Protežu se usporedo s kopnenom obalom u četiri otočna niza i tri međuotočna kanala. Kornate okružuju veći naseljeni otoci Murter, Žirje, Vrgada, Pašman i Dugi otok, dok se na jugoistočnoj pučinskoj strani prostire otvoreno more sve do talijanske obale. Raštrkani su po površini malo većoj od 300 km2. To je pravi labirint kopna, mora i neba i najgušći arhipelag na Sredozemlju, jer se nigdje na tom velikom moru nije na tako malo prostora stisnulo toliko otoka. Njihov točan broj nije moguće sasvim precizno odrediti. Tome nije razlog što se njih ne bi moglo izbrojati, već to ovisi o tome gdje se kod brojanja povuku zamišljene granice. Neki izvori navode da ih je manje od 100, dok se većina slaže da kornatskih otoka, otočića i hridi ima negdje između 140 i 150. 
Što se tiče granica, stanovnici otoka Žirja u šibenskoj skupini otoka smatraju da dva otočića na jugoistoku, Samograd i Vrtlić nisu kornatski nego žirjanski. S druge strane Dugootočani tvrde da otoci Katina, Vela Aba, Sestrice, Taljurić i nekoliko obližnjih manjih otoka pripadaju dugootočkoj, a ne kornatskoj skupini. Vrgadini i Murterani pak imaju svoja tumačenja koja se razlikuju od već opisanih.
Kornatsko je otočje poredano u četiri paralelna niza koji su nazvani po najvećim otocima u nizu: Sitski (najbliži kopnu), Žutski, Kornatski i Piškerski (pučinski niz). Najveći otok među njima je Kornat, čija je površina 32,5 km2 i po njemu je cijela otočna skupina dobila ime.
Nacionalni park
Oko dvije trećine kopna i akvatorija Kornata koji je obuhvatio tzv. Donje Kornate (Kornatski i Piškerski otočni niz) i jugoistočni dio Dugog otoka sa zaljevom Telašćica proglašeno je 1980. godine nacionalnim parkom. U granicama parka našlo se područje ukupne površine 262 km2 koje se protezalo na tadašnje dvije općine: Šibensku i Zadarsku. Godine 1988., zbog neslaganja tadašnjih dviju općina na čijem se teritoriju park nalazio, duboka i razvedena zelena uvala Telašćica na Dugom otoku s obližnjim boćatim jezerom izdvojena je iz granica Nacionalnog parka te proglašena parkom prirode.
Danas NP „Kornati“ zauzima površinu od oko 220 km2 i uključuje ukupno 89 otoka, otočića i hridi s približno 185 km obalne crte. I pored ovog, relativno velikog broja otoka, kopneni dio parka čini tek manje od ukupne površine, dok je sve ostalo morski ekosustav. Otočne skupine Žut i Sit nisu sastavni dio parka iako zemljopisno i kulturološki pripadaju Kornatima. Najviši stupanj zaštite ima vanjski pučinski otočni niz otoka s priobalnim pojasom mora od otoka Purare do Obručana.
Živi svijet
Raslinje na kamenjaru je rijetko i kržljavo. Izvan malih obrađenih polja dominira trava mogoruš koja obrasta gotovo sve, čak i kamen. Ljekovite mediteranske biljke, grmičci kadulje, vrijeska i smilja te visoka trava kovilje rastu na nekim otocima i opojnim mirisima mame pčele. Nekad su Kornati bili obrasli šumom zimzelenog hrasta crnike ili češure (Quecus Ilex) koji je bio osobito važan za Kornatare, u prvom redu za ogrjev, brodogradnju i za izradu raznih alata. Uništili su ga devastacija i stoljećima sustavno namjerno izazivani požari kako bi se dobile pašnjačke površine. Postupak se ponavljao svakih nekoliko godina kako bi se nagnojili pašnjaci. Ponekad bi paljenje izmaklo kontroli i izgorjelo bi više od planiranog, što je rezultiralo današnjim gotovo Mjesečevim krajolikom otoka Kornata i još nekih većih otoka. Ponegdje na pučinskim stijenama rastu zajednice listopadne smrdljike (Pistacia terebintus), zimzelene tršlje i drugih vrsta makije. Na nekim otocima rastu drača (Palinus spina), smrika (Juniperus oxicedrus), divlja šparoga (Asparagus acutifolius) ili kupine. Negdje se može vidjeti usamljeni bor, maslina, smokva i badem, a za njihovu je sadnju zaslužan isključivo čovjek. Životinja na otočju nema mnogo.
