Njihov radijus kretanja je relativno malen i oni u principu ne napuštaju svoje područje. No postoji i drugi tip kitova ubojica, tzv. lutalice koje žive na potpuno drugačiji način i oni putuju oceanima u manjim skupinama. Ova dva tipa kitova genetički su prilično različita i ne razmnožavaju se međusobno.
Kitovi ubojice najlakše se prepoznaju po sjajnoj bijeloj pjegi iznad oka, crnim leđima i bijeloj donjoj strani tijela. Na stražnjoj strani repa, s trbuha se prema leđima penju široke svjetle pruge. Te su oznake toliko uočljive da vjerojatno služe zastrašivanju plijena.
Ovi kitovi ispuštaju čitav niz različitih zvukova koji variraju od glasanja koje može zvučiti poput zviždanja do diskretnih tihih dozivanja. Zanimljivo je spomenuti da pozivi koji se koriste u različitim zajednicama gotovo da nemaju nikakve međusobno sličnosti. 
Osim glasanjem, kitovi ubojice međusobno komuniciraju izranjanjem i udarcima repom po površini vode. Izranjanjem se koriste dok love, a znanstvenici su nedavno dokazali da je ovo naučeno a ne instinktivno ponašanje. Udaranje repom služi kao upozorenje obitelji ali se njime koriste i mužjaci u međusobnom odmjeravanju snaga. Čini se da je svrha postići što veći mlaz vode i što veću buku.
Da bi zastrašili žrtve kitovi ubojice udaraju po vodi svojim dugim lopatastim perajama i proizvode zvukove poput cviljenja i zviždanja. Ovi moćni morski mesožderi u prehrani nisu izbirljivi. U grupi mogu napasti gotovo svaku životinju na koju naiđu, a često jedu i druge kitove i dupine pa čak i kitove ubojice. Omiljena su im hrana lososi i haringe, ali love i mnoge druge vrste riba.
Da bi plijen ulovila u zamku cijela skupina surađuje. Kada napadaju velike kitove dio skupine se postavlja ispod žrtve da se spriječi njezino zaranjanje u sigurnost dubina. Drugi dio se rasporedi iznad plijena kako ne bi mogao izroniti. Zanimljivo je da kitovi ubojice nikad neće pojesti cijelog velikog kita već samo njegovu donju vilicu i jezik.
Kada love manje dupine ili losose skupina kruži oko njih, nabijajući ih u sve gušće jato. Tada naizmjence svaki kit ubojica izravno napada plijen obrušavajući se u centar jata, dok drugi pripadnici skupine sprječavaju bijeg. U različitim područjima kitovi ubojice razvili su različite tehnike lova. 
Uz obale Argentine orke dolaze u vrijeme kada foke i morski lavovi na svijet donose svoje mlade. Ovi morski sisavci jedna su od poslastica kitovima ubojicama, ali se mladunčad obično zadržava na kopnu, dok odrasle jedinke love hranu.
Orke žive u tijesno povezanim obiteljskim skupinama čiji je centar dominantna ženka i njezine spolno zrele kćeri. Ženka može okotiti mlado jednom u tri godine. Prosječni razmak između poroda je osam godina.
Majka doji mladunče oko 15 mjeseci no ono će je pratiti još nekoliko godina sve do njenog novog okota. Pri okotu je kit ubojica dug 2,4 metra i teži oko 400 kilograma! Mladi mužjaci ostaju u obitelji u kojoj su rođeni, vjerojatno da bi lovili s majkom i sestrama te pomogli u brizi za potomke.
Između mužjaka i ženki postoje značajne razlike u veličini. Mužjaci dosegnu 9,75 metara duljine i posjeduju trokutastu leđnu peraju koja naraste i do dva metra u visinu. 
Nasuprot tome, ženke rijetko premaše šest metara duljine, a leđna im peraja nikad nije više viša od jednog metra.
Najpoznatija i najviše istraživana populacija kitova ubojica živi u vodama Britanske Kolumbije u Kanadi, na istočnoj obali Tihog oceana. Istraživači iz Kanade, SAD-a i Velike Britanije prate ovu skupinu životinja od početka 70-ih godina prošlog stoljeća.
Američki Indijanci oduvijek su poštovali orke, no većina drugih ljudi ih je smatrala nemilosrdnim ubojicama. Zabilježeni su napadi na manje brodice no ne postoje zapisi da su orke pojele čovjeka.
Kitove ubojice ribari love i prodaju komercijalnim akvarijima. Njihova atraktivnost – naročito njihovi dramatični akrobatski skokovi – privlače mnoštvo gledatelja. Iako su oni u principu opasne životinje, u zatočeništvu su prijateljski raspoloženi prema svojim čuvarima. Trenerima dopuštaju da ih dodiruju, čak i da im jašu na leđima. Ipak, ne može se reći da su kitovi u zatočeništvu sretni. Iako u prirodnim uvjetima oceana mogu doživjeti i 100 godina, u akvariju rijetko prežive dulje od deset. Oni su velike i snažne životinje i za plivanje im treba velik prostor. To u zatočeništvu rijetko dobivaju. Kombinacija nedostatne brige i skučenosti često je fatalna.
