), u statusu postignutog identiteta nalaze se osobe koje su razvile identitet nakon što su ispitale različite opcije. One su se u sebi obvezale jasnom skupu vrijednosti i ciljeva koje su same odabrale. Imaju osjećaj psihičke dobrobiti, kontinuiteta vlastitoga ja tijekom vremena i znaju kamo idu.
Osobe u statusu moratorija nisu se još konačno nečemu obvezale. One su u procesu istraživanja, prikupljanja informacija i isprobavanja aktivnosti, s namjerom da nađu vrijednosti i ciljeve kojima će se u životu voditi.
Osobe s preuzetim identitetom obvezale su se nekim vrijednostima i ciljevima, a da prije nisu istražile opcije. One prihvaćaju već gotov identitet koji su za njih izabrali drugi (obično roditelji, no katkad nastavnici, vjerske vođe ili romantični partneri).
Osobe s difuzijom identiteta nemaju jasan smjer. Nisu se obvezale vrijednostima i ciljevima, niti ih aktivno pokušavaju postići. One nikada nisu istražile moguće opcije ili su držale da im je to previše prijeteći ili pretežak zadatak.
Što utječe na proces razvoja identiteta?
Velike fiziološke i tjelesne promjene u adolescenciji važne su za razvoj identiteta, budući da na temelju njih adolescent djelomično mijenja doživljaj samoga sebe.
Psihološke utjecaje odražava potreba odvajanja vlastitih adolescentovih vrijednosti, stavova, standarda i sl. od onih kojima ga je tijekom djetinjstva učio roditelj. Trajno i rigidno pridržavanje usvojenih roditeljskih uputa, standarda i vrijednosti, bez njihova propitivanja, nije adaptivno u odraslosti. Sposobnost razlikovanja vlastitih interesa, potreba, stavova i procjena od onih roditeljskih ili preuzetih od značajnih drugih osoba iz života, početak je procesa formiranja identiteta.
Društveni utjecaji ogledaju se u strukturama kao što su obitelj, prijatelji, škola, vjerske zajednice, sportski i drugi centri koji postavljaju različita očekivanja prema adolescentima u odnosu na to kakva postavljaju prema djeci. Ta očekivanja uključuju suradnju, usuglašavanje stajališta i aktivnosti s drugim ljudima.
Što se utjecaja obitelji tiče, važno je da dijete osjeti podršku i povezanost s članovima obitelji, uz istovremeno poticanje autonomije i reguliranje ponašanja. Ovakva su obiteljska iskustva povezana s dobrim mentalnim zdravljem adolescenata.
Vršnjaci ostvaruju utjecaj na razvoj identiteta tako što predstavljaju referentnu grupu unutar koje adolescenti testiraju novorazvijene vještine vezane uz razvijeni identitet. Socijalna podrška, odnosno odobravanje od strane vršnjaka snažan je prediktor poimanja sebe kao vrijedne osobe. Kvaliteta i stabilnost adolescentskih prijateljstava, također, su snažno povezani sa samopoštovanjem koje je u temelju identiteta.
Potraga za identitetom
Klinički psiholog, dr. Les Parrott, opisuje pet uobičajenih načina na koje adolescenti iskazuju traženje sebe u svijetu odraslih. Statusni simboli kao što je nošenje određene odjeće i posjedovanje određenih predmeta omogućuju tinejdžerima uključivanje u poželjne vršnjačke grupe koje im pomažu u razvoju identiteta. Buntovnost prema roditeljima i drugim osobama od autoriteta ukazuje na želju za propitivanjem njihovih vrijednosti i odvajanjem od njih, uz istovremeno prihvaćanje od strane vršnjaka. Zabranjena ponašanja kao što je pušenje, pijenje, korištenje droga, seksualne aktivnosti i sl. predstavljaju pokušaj igranja uloga odrasle osobe. Oponašanje idola također predstavlja eksperimentiranje s različitim društvenim ulogama, a identificiranje s idolom pruža tinejdžeru osjećaj pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Netolerantnost prema vršnjacima izvan svoje klike ili isključenje iz vršnjačke grupe način je na koji se tinejdžeri odjeljuju od karakteristika koje smatraju nepoželjnim i taj način učvršćuju dijelove svog identiteta.
