Tinejdžeri se na putu osamostaljivanja počnu udaljavati od roditelja ili učitelja jer to vide kao jedini način da izbjegnu kontrolu i počnu se ponašati i osjećati kao odrasle osobe. Kažu da samo žele pravo na izbore i donošenje odluka o tome što će im se dogoditi. Postupci roditelja, koji su često besmisleni ili pogrešni, govore im da na to nismo spremni. Ne znaju da je uzrok tome bespomoćnost roditelja, strah i briga za tinejdžere, zbog kojih pribjegavamo još većoj kontroli i dolazimo u sukob. A zapravo je snaga našeg odnosa jedina kontrola nad njima i situacijom.
Sukob ili suradnja?
Uzajamno prilagođavanje/suradnja, a ne sukob, je glavno obilježje interakcije djeteta i roditelja od trenutka rođenja nadalje. Teorija socijalnih odnosa (Pećnik i Starc 2010. prema Kuczynski i Parkin, 2006.) govori da se, tijekom odrastanja, uvažava aktivnost i utjecaj na samo nas roditelja već i djeteta. Ova teorija sukob prihvaća kao neizbježan dio života u bliskim odnosima roditelja i djeteta.
Sve do, otprilike, dvanaest godina većina djece surađuje s roditeljima. Za sagledavanje problema koji se običnu počinju pojavljivati u razdoblju nakon toga, važno je kakav je odnos roditelja i djeteta te kakvi su procesi prisutni u njihovoj komunikaciji. Kvaliteta bliskog odnosa roditelja s djetetom ono je što djeluje na njegovo prihvaćanje naših zahtjeva, suradljivost i/ili našu otvorenost za djetetov utjecaj. Suradnja tinejdžera nije posljedica naših disciplinskih postupaka, već tinejdžeri spremnost na suradnju razvijaju iz ranih iskustava recipročne suradnje s roditeljima. Izuzetno je važno kojim se strategijama koristi za popravljanje odnosa privremeno oštećenog pretjeranom roditeljskom prisilom i kontrolom koja je prirodna te kakva je međusobna komunikacija.
Roditeljski odgojni postupci iskazivanja sile i nadmoći obično će dovesti do prkosa tinejdžera. Prkos se osjeća bio on glasan, tiši ili gotovo nečujan. Objašnjavanje i pregovaranje, u kombinaciji s roditeljskom jasnom i direktnom izjavom o vlastitim potrebama, osjećajima i očekivanjima (JA poruke o kojima u ovom tekstu govorimo), vjerojatnije će tinejdžera dovesti do prihvaćanja roditeljskih zahtjeva i standarda prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja.
Kakvim odnosom (komunikacijom) se pokazuje da se poštuju i promiču prava tinejdžera u obitelji?
Dijete ima pravo na brigu, sigurnost i odgoj koji poštuje njegovu individualnost. Kada se ova prava djeteta „prevedu“ u obiteljski kontekst, u roditeljska ponašanja i vrijednosti, proizlazi da tinejdžeru treba osigurati brigu, strukturu i vodstvo te ga uvažavati kao individuu. Ova roditeljska ponašanja, prema teoriji samoodređenja (Pećnik i Starc 2010. prema Ryan i Deci, 2000.) upravo odgovaraju temeljnim ljudskim psihološkim potrebama: za autonomijom, povezanošću i kompetentnošću.
Osobna uključenost i brižno ponašanje roditelja odgovara na potrebu tinejdžera za ljubavlju, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem, povezanošću i prihvaćanjem. Tinejdžer treba brižno ponašanje kao sigurnu bazu iz koje može istraživati svijet i u koju se može vratiti kada osjeti umor, strah, tugu ili neko drugo neugodno stanje ili emociju. Primijetimo li neku promjenu kod tinejdžerice možemo reći: „Kako si? Činiš mi se nezadovoljna pa se brinem. Što se događa? Želim ti pomoći.“ (JA poruka) Ili: „Tužna sam kada pomislim kroz što sve moraš prolaziti sam. Ti si mi sin i nitko ti ne smije govoriti da si glup. Želim razgovarati s učiteljicom“.
Granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja i usmjeravanje daje djetetu osjećaj sigurnosti i predvidivosti te omogućuje razvoj kompetentnosti. Strukturu čini roditeljsko pružanje vodstva i neprepuštanje tinejdžeru odluka koje su odgovornost roditelja. Da bi tinejdžer prihvatio određeno pravilo ili zahtjev, mora shvatiti njegov smisao i spojiti ga nekako sa svojim drugim ciljevima i vrijednostima. Moći će to samo ako razumije kako se roditelj osjeća i zašto nešto traži. To razumijevanje i proces prihvaćanja ide lakše uz osjećaj mogućnosti izbora i slobode, nego kad je pod snažnim pritiskom da se mora ponašati upravo na određeni način. Primjerice: „Ljuta sam jer si opet zaboravio zadaću i znam da ti je bilo teško kada te učiteljica kaznila. Što sve možeš učiniti da ne zaboraviš zadaću? Idemo se dogovoriti. Važno mi je da izvršavaš svoje obaveze.“ (JA poruka)
Uvažavanje tinejdžera kao osobe ili priznavanje njegove individualnosti odgovara na potrebu i pravo da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu – s vlastitim shvaćanjima, idejama, planovima, preferencijama i ljudskim dostojanstvom. Za razvoj samosvijesti tinejdžera potrebno je primijetiti, prepoznati i potvrdi njegov osobni doživljaj sebe ili svijeta. Potrebno je da ga slušamo, da pokušamo razumjeti njegovo gledište i pomognemo mu izraziti misli i osjećaje. Kada roditelji pokazuju da im je važno čuti i razumjeti kako tinejdžer zaista osjeća i što misli, onda on doživljava da je vrijedan takav kakav jest. „Uvijek se čudim koliko se razlikujemo. Ja to nikada ne bih mogao. Hrabar si. Zanima me što te toliko privlači u tome. Osjećao bih se sigurnije da čujem detalje o tvom planu.“ (JA poruka)
Još jednom valja naglasiti: „Ne smijemo izgubiti iz vida to da je važno djeci postavljati granice, biti zahtjevni i da voditi računa o tome kako se osjećaju ne znači da uvijek moraju imati osmijeh na licu (Pregrad 2009.). Smije se reći: “Ne želim da ideš u grad s prijateljicama jer je to prekasno. Brinem se da ćeš se naći u situaciji koja je neugodna, a moj posao je da te zaštitim. Ostaješ kod kuće, a drugi puta se dogovori ranije“ (JA poruka)
Omogućivanje osnaživanja tinejdžera odnosi se na roditeljsku potporu njegovoj autonomiji, doživljaju vlastite inicijativnosti i njegovim nastojanjima da riješi svoje probleme. To zahtijeva roditeljsku osjetljivost, otvorenost za njegov utjecaj i uzajamnu suradnju. Podržavajući autonomiju tinejdžera roditelj snaži njegovu motivaciju da svlada izazove. S druge strane, kada se upravlja ponašanjem tinejdžera, on počinje osjećati da su njegovi uspjesi i neuspjesi u tuđim rukama, a ne njegovim, što mu ruši motivaciju i osjećaj kompetentnosti. „Zabrinut sam za tebe. Nadam se da ćeš riješiti taj problem. Reci ako trebaš pomoć.“ (JA poruka)
Kako komunikacijom uspostaviti odnos ravnopravnog dostojanstva i kvalitetno voditi tinejdžere?
Jesper Juul (2014.) govori o ravnopravnom dostojanstvu djeteta i roditelja što u odnosu znači da se osobne potrebe, želje, htijenja, mišljenja i osjećaji svake strane ravnopravno poštuju i uvažavaju, bez obzira na dob ili spol osobe. Na ravnopravnom dostojanstvu mogu se temeljiti odnosi s tinejdžerom kada su roditelji autentični, kada izražavaju svoje stvarne misli ili osjećaje. Da ne „recitiraju“ odjeveni u „uniformu roditelja“, ne govore „majčinskim glasom“, ne glume nešto što nam se čini da spada u ulogu jedne mame ili jednog tate. Autentičnost i iskrenost daje potreban osobni autoritet kojim je moguće utjecati i ostaviti snažan dojam na dijete tijekom odrastanja. No, osobni autoritet gubi na snazi ako ujedno ne čuvamo i integritet tinejdžera. Primjerice kada roditelj petnaestogodišnjaku kaže: „Ti si razmažena ljenčina i tvrdoglavac koji mi se namjerno suprotstavlja“, onda time nameće djetetu svoje tumačenje njegovih namjera. Naprotiv, kada govori o sebi, svojim potrebama i granicama, primjerice: „Vidim da ti je teško ići kod bake ali meni je važno da idemo zajedno jer se tebi posebno veseli. Imam potrebu pobrinuti se za to kako se osjeća. Ne moramo biti dugo, ti reci kada ti odgovara. Idemo zajedno? (JA poruka), zastupa sebe i uvažavamo dijete. Dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu podrazumijeva to da svaka strana izražava sebe, svoje misli, vrijednosti, ciljeve, a ne da (optužujuće) govori o drugoj strani.
Dijalog prestaje biti sukob i postaje biti uzajamno prilagođavanje/suradnja kada koristimo JA poruke.
