On je smatrao i da je možda baš to pomicanje kontinenata stvorilo lateralni (bočni) pritisak koji je istisnuo stijene u duge planinske lance.
Wegenerove teorije
Nezavisno od Taylora, sličnim se pitanjima bavio i njemački meteorolog, geofizičar i astronom Alfred Wegener. Wegenera je posebno zanimalo kako se kroz geološka razdoblja na Zemlji mijenjala klima. On je želio razriješiti mnoge misterije koji su izbili na vidjelo kroz izučavanje fosila. Tako su, primjerice, na Grenlandu u stijenama ispod snijega i leda pronađene okamine tropskih biljaka, dok su nalazi u stijenama pokazivali da se ledeni pokrov nekoć prostirao i preko sjeverne Afrike i tropske Južne Amerike.
Wegener je odgovore na sva ta pitanja predložio u svojoj knjizi Postanak kontinenata i oceana, 1915.). Tvrdio je da je Grenland, u doba kad je na njemu raslo tropsko bilje, zacijelo ležao kraj ekvatora. Isto tako, kad su veliki dijelovi Afrike i Južne Amerike bili pokriveni ledom, ta su kopna zacijelo bila skupljena oko južnog pola. Drugim riječima, kontinenti se očito miču.
Ipak, teorija o pomicanju kontinenata nije bila šire prihvaćena sve do pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je količina dokaza toliko porasla da ju se naprosto više nije moglo prešućivati. Tada je skovan novi izraz, „tektonika ploča“. Prema toj teoriji, kontinenti se pomiču brzinom od jednog do deset centimetara godišnje, a plutaju na golemim pločama iz kojih je složen Zemljin tvrdi vanjski sloj. Prihvaćanje teorije tektonike ploča označilo je osvit nove epohe u izučavanju planeta Zemlje.
Kontinentalna slagalica
Prva pomisao o pomicanju kontinenata potekla je od opažanja o sličnosti oblika Sjeverne i Južne Amerike odnosno Europe i Afrike.
Obale kontinenata, međutim, ne ocrtavaju i njihove prave granice. Kontinenti su zapravo opasani takozvanim kontinentalnim šelfom, plitkim podmorjem, koje je sastavni dio kontinenta. Pravi je rub kontinenata zapravo vrh kontinentalne padine koja se spušta do oceanskog abisa (dubokog dijela oceana). Kad su znanstvenici iscrtali rubove kontinentalnih šelfova na dubini od oko 1000 metara, podudarnost kontinentalnih oblika na kompjutorskim modelima prikazala se i većom od podudarnosti vidljivih linija obala.
Nove su dokaze o pomicanju kontinenata pribavila proučavanja stijena, njihove strukture i u njima nađenih fosila. Tako je, primjerice, Wegener znao da se u prošlosti zbilo nekoliko velikih ledenih doba. Kad svjetska klima postane hladnija, golemi se ledeni pokrovi, poput onih što danas leže na Antarktici i Grenlandu, rašire preko velikih područja. Led se pod vlastitom težinom širio, a stijenje uleđeno u njegovo dno greblo je tlo i ostavljalo brazde, takozvane strije. Led je osim toga za sobom ostavljao slojeve izglačanog kamenja, takozvane drobine ili morene, koje će očvrsnuti u stijenu nazvanu tilit.
Wegener i južnoafrički geolog Du Toit pronašli su mnoštvo strija i taložine tilita u stijenskim masama kasnog karbonskog i ranog permskog perioda, i to na južnim kontinentima: Južnoj Americi, Africi, Antarktici te u dijelovima Australije i Indije. To je bio dokaz da su ta područja prije otprilike 300 milijuna godina bila u okovima ledenog doba tj. da su južne kopnene mase u doba te oledbe bile povezane.
Građa stijena
Dokaze je za tu teoriju dala i građa stijena. Tako je, primjerice, većina stijena u području Sahare strahovito stara, jer su nastale prije otprilike dvije milijarde godina. Uz te stare stijene nalazimo i druge, bitno mlađe, nastale prije „samo“ 550 milijuna godina. Granica između starih i novih stijena vrlo je oštra i dotiče se Atlantskog oceana u blizini Accre u Gani. Ta se granica nastavlja s druge strane oceana kod Sao Luisa, u Brazilu, točno na mjestu koje su predvidjeli pobornici teorije o pomicanju kontinenata. To je teoriji dalo veliku uvjerljivost.