Relativno siromaštvo faune na kopnu (i po broju vrsta i po broju jedinki), očito je rezultat oskudne vegetacije, odnosno prisutnosti i aktivnosti čovjeka u Kornatima. Tu obitava vrše vrsta puževa, sedamdesetak vrsta leptira, neke vrste žaba, gušteri i zmije (blavor, bjelouška, kravosas), pa i neke zvjerke (kuna) i glodavci (puh i miš). Od ptica koje tu stalno borave brojnije su vrabac, kos, ševa, sova ušara, a posebno su zanimljivi ronci, čiope i divlji golubovi. Galeb glaukovac je najbrojniji, a najviše ga ima s pučinske strane otoka.
Podmorje je mnogo bogatije životom od kopna. 
Tu žive mnoge vrste algi, koralja, spužvi i podmorskih livada oko kojih se skupljaju odgovarajuće vrste bijele ribe. Iako su prorijeđene, tu još uvijek ima kapitalnih primjeraka zubaca, škarpine, salpe, fratra, brancina, orade i druge ribe. Jastozi, hlapovi, lignje i sipe posebno su cijenjeni, a hobotnice nekad siromaška hrana, još se i danas kao poseban specijalitet čuvaju za kasniju uporabu na tradicionalan način – sušenjem. Od plave ribe češće su srdele, lokarde i skuše.
Posebna pozornost posvećena je istraživanju podmorja oko otočića Purara, čiji je akvatorij pod najstrožim režimom zaštite unutar Nacionalnog parka, i oko kojega je zabranjena plovidba u pojasu od oko 200 metara, osim uz posebnu dozvolu. Purara je stanište mnogih ptica, osobito ronaca, dok u njezinu podmorju obitava mnoštvo algi, beskralježnjaka, bodljikaša i drugih morskih organizama.
Reljef
Kornati su poput mnogih jadranskih i mediteranskih otoka nastali na kraju Ledenog doba. Tada se zbog otapanja ledenjaka površina mora izdigla za oko 90 metara tako da je dotadašnje nizine potopilo more, a bivši planinski nizovi postali su otoci. Izdizanje razine mora traje i danas i iznosi oko jedan milimetar godišnje, što se kratkoročno gotovo i ne primjećuje. Međutim, na dulji rok to je itekako vidljivo. Naime, ostaci antičkih građevina u Kornatima (i drugdje) koji su prije dva tisućljeća bili tik uz morsku obalu danas su velikim dijelom potopljeni. Jednostavna računica kazuje da se otada more izdiglo za oko dva metra.
Za Kornate je tipična strmo odsječena obala prema otvorenom moru koja se najčešće naziva strmcima, a lokalno ih stanovništvo nazivam krunama. Neki ih zovu i klifovima, no geografija nas uči da klifovi nisu precizan naziv za ove stijene – oni nastaju isključivo djelovanjem vanjskih utjecaja, valova, morskih struja, plime i oseke i vjetra (abrazija). Nasuprot tome, krune su nastale tektonskim rasjedom kojim se pučinski dio otočja odlomio i propao u more. Tek potom nastupaju erozivni procesi čiji su najučinkovitiji pomagači bili valovi i vjetar, a oblikovali su i ispolirali niz kruna od kojih je najviša Grpašćak na Dugom otoku (čak 166 metara), a slijede Klobučar (82 m), Mana (68 m), Veliki Rašip (62 m) i druge. Ukupna duljina svih kruna na kornatskom i dugootočnom dijelu iznosi oko 14 km, a najduža se nalazi na otoku Mana (1,3 km). Uz krune se u dubinu proteže strmo odsječeno podmorje s dubinama koje mjestimično dosežu gotovo 100 metara. Dakle, koliko se krune izdižu iznad površine toliko duboko su stijene koje se okomito obrušavaju u more.
