U tom kontekstu ne čude i brojne teorije koje su ih prikazivale kao krvoločna bića, čak i kao kanibale, odnosno ljudoždere. Moderne su analize bacile novo svjetlo na kanibalizam kod neandertalaca.
Antropofagija, odnosno kanibalizam, koji se uz incest smatra najčešćim tabuom današnjeg društva, posebno je zanimljiv kada govorimo o njemu u kontekstu neandertalaca. O kognitivnim sposobnostima neandertalaca nagađa se od otkrića kostiju u Kleine Feldhofer Grotte u dolini Neander 1856. godine, a praksa jedenja pripadnika iste vrste i danas privlači pažnju javnosti. Kanibalizam dijelimo na tri vrste: endokanibalizam, egzokanibalizam i autokanibalizam.
Endokanibalizam podrazumijeva konzumaciju tijela osobe koja je bila pripadnik zajednice, a egzokanibalizam konzumaciju tijela osoba koja ne pripada zajednici koja ju je konzumirala. Treća vrsta, autokanibalizam, odnosi se na jedenje vlastitih dijelova, a kao primjer možemo uzeti i griženje vlastitih noktiju, ali i jedenje većih dijelova. Osim po vrsti, kanibalizam možemo podijeliti i po razlozima koji su doveli do njega. Tako razlozi mogu biti patološki, potaknuti nagonom za preživljavanjem i ritualni, odnosno simbolički. Važno je istaknuti kako o kanibalizmu ne možemo govoriti kao o strategiji preživljavanja, već o posljednjem koraku u očuvanju života.
Arheolozi u pravilu slijede strogo definirane smjernice kad određuju je li neka zajednica prakticirala kanibalizam. Neke smjernice su: razlomljene lubanje, razlomljene duge kosti (na primjer, bedrena kost ili femur), tragovi rezanja kostiju, spaljene kosti te ljudske kosti pomješane sa životinjskima. Ne postoji službeni znanstveni konsenzus oko toga koliko bi kriterija određeno nalazište trebalo sadržavati kako bismo neupitno potvrdili da je zajednica koja ga je naseljavala prakticirala kanibalizam.
Na francuskom špiljskom nalazištu Hortus pronađeni su dokazi koji bi mogli upućivati na ritualni kanibalizam. U hrpi životinjskih kostiju pronađene su pomiješane i odabrane ljudske kosti, a ostale su ljudske kosti razbijene na isti način kao i životinjske.
Nalazište Krapina svakako je jedno od najvažnijih europskih lokaliteta na kojem su pronađeni neandertalci. U istraživanjima Dragutina Gorjanovića-Krambergera pronađen je velik broj fragmentiranih ljudskih kostiju koje su bile pomiješane sa životinjskim.
Frakture na dugim kostima sugeriraju razbijanje zbog vađenja i jedenja koštane srži, a tragovi paljenja na kostima termičku obradu. Iako nabrojani nalazi sugeriraju postojanje kanibalizma, postoje problemi koji mogu tu teoriju. Iako je Gorjanović-Kramberger bio ispred svog vremena u terenskom radu, koristio je metode koje danas smatramo neprihvatljivima.
Kako bi olakšao prilaz i iskopavanje, koristio je dinamit kako bi razbio velike stijene. Osim toga, u naumu da zaštiti kosti, premazao ih je zaštitnim lakom koji otežava analize jer se sva sitna oštećenja i tragovi rezanja slabije vide. Zasad nam ostaju otvorena pitanja o kojoj je vrsti kanibalizma riječ, pod pretpostavkom da je postojao kanibalizam u Krapini, te je li riječ o ritualnim praksama ili okolišnim pritiscima. S obzirom na to da su ljudske kosti pronađene u kontekstu sa životinjskim, možda možemo isključiti kanibalizam zbog manjka hrane. Sukladno tome, najvjerojatniji odgovor bio bi ritualni, odnosno simbolički kanibalizam.
Moula Guercy špiljski je lokalitet u Francuskoj koji su neandertalci naseljavali prije otprilike 100 000 godina. Riječ je o lokalitetu za koji se vjeruje da daje nepobitne dokaze neandertalskog kanibalizma. Analize su rađene na ostacima šest različitih osoba. Dokazani su nepobitni tragovi rezanja, glodanja, i razbijanja na kostima neandertalaca i jelena, što sugerira tretiranje kostiju na isti način. K tome, većina kostiju pronađena je uz vatrišta, što sugerira termičku obradu i jedenje mesa u blizini ognjišta.
Nakon ovog kratkog pregleda možemo zaključiti kako je u prapovijesnim razdobljima veoma teško razlučiti je li riječ o tragovima na kostima uzrokovanim skidanjem mesa zbog jela. Mnogo geoloških i okolišnih procesa dugo je vremena djelovalo na kosti te stvaralo različite tragove na njima, poput lomljenja, pucanja ili zarezivanja. Čak i u onim primjerima gdje sa sigurnošću možemo reći da su ljudske kosti obrađene, ne možemo biti potpuno sigurni je li riječ o kanibalizmu ili o pripremi tijela za ukop.
Etnografske studije pokazuju nam da i u moderno doba postoje zajednice koje prakticiraju endokanibalizam i egzokanibalizam i na taj način žive jedan dio simboličkog života. Ne postoji razlog da vjerujemo neandertalci čije ostale vidove simboličkog života poznajemo (poput sekundarnog ukopa ili prilaganje cvijeća u grob) ne bi prakticirali i kanibalizam kao element simboličkog izražavanja.
Iako su neandertalci i danas u široj javnosti poznati kao primitivni, pogotovo u odnosu na nas, razvoj novih analiza možda će nam dati novi uvid u njihov simbolički i duhovni život i s vremenom pružiti novu perspektivu kojom promatramo naše najbliže srodnike.
Izvori:
- Defleur, Alban i suradnici. 1999. Neanderthal Canibalism at Moula Guercy, Ardeche, France. Science 286: 128-131.
- Karavanić, Ivor. 2012. Prapočeci religije. Školska knjiga.
- Smith, Fred H. 1976. The Neandertal Remains from Krapina, Northern Yugoslavia: An Inventory of the Upper Limb Remains. Zeitschrift Für Morphologie Und Anthropologie 67(3): 275–290.
- Trinkaus, Erik. 1975. The Neandertals from Krapina, Northern Yugoslavia: An Inventory of the Lower Limb Remains. Zeitschrift Für Morphologie Und Anthropologie 67(1): 44–59.
- Villa, Paola. 1992. Cannibalism in Prehistoric Europe. Evolutionary Anthropology 1(3): 93-104.
- White, D. Tim. 2001. One Were Cannibals.” Scientific American: 58-65.
