Tijelo kamenice je nježno, i da bi ga zaštitila od ozljeda ona luči tekućinu koja je istog sastava kao biser i s tom tekućinom oblaže unutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju se naslanja tijelom.
Čim u unutrašnjost jedne školjke upadne nešto što njeno tijelo može ozlijediti, na primjer zrnce pijeska, ostriga ga odmah oblaže s nekoliko slojeva sedefaste tvari kojom oblaže i unutrašnjost svoje ljušture, pa zalutalo zrno pijeska postaje biser.
Kad se sve to odigrava sasvim prirodno, biser može biti savršeno oblikovan. Međutim, čovjek je pronašao način kako da pomogne ostrigi u stvaranju bisera: potrebno je samo ubaciti fino zrnce pijeska ili komadić sedefa u kamenicu. Poslije dvije ili tri godine, kad školjku izvadi iz vode i otvori je, iz nje se može izvaditi pravi biser. Taj se postupak zove „uzgoj bisera“, i obično ne donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.
U Japanu su pronašli način proizvodnje savršenih oblika „uzgojenih bisera“. Tvar što potiče kamenicu na stvaranje bisera ubrizgava se neposredno u njeno tijelo. To je vrlo osjetljiva i delikatna kirurška intervencija, koja zahtijeva krajnju pažnju i vještinu, jer se tijelo ostrige ne smije ni najmanje ozlijediti.
Najveći biser koji je do danas pronađen bio je dugačak oko 5 centimetara, s obujmom od preko 10 centimetara. Poznato je da su pravi biseri vrlo skupocjeni, pa se mnogi ljudi zadovoljavaju kupovinom lažnih bisera. Francuzi raspolažu tehnikom za proizvodnju lijepog umjetnog bisera: probušene staklene bisere oblažu tvari dobivenom od svijetlih ljuski nekih riba, a unutrašnjosti bisera ispune voskom.
