S obzirom na to što je bio razočaran ponašanjem saoničkih pasa na prethodnom putovanju, Scott je na Terru Novu ukrcao 19 snažnih sibirskih ponija kojima će se koristiti za vučenje namirnica i druge opskrbe za dio putovanja do pola.
Nakon upoznavanja mnogih neotkrivenih područja na rubu Antarktičkog kontinenta kapetan Robert Falcon Scott je imao u planu da jednu ekipu odvede 1200 kilometara u unutrašnjost i tako prvi stigne na Južni pol. 
Dok je bio mladi pomorski kadet, Scotta su nazivali “starim mjesečarem” zbog njegova stalnog sanjarenja. Učitelji su očajavali zbog njegove lijenosti, neuredna izgleda i nekontroliranih izljeva raspoloženja. Kad je odrastao, bio je veoma vrijedan i discipliniran čovjek koji je i sebe i druge tjerao na posao i red i koji je, unatoč svojim slabim plućima i fizičkom stanju, ipak u suštini radio mnogo više od osoba koje su od njega primale radne zadatke. Bio je sjajan, ćudljiv, smion čovjek željezne volje, koji se uputio na Južni pol kad je imao 42 godine.
Scottova ekspedicija nije bila jedina koja se u to vrijeme uputila na Južni pol. Ronald Amundsen, glasoviti norveški istraživač, također je bio na putu. On je bio čvrsto odlučio da projuri kroz ledenu pustoš uz pomoć saonica u koje su bili upregnuti psi, dok se Scott odlučio za sibirske ponije. Scott je proveo jednu zimu utaboren na rubu tog kontinenta, a onda je krenuo u studenom, kad na Antarktici tek započinje ljeto. S njim su bili doktor Wilson, kapetan Oates, poručnik Bowers i drugi koji su imali zadatak podići stanice sa zalihama hrane za povratak.
Već na samom početku ekspedicija je naišla na neprilike. Motorne saonice neprestano su se kvarile, a i česte mećave otežavale su putovanje. Kad je došlo vrijeme da se posljednja ekipa ljudi zaduženih za transport opreme vrati zajedno s psima, Scott je promijenio plan. 
Umjesto da krene s trojicom, on je poveo još jednoga člana ekspedicije. Uključivanje još jednoga čovjeka vjerojatno je bila Scottova najmanje promišljena odluka koju je donio kad je bio suviše zaokupljen svojom častoljubivom željom da stigne prvi do pola. Uzimanje u grupu poručnika Bowersa značilo je pristati na prezagušenost i smanjenje prostora u šatoru, na dezorganiziranje prethodno dobro isplanirane djelatnosti. Sve je bilo spremno, šator, hrana i oprema, ali dakako za četvoricu ljudi, a ne za petoricu. Iskrslo je i pitanje skija. Bowers je ostavio svoje skije u podnožju ledenjaka, pa se on jedini morao kretati pješice. I tako su njih petorica stigli pješice na Južni pol 17. siječnja 1912. godine. Umorni, jer su morali vući i saonice, i gorko razočarani kad su vidjeli da ih je Amundsen pretekao i da je stigao prvi.
Žalosni što je sve tako ispalo, Scott i članovi njegovog tima zaboli su zastavu u hrpu snijega, fotografirali se i krenuli natrag na dug i naporan put kući, put dug 1920 kilometara preko najtežeg terena na svijetu. U početku je sve išlo glatko i prema planu, no nakon četvrtog ili petog dana, počeo je udarati snažan ledeni vjetar. Evans je prvi iznemogao od hladnoće. Budući da im je nevrijeme usporavalo povratak, trebalo im je više vremena da stignu do zaliha hrane koje su bili ostavili prilikom napredovanja prema Južnom polu. 
Oslabljeni zbog gladovanja, još su i zalutali u pukotinama ledenjaka Beardmore. Unatoč razočaranju i potpunoj iscrpljenosti nakon beskrajnih dana hladnoće, ipak su imali dovoljno snage i duha da sakupe 15 kg kamenja s tog područja. Kamenje su namjeravali prenijeti do baze, gdje će ga pregledati geolog, sudionik ekspedicije.
Kapetan Scott morao je donijeti odluku. Da vuče oboljelog Evansa sa sobom, uspori marš i stavi život ostalih na kocku, ili da ga ostavi samoga u divljini i pokuša spasiti ostale. Scott se odlučio za prvo; vukli su Evansa dok nije umro. Pokazalo se da je usporavanje bilo sudbonosno. Ostali su nastavili bitku za život, usprkos slabosti koja je bila posljedica nestašica hrane i naporna puta. I dalje su morali sami vući saonice natovarene šatorima, loncima i vrećama za spavanje. Kad su 1. ožujka stigli do jednog mjesta gdje su prije bili ostavili svoje zalihe, sa zaprepaštenjem su otkrili da im je ishlapilo gorivo za kuhanje i grijanje. Svaki dan se vrijeme sve više pogoršavalo, pa su nekoliko puta morali ostati i po čitav dan u šatoru, jer je vjetar bio previše snažan, a kretanje po novom snijegu izuzetno naporno.
Kapetanu Oatesu smrzle su se ruke i noge pa više nije mogao pomagati u vuči saonica. Više puta je molio da ga ostave jer je znao da usporava napredovanje drugima i tako smanjuje njihove izglede da se spase. Jednoga dana, kad je strašna mećava zavijala oko šatora, Oates je ustao i rekao svojim prijateljima: „Malo ću izaći i ostati vani neko vrijeme“. 
Scott, Bowers i Wilson bili su toliko slabi i iscrpljeni da ga nisu mogli zaustaviti, premda su znali da ga vjerojatno više nikada neće vidjeti. Tako je i kapetan Oates tragično umro u toj ledenoj pustoši.
Tri preživjela čovjeka putovala su još nekoliko kilometara, ali su često bili prisiljeni provoditi i po više dana u šatorima zbog snažnih snježnih oluja. Stoga im je gotovo posve ponestalo hrane, a nisu više imali ni ulja za peć. Tako je 21. ožujka Scott zapisao u svom dnevniku da su samo oko 17,5 kilometara udaljeni od velikog skladišta sa zalihama. Kad bi mogli doprijeti do njega, sve bi bilo u redu, ali se opet podigla mećava, strašna i nemilosrdna, i zarobila tu trojicu u malom šatoru, bez hrane i topline. Znali su da im predstoji sigurna smrt.
Kapetan Scott je posljednji put pisao u svoj dnevnik 29. ožujka. Mećava je puhala neprekidno punih devet dana. Poslije toga zapisa je još i više, jer je to bio početak jedne od najstrašnijih zima koje su ikad zabilježene na Antarktici, a došla je ranije nego inače. Dugo vremena svijet se pitao što se dogodilo s kapetanom Scottom, ali priča o nesreći, slomljenom srcu i junaštvu nije se saznala sve dok Scottov šator nije pronađen pod debelim snježnim pokrivačem osam mjeseci nakon toga. U njemu su bila sva njegova pisma i danas glasoviti dnevnik.