JA-poruke
Kvaliteta bliskog odnosa s tinejdžerom proces je u kojem su komunikacijske vještine izuzetno važne jer komunikacija jest odnos. Prihvaćanje treba pokazati djetetu na prepoznatljiv i jasan način, jezikom prihvaćanja, tzv. čistom komunikacijom. Osobito moćno komunikacijsko sredstvo je JA poruka.
Kada se tinejdžeru kaže kako se osjećamo kad on radi nešto što je za nas neprihvatljivo, šaljemo mu ja-poruku. Ja poruka ne izaziva na otpor i pobunu, već jasno govori o tome kako njegovo ponašanje djeluje na roditelja: informativna je i sugerira smjer promjene ponašanja. JA poruka spada u osobni govor i znači preuzimanje odgovornosti za sebe.
Primjerice, „Žao mi je što više niste prijateljice i vidim da si povrijeđena. No, važno je da ostaneš pristojna“.
Za razliku od Ja poruke postoje i TI poruke. Nažalost, često ih se koristi. Roditelji ih upućuju kad im smeta ponašanje tinejdžera pa ga negativno procjenjuju. Tada primjenjuju ubojite navike: kritiziraju, okrivljavaju, žalie se, prijete, kažnjavaju i potkuplju (Glasser 2002.). Naređuju, zapovijedaju („Prestani, ne mogu te više slušati!“), osuđuju i kritiziraju („Ti si glupa, nemaš pojma o ničemu!“, „Družiš se s propalicama“), upozoravaju, prijete („Ako odmah ne ispraviš tu ocjenu, nećeš van mjesec dana!“, „Eto ti sad, sam si kriv“), potkupljuju („Ako dobiješ dobru ocjenu kupit ću ti onu majicu“), posramljuju („Ti si na razini petogodišnjaka“, „Jeste čuli kakve on gluposti govori!“ ), propovijedaju, moraliziraju („Nikad ne prekidaj kada netko govori“), tumače, analiziraju („Ti samo tražiš načine da manipuliraš s nama“, „Opet lažeš!“), savjetuju, predlažu rješenja („Bolje ti je da se s njim ne družiš“, „Zašto ne pospremiš svoje stvari čim dođeš iz škole. Tako će ti uvijek biti red“), poučavaju, upućuju („Pristojne djevojke se vraćaju kući do 23 sata“, „Za promjenu ne budi bezobrazan prema profesoru“)…
Poslije TI poruke tinejdžer se osjeća napadnuto, krivo, nevoljeno, često se pravda, brani, „uzvraća“ ili se poniženo povlači. Ti poruke smanjuju samopoštovanje, udaljuju roditelje od tinejdžera i ne vraćaju im kontrolu. To su tzv. ubojite navike koje se mogu zamijeniti povezujućim navikama (Glasser 2002.): slušanjem, podržavanjem, ohrabrivanjem, poštovanjem, vjerovanjem, prihvaćanjem i pregovaranjem. Ja poruke u tome pomažu.
JA poruka najčešće ima tri dijela:
U jednom dijelu (obično prvom) opisuje se konkretno ponašanje tinejdžera koje je neprihvatljivo. U drugom dijelu opisujemo kako to djeluje na nas: svoje misli o tome, osjećaje, dileme…U trećem dijelu Ja poruke se izvodi zaključak ili izriču očekivanja, pitanja, odluku, prijedlog… Otprilike je shema Ja poruke ovakva:
- Kad radiš to (konkretno ponašanje tinejdžera koje zapažamo, brine nas ili nam je neprihvatljivo)
- Loše se osjećam (smeta mi, ljuti me, brine me, bojim se, žalosti me, zbunjena sam…)
- I želim, očekujem, predlažem…(da razmisliš, predložiš, učiniš nešto drugačije, kažeš što planiraš…)
Primjerice, umjesto: „Ljenčine, opet ste sve ostavili meni!“ (TI poruka), možemo reći „Ljuti me kad ostavite kaos u kuhinji pa sve moram sama pospremiti! Pomoglo bi mi da svatko iza sebe stavi svoje tanjure u perilicu“ (JA poruka).
Ovakav osobni govor omogućuje da, na tinejdžeru razumljiv i prihvatljiv način, roditelj zastupa svoju osobnu odgovornost ne rušeći pri tom kvalitetu odnosa s djetetom.
Literatura:
Faber A., Mazlish E. (2006.). Kako govoriti da bi tinejdžeri slušali i slušati što tinejdžeri govore. Zagreb: Naklada Ljevak.
Glasser W. (2002.). Nesretni tinejdžeri – Način na koji roditelji i učitelji mogu doprijeti do njih. Zagreb: Alinea.
Juul J. (2014.). Obitelji s tinejdžerima. Zagreb: Naklada Pelago d.o.o.
Pease A., Pease B. (2007.). Komunikacija za sva vremena. Ljubljana: Lisac & Lisac.
Pećnik N., Starc B. (2010.). Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