Sličnost građe stijena jako je važna istraživačima ruda. Ako bi se, primjerice, na kontinentalnom šelfu centralne Afrike pronašla nafta, sasvim je vjerojatno da bi se slična ležišta našla i uz Južnu Ameriku, ondje gdje su ti kontinenti nekad bili spojeni.
Daljnji dokazi o tektonici ploča potječu od proučavanja paleomagnetizma, ili prevedeno – „starog magnetizma“. Kad se iz rastaljene lave stvaraju nove stijene, željezni se minerali magnetiziraju svrstani u trenutačnom smjeru Zemljinog magnetskog polja. Kad jednom očvrsnu u stijeni, njihov se smjer više ne mijenja, bez obzira na to koliko se mijenjalo Zemljino magnetsko polje. To znači da se po položaju magnetskih čestica u stijenama može odrediti orijentacija magnetskog polja u trenutku nastanka stijena.
Dokazi s morskog dna
Određujući starost podmorskih stijena pomoću radioaktivnih metoda, znanstvenici su ustanovili da nijedna nije starija od 200 milijuna godina, dok najstarije stijene na kopnu imaju oko 3,8 milijardi godina. To znači da su oceani relativno mlada geološka tvorba.
Elektronsko kartiranje otkrilo je mnoštvo krupnih pojava na oceanskom dnu, među kojima i duge planinske lance, takozvane oceanske hrptove, poprišta učestale potresne i vulkanske aktivnosti. Na tim hrptovima nalazimo ujedno i najmlađe stijene u čitavom oceanu. Geolozi zbog toga vjeruju da se nove stijene stvaraju u središtu hrptova, pri razmicanju ploča. Oni su otkrili i da su stijene koje tvore oceansku koru sve starije što se više odmičemo od hrptova, i to u oba smjera.
Četiri kontinenta
Znanstvenici danas znaju da se lice Zemlje neprestance mijenja. Prije otprilike 420 milijuna, putnik bi s nekog dalekog planeta vidio samo četiri kontinenta. Jedan bi od njih bio dio današnje Sjeverne Amerike, a drugi dio današnje Europe. Treći kontinent, koji geolozi zovu angara, tvorio je dio današnje Azije. Četvrti je bio sastavljen od južnih kontinenata, koji su svi bili spojeni u jedan. Geolozi taj južni kontinent zovu Gondvana.
Gibanja ploča postupno je gurnulo sjevernoameričku i europsku ploču jednu ususret drugoj. Sudar kontinentalnih masa „zgužvao“ je stijene na mjestu dodira u planinske lance. Dijelovi tog lanca danas tvore sjeverne Apalače u Sjevernoj Americi, gorja istočnog Grenlanda, zapadne Irske i Škotske, kao i planine Norveške i Švedske. Ta se nova kopnena masa zvala Euramerika, a planinski lanac Kaledonidi.
Raspad Pangee
Nakon spajanja Euramerike s Gondvanom, prije 320 milijuna godina, uzdigao se dugački gorski lanac Hercinidi, čiji dijelovi danas tvore Apalače, Središnji francuski masiv i Erzgebirge – rudogorje između Njemačke i Češke. Gorje Ural je posljednji od „šavova“ što su spojili sve kontinente u gigantsku kontinentalnu masu, „superkontinent“ – Pangeu. To se zbilo prije 275 milijuna godina. Prije 180 milijuna godina počelo je cijepanje Pangee, prvo na dvije velike tvorevine Lauraziju (Sjeverna Amerika + Europa + Azija) i Gondvanu (Južna Amerika + Afrika + Indija + Australija + Antarktik) između kojih se stvorio novi ocean, Tetis.
Ploče se i danas nastavljaju gibati, pa znanstvenici nagađaju kako bi Zemlja jednog dana mogla izgledati. Današnja je karta svijeta stoga samo jedna sličica u filmu o životu Zemlje.
Tekst je izvorno objavljen u 3. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
