Ako se staklena šipka protrlja svilom pa se nakon tog prinese sitno izrezanim komadićima suhog papira, papirići će “skočiti” na šipku i “zalijepiti se” za nju. Isto će se dogoditi i kad se komad plastične mase trlja krznom, ili ako se balon trlja u deku i približi ga se kosi.
Što se zbiva sa staklom i s plastičnom masom? U fizici se kaže da su se ta dva materijala namagnetizirala. To se naziva “statički elektricitet”.
Statički znači u mirovanju, a statički elektricitet stvara električni naboj u stanju mirovanja. Elektricitet koji putuje kroz žice je elektricitet u kretanju. On se zbog toga naziva električna struja ili dinamički elektricitet.
Pozitivno naelektrizirani protoni i negativno naelektrizirani elektroni se međusobno neutraliziraju. Prema tomu, samo staklo je električki neutralno.
U normalnim uvjetima, atomi u komadu stakla imaju podjednak broj protona i elektrona. Međutim, kad se staklo protrlja komadom svilene tkanine, neki njegovi elektroni se izbacuju. U tom slučaju staklo ima više protona nego elektrona. Drugim riječima, staklo ima višak pozitivne naelektriziranosti. Ta pozitivna naelektriziranost jednaka je zbroju naelektriziranosti viška protona.
Ako se trlja krznom, plastična masa se negativno naelektrizira, zbog toga što ona dobiva elektrone. Plastični komad tada ima više elektrona nego protona.
Sve tvari sačinjene su od sićušnih čestica koje se nazivaju “atomi”. Svaki atom tvore još manje čestice, od kojih su neke naelektrizirane, i to ili pozitivno ili negativno. Čestice s pozitivnim elektricitetom nazivaju se “protoni”, a one s negativnim “elektroni”.
Grčki filozof i matematičar Tales iz Mileta, koji je živio oko 600. godine prije nove ere, prvi je zapazio pojavu statičkog elektriciteta. On je, naime, trljajući jantar komadom vunene tkanine, utvrdio da jantar privlači lagane predmete, ali nije znao objasniti zbog čega se to događa.
Jedan je oblik statičkog elektriciteta posebno zanimljiv – munja.
Oblaci postaju negativno nabijeni kada se kristali leda u njima trljaju jedni o druge. U međuvremenu se površina zemlje sve više pozitivno nabija (elektroni u oblacima odbijaju elektrone u zemlji). Oblaci postaju toliko jako nabijeni da elektroni preskoče s oblaka na zemlju. To izaziva pojavu velike iskre na nebu, odnosno pojavu munje.