Osim kruna zanimljive su i mnogobrojne vapnenačke ravne ploče. Najljepše su na otocima Babina Guzica, Ravni Žakan, Mala Aba i druge. Lijepi su i koncentrično raspoređeni pločasti slojevi na otoku Kornatu i na njegovu vrhu Opatu. Međutim, najtajanstvenija je Magazinova škrila (Velika ploča) na istočnoj strani otoka Kornata, nagnuta ploča veličine 130m x 70m koja je nastala u nedavnoj geološkoj prošlosti odronom gornjega vapnenačkog sloja. O njoj postoji više legendi, od kojih jedna kaže da je Velika ploča nastala u doba kada se gradila arena u Puli. Graditelji su odlučili prekriti arenu te su na Kornatu našli prikladnu ploču. No ploča im je pri vađenju nepovratno iskliznula u more. Druga priča spominje da su je donijele vile kako bi na njoj mogle plesati za vrijeme uzburkanog mora. Plešući nude smrtnicima svoju ljubav, a onaj tko ih odbije pretvara se u kameni cvijet i tone u more kao podvodna stijena. Prolazeći brodom pokraj odrona nije teško zamisliti plesačice iz legende kojima duga kosa vijori na vjetru. Poseban je i otočić Taljurić ispred jugoistočnog rta Dugog otoka nasuprot svjetioniku Sestrice. Kao odrezan za mirnog vremena viri iz mora, dok se kod velikih valova gotovo i ne vidi pa predstavlja opasnost za nesmotrene nautičare. Omiljeno je odmorište galebovima i roniocima kojima nimalo ne smetaju priče da je ta ravna stijena zapravo pristanište za leteće tanjure. Spilje, jame i škrape uglavnom su neispitane, no zna se da ih je najviše na Kornatu, a ima ih i na Piškeri i na Žutu.
Kulturna baština
Prvi tragovi o prisutnosti čovjeka u području Kornatskog otočja datiraju još iz doba neolitika. O tome svjedoči jezičasta kamena sjekira koja je nađena na otoku Kornatu. Prvo zabilježeno naseljavanje Kornata odvijalo se u vrijeme Ilira, kada se na ove prostore doseljava pleme Liburni. 
Iz tog vremena potječu male četverokutne nastambe, gradine i gomile. Te su građevine smještene uglavnom na vrhovima otoka odakle se najbolje nadzire arhipelag. Stočarstvo je bila glavna privredna djelatnost Liburna, ali je ribarstvo igralo značajnu ulogu u životu tadašnjih stanovnika.
Dolazak starih Rimljana u prvom stoljeću naše ere istiskuje Ilire. U to je vrijeme u Maloj Proversi, plitkom tjesnacu između otoka Katine i Dugog otoka, igrađena rimska Villae rustica i bazeni uz more za čuvanje ulovljene ribe. Ima i mišljenja da je to bilo poljoprivredno dobro te da je između ova dva otoka prokopan kanal. Ostali tragovi antičke gradnje koji svjedoče o rimskoj kolonizaciji Kornata danas su uglavnom pod morem: pristanište u Piškeri i Šipnatama, lučki uređaji u Veloj Proversi, solana u Šipnatama.
U 6. stoljeću na Kornatu se grade uporišta bizantske vojske. Tada je izgrađena najznačajnija građevina koju danas nalazimo u Kornatima: utvrda Tureta na otoku Kornatu. Za utvrdu se pretpostavlja da je imala vojnu namjenu sa svrhom osiguranja i kontrole plovidbe tada prilično nesigurnim Jadranskim morem. Njezina se stražarska uloga zadržala i tijekom cijelog srednjeg vijeka jer je trebalo štititi nastambe, ljude i stoku od brojnih gusara i napadača. Iako razrušena i zapuštena, Tureta je još uvijek vidljiva iz velike daljine i danas se po njoj orijentiraju nautičari.
