Svoju prvu veću studiju istraživanja diluvijalnog čovjeka, kako je nazvao svoj nalaz, objavio je u Beču u časopisu Mittheilunger der anthropologischen Gesellschaft.
Sljedeće godine objavljeni su i prvi rendgenski snimci. Godine 1905. iskopavanja su okončana te su počele pripreme za opsežne znanstvene studije. Rezultat je bila monumentalna Krambergerova monografija o otkrićima u Krapini, koja je tiskana u Wiesbadenu 1906. godine pod naslovom Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, i do danas se smatra najznačajnijim i najopsežnijim radom o krapinskom pračovjeku.
Nakon objavljivanja monografije, u europskoj znanosti započele su velike polemike oko tumačenja krapinskih nalaza. Valja spomenuti i da je 1913. godine u Zagrebu objavljena Krambergerova monografija naslovljena Život i kultura diluvijalnog čovjeka iz Krapine. Obje su monografije dodale ulja na vatru u raspravama po pitanju je li neandertalac (kojega je predstavnik i krapinski pračovjek) bio naš predak ili nije. Nakon otkrića francuskih neandertalaca, utjecajni francuski paleontolog Marcelin Boule je u svojoj monografiji o neandertalcu iz La Chapellea interpretirao neandertalce kao izumrlu granu ljudskog roda.
No 1914. godine je antropolog Aleš Hrdlička (koji je 1912. u Zagrebu proučavao i krapinsku zbirku) na engleskom jeziku objavio svoja i Krambergerova tumačenja krapinskih nalaza kao mogućih izravnih predaka današnjih ljudi. Rasprave su očito prouzročile mnogo žuči jer je Dragutin Gorjanović Kramberger 1924. godine (kad je kao sveučilišni profesor i ravnatelj Geološko-paleontološkog muzeja u Zagrebu, otišao u mirovinu) odbio predstavljanje pred Društvom francuskih pretpovjesničara u Parizu. Bio je ljutit zbog sumnji u njegovo tumačenje krapinskih nalaza. Danas se neandertalce uglavnom smatra usporednom ljudskom vrstom.
Starost nalaza
Sve od vremena otkrića u Krapini, postavlja se pitanje koliko su stari ostaci tih pradavnih ljudi. Kramberger je u prvim raspravama smatrao kako su kosti pripadale paleolitičkom kamenodobnom razdoblju. Za njega je to bilo diluvijalno nalazište. Diluvij je za javnost bio pretpotopno vrijeme, a za stručnjake, geologe i paleontologe određivao je najmlađe geološko vrijeme, razdoblje kvartara ili vrijeme ledenih i međuledenih doba.
Najčešća procjena starosti krapinskog pračovjeka sve donedavno bila je da ti ostaci pripadaju gornjem pleistocenu, tj. razdoblju posljednjeg velikog interglacijala (međuledenog doba). Kad je sredinom 20. stoljeća za određivanja apsolutne starosti arheoloških ostataka otkrivena i uvedena metoda radiougljikom (ugljikovim izotopom), uslijedilo je nekoliko pokušaja datiranja. Godine 1967. u Londonu i Groningenu izvedeni su prvi pokušaji apsolutnog određivanja starosti krapinskih nalaza metodom radiougljika.
Uzorci nisu bili sasvim pogodni za ispitivanje, no neke dobivene vrijednosti upućivale su na apsolutnu starost od nešto više od 30 000 godina. Zaključilo se da je Krapina tada bila stanište neandertalaca tijekom dugog razdoblja. Rezultati su dočekani s nevjericom jer su odstupali od redoslijeda paleontoloških i arheoloških pokazatelja i ukupne kronološke slike europske geološke prošlosti. Osim toga, ta se metoda teško može primjenjivati na nalazima starijima od 40 000 godina.
Prije otprilike 25 godina za procjenu starosti paleoantropoloških nalaza tj. određivanje starosti fosilnih nalaza čovjeka počela se koristiti metoda ESR (Electron Spin Resonance). Ona se temelji na elektronskom izbijanju i analizi prirodnog zračenja koje se fosilizira pri mineralnom razvoju cakline zuba nekad živućeg organizma.
U studenom 1995. godine znanstveni časopis Nature objelodanio je podatak da su krapinski nalazi stari oko 130 000 godina. Analize svih uzoraka pokazale su da nalazi ne pripadaju dugom vremenskom slijedu, nego su uglavnom slične starosti, što je nalik Krambergerovoj procjeni da su špiljske naslage nataložene u rasponu od samo nekoliko tisuća godina. Taj zaključak krapinske praljude smješta u zadnje veliko međuledeno doba.
Važnost krapinskog otkrića
Ostaci krapinskih neandertalaca predstavljaju najveću ikad otkrivenu zbirku neandertalaca s jednog nalazišta. Ona broji oko 3000 paleontoloških ostataka, manje ili više sačuvanih fosilnih kostiju, a svakako su najvažniji nalaz koštani ostaci pračovjeka kojih ima oko 900. Zbirku čini posebnom i izuzetno velik broj raznovrsnih kostiju, od kostiju glave do kosti stopala, te također velika fragmentarnost nalaza. Većina kostiju predstavlja samo dio velikih anatomskih cjelina, a samo su rijetke kosti – ako se izuzmu ionako sitne kosti šake ili stopala – u potpunosti sačuvane. No u zbirci su sačuvani svi dijelovi raznih neandertalskih kostura. Mnoge kosti mlađih osoba predstavljaju putokaz prema objašnjenju načina rasta neandertalaca.
Najvažniji fundus krapinske zbirke čine zubi pračovjeka. Ima ih 279 – od čega su 193 pojedinačna nalaza, a ostatak je vezan za bolje ili lošije očuvane gornje i donje čeljusti. Važnost tog dijela zbirke krije se u činjenici da morfologija i stanje zubi (time se bavi dentalna antropologija) otkrivaju prehrambene navike neandertalaca, a također se prema broju zubi i čeljusti zaključilo da su u špilji otkriveni ostaci oko 70 jedinki te da je najstarija jedinka imala samo 27 godina. Većinom su to bila mlada bića, čija životna dob u trenutku smrti nije prelazila 14 godina. Između oko 400 lubanjskih kostiju nalazi se i nekoliko više ili manje cjelovitih lubanja, od kojih je najslavnija lubanja C.
Katalogizirano je oko 130 kostiju ili dijelova kostiju koji pripadaju kostima trupa. Neki istraživači tvrde da je možda riječ o čak 90 jedinki, dok drugi tvrde da je broj znatno manji. Godine 1979. američki antropolog Milford H. Wolpoff je na temelju proučavanja zubi objavio svoju procjenu o broju krapinskih neandertalaca. On smatra da krapinska zbirka sadrži ostatke od oko 80 jedinki, u životnoj dobi od 3 do 27 godina. Krapinska zbirka sadrži i skoro tisuću životinjskih kostiju, a mnoge od njih su najvjerojatnije ostaci lovine pračovjeka, pa se iz njih mogu iščitavati njihove navike i stanje prirodnog okoliša.
Članak je izvorno objavljen u 101. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
