Pokret je rezultat stezanja mišića potaknutog impulsom živčane stanice. Impuls može nastati u trenutnoj reakciji osjetilne stanice ili i kao rezultat mnogo svjesnije kontrole. Ove dvije mogućnosti najčešće se isprepleću: životinja je svjesna kakav pokret želi izvesti iako se nadzor nad pokretom vrši automatski preko središnjeg živčanog sustava. Ukratko to možemo objasniti ovako: hodajući, mi ne upravljamo pokretima nogu svjesno, mi jednostavno znamo kamo želimo stići.
Takvu usklađenost susrećemo i kod najjednostavnijih životinjskih oblika – jednostanične praživotinje poznate kao papučica. Taj organizam mikroskopske veličine pokreće se kroz vodu udaranjem trepetljika koje nalikuju dlakama. Pokretanje trepetljika sasvim je usklađeno pa ih vidimo u obliku valova duž tijela životinje.
Ukoliko naiđu na prepreku, valovi trepetljika mijenjaju smjer i životinja se s lakoćom pokrene unatrag. Kod papučice radom trepetljika upravlja jednostavan, tzv. domino efekt: pokretanje jedne trepetljike dovodi do istovjetnog pokreta svih ostalih trepetljika duž tijela.
Kod višestaničnih životinja može se postići isti rezultat putovanjem impulsa kroz živčana vlakna, čime se potiče na pokret niz mišića. Tako se pokreću stonogine noge, a na isti način nastaju i kontrakcije u kolutićima gujavice.
Ptice i sisavci izvode čitav niz složenijih radnji kojima upravlja mozak. On odašilje niz impulsa kroz mrežu živčanih stanica do mišića. Mišić je u osnovi svežanj vlakana. Svako vlakno izgrađuju manja vlakanca, a njih deblje i tanje uzdužne niti. Živčani podražaj uzrokuje pomicanje tanjih niti duž debljih i premještanje poprečnih mostića između njih.
Kretanje kroz vodu
Velika gustoća vode gotovo se podudara s gustoćom tijela pojedinih vodenih organizama. Iz toga proizlaze tri temeljne posljedice. Svaka životinja koja se mora brzo kretati kroz vodu oblikom tijela je prilagođena vodenom toku da ne gubi energiju uzalud. S druge strane, voda svojom gustoćom podupire tijelo životinje koja pri tome sačuva energiju koju kopneni organizmi gube prilikom jednostavnog održavanja tijela u uspravnom položaju. 
Iako voda pruža snažan otpor, već će i najslabiji pomak repne peraje omogućiti ribi da jurne prema naprijed.
Vodene se životinje kreću na nekoliko osnovnih načina: snagom potiska, valovitim gibanjem tijela te kretanjem koje nalikuje vožnji čamaca. Jedna od životinja koja se kreće snagom potiska je meduza.
Ribe koje žive na koraljnim grebenima kreću se vrlo precizno, a slično njima i neka druga vodena stvorenja, primjerice vodeni kukci i rakovi. Oni se kroz vodu probijaju uz pomoć nogu.
Pomicanje peraja dodatno pomaže pri pokretanju, ali njihova osnovna uloga je održavanje ravnoteže i smjera kretanja. Ribe ih koriste kada se žele kretati polako i precizno. Pokretne peraje im služe kao vesla kojima zahvaćaju vodu i bacaju je unatrag.
Prsne peraje morskog psa oblikom nalikuju krilima aviona i njihovo ga pomicanje podiže prema površini. Iako im je tijelo velike relativne gustoće, u odnosu na more, morski psi su brzi i ustrajni plivači i jedni od najopasnijih morskih grabežljivaca. Repna peraja nekih morskih pasa ima oblik polumjeseca. Brzim udaranjem repne peraje s jedne na drugu stranu ova riba postiže brzinu do 100 km/h, što je brže od mnogih motornih čamaca. Na isti način i pingvin koristi svoja krila. Pomičući ih gore-dolje on pliva zapanjujućom brzinom.