Vrlo zanimljivo zdanje iz doba Bizanta jest i starokršćanska bazilika koja se nalazi u podnožju utvrde Tureta, a kojoj je i danas vidljiv dio zidova i nekadašnjih temelja. S obzirom na veličinu crkve (30×13 m), pretpostavlja se da je u to vrijeme na Kornatima boravio znatan broj stanovnika. Uz njezine ruševine kasnije u 13. ili 14. stoljeću je sagrađena crkva svete Marije (Gospa od Tarca). U ovoj crkvici i danas se održavaju mise čije je značenje preraslo isključivo religiozne okvire i postalo dio turističke atrakcije. U neposrednoj blizini crkve, u današnjem toru za ovce, nalaze se tragovi temelja nekadašnje zgrade za koju se dvoji je li se radilo o samostanu templara ili o benediktinskom samostanu.
Dolazak Hrvata na Jadransko more prouzročio je veće demografske promjene na svim otocima, pa tako i na Kornatima. Tada su Kornati bili za život prilično nesiguran prostor, pa se pretpostavlja da sve do 13. stoljeća na njima nije bilo stalnog stanovništva. U 13. stoljeću Kornati su ponovno počeli oživljavati. Iz srednjeg vijeka datiraju vrlo zanimljive kulturne građevine kao što su već spomenuta crkvica Gospe od Tarca, ostaci skladišta za sol i potopljeni ostaci solane u uvali Lavsa (vjerojatno druga polovica 14. stoljeća).
Vrijednost otočja je rasla sa sve učestalijim napadima Turaka na obali, ali i zbog sve značajnije uloge ribarstva u gospodarstvu čemu je naročito pogodovao izum nove tehnologije pri lovu srdela. Naime na početku 16. stoljeća zadarski plemić Šimun de Cedulinis je otkrio da svjetlo plamena na rešetki pred pramcem broda privlači ribu. Ulov ribe primjenom nove tehnologije se udeseterostručio, a mjesto Sali na Dugom otoku postaje najznačajniji ribarski centar na Jadranu. U to vrijeme salski ribari imali su isključivo pravo na ribolov u Kornatima. Na otočiću Vela Panitula početkom 16. stoljeća izgrađen je mletački kaštel koji je prije svega služio kao mjesto za ubiranje poreza na ribu od kornatskih ribara. U neposrednom susjedstvu na otoku Piškera ribari su podigli naselje u čijem je sklopu izgrađena crkvica s gotičkim konstrukcijskim elementima. U naselju su ribari boravili samo u vrijeme ljetnog „mraka“ kada na nebu nema mjeseca, jer je tada najpovoljnije vrijeme za lov plave ribe. Padom Mletačke Republike krajem 18. stoljeća, kaštel i cijelo naselje Piškera nepušteni su, a njihovi tragovi se danas gotovo i ne vide. Međutim, crkvica je obnovljena i danas je u funkciji.
Početkom 20. stoljeća površine obradivih površina deseterostruko se povećavaju. U to vrijeme izgrađen je i složeni mozaik suhozidnih ograda, danas jednih od najzanimljivijih kulturnih atrakcija Kornata. Njihova dužina na svim kornatskim otocima procjenjuje se na oko 250 km. Svi su oni građeni od mora do mora, to jest s jedne strane otoka na drugu, a visoki su točno toliko da ih ovca ne može preskočiti i prijeći na drugi pašnjak. Slično suhozidima osobito su atraktivne izolirane zgrade – maslinici i smokvici obzidani širokim suhozidom koje se može naći na više od stotinu lokacija. Različitih su oblika, kvadratni, kružni, nepravilni, kao otvoreni libar (knjiga), a nalaze se na najraznovrsnijim mjestima, kao što su strmine ali i ravni platoi.
Dvadesetih godina 20. stoljeća zabilježena su posljednja krčenja zemljišta, a od tog vremena započela je stagnacija tradicionalnog gospodarstva. Život se polako iz unutrašnjosti kornatskog kopna seli na obalu u „porte“ – naselja u zaštićenim uvalama. Najpoznatije uvale su Vrulje i Kravljačica. Posljednjih nekoliko desetljeća turizam, osobito nautički i robinzonski, kao nova gospodarska grana zauzima dominantno mjesto.
Članak je izvorno objavljen u 86. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