Uloga roditelja u formiranju identiteta
Djeca u tinejdžerskoj dobi i adolescenciji provode sve manje vremena s roditeljima, a sve više s vršnjacima. No, unatoč tome roditelji im, svojim razumijevanjem kroz što oni prolaze te svojom otvorenošću za njihova istraživanja, u ovoj tranziciji mogu uvelike pomoći. Dalje u tekstu navedeno je nekoliko savjeta roditeljima:
- Da bi se izgradio blizak odnos povjerenja, konverzaciju s djetetom važno je započeti već u najranijem djetinjstvu. Čekanje do tinejdžerske dobi da bi se započeli ‘ozbiljniji’ razgovori vjerojatno neće dovesti do željenih rezultata.
- Dobro je biti fleksibilan i obiteljske aktivnosti prilagoditi promjenjivim potrebama adolescenta.
- Isto tako, važno je adolescentima dati dovoljno vremena i prostora za njihov ‘izranjajući ja’. Dok god njihove aktivnosti nisu opasne po njih same ili druge osobe, važno je pružiti im priliku isprobati različita ponašanja, uloge, interese kako bi doista spoznali u čemu se pronalaze, a što žele odbaciti.
- Važno je pritom dozvoliti im pritom praviti greške te im pomoći nositi se s greškama i iz njih učiti.
- Što se postavljanja pravila tiče, dobro je da ih bude malo i da su usmjerena na važnije stvari – npr. na školsko postignuće umjesto vanjski izgled.
- Važno je imati osjećaj što se zbiva s djecom – čime se bave, gdje se nalaze, s kime se druže i sl. No, ovdje je važno djetetu iskazati iskren interes za adolescenta i njegov život, a ne postaviti se kao kontrolor koji mora spriječiti da nešto ne pođe po zlu.
- Ukoliko adolescent ne uspijeva pronaći aktivnosti u kojima bi iskušao i dalje razvijao svoje sposobnosti, interese i stečene vještine te u tome pronašao zadovoljstvo, dobro je pomoći mu u njegovim nastojanjima. To mogu biti hobiji, volontiranje, studentski poslovi i sl.
- Iako se često čini kao da roditelja više ne treba, važno je adolescentu dati do znanja da mu je roditelj uvijek dostupan za razgovor i podršku.
- Dobro je da roditelji sami budu djeci primjer istraživanja, propitivanja i obvezivanja određenim vrijednostima i ciljevima. Adolescenti često žele od roditelja čuti ‘njihovu priču’, tj. kako su oni donosili određene životne odluke i kako su se razvili u to što sada jesu.
- Važno je poticati neovisnost adolescenta u smislu da mu se ponudi nekoliko izbora i potakne ga da donese vlastitu odluku. Dobro je dati do znanja da iz samostalnog odlučivanja proizlazi odgovornost za ishod pojedine odluke.
Zaključak
Različite studije kojima su se ispitivale promjene u statusu identiteta tijekom vremena, ukazale su na porast broja adolescenata sa zrelijim statusima identiteta (postignuti identitet i moratorij) i sve manji broj adolescenata s manje zrelim i manje adaptivnim statusima (preuzeti identitet i difuzija identiteta). Ipak, oko polovice starijih adolescenata zadržava preuzeti ili difuzni identitet u vrijeme kad završava visokoškolsko obrazovanje. Ovaj podatak ukazuje na velik prostor za roditeljsku pomoć i podršku tijekom adolescencije, kao i osobni rast i razvoj tijekom odraslosti.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Istraži me, autorica Mina Đorđević
